Maroko razmatra nabavku južnokorejskog lakog borbenog aviona FA-50 Golden Eagle u trenutku kada rivalstvo sa Alžirom ponovo dobija na vojnoj težini. U javnom prostoru se ovaj potez često predstavlja kao racionalna modernizacija i kontrolisana diverzifikacija dobavljača. Međutim, ključno pitanje je mnogo jednostavnije: da li FA-50 realno može da parira teškim ruskim lovcima koje koristi ili planira da koristi Alžir.
FA-50 je laki višenamenski avion koji proizvodi Korea Aerospace Industries. Pokreće ga američki motor General Electric F404, isti tip koji se koristi na nekim varijantama F/A-18 i švedskog Gripena. Avion može da dostigne brzinu oko 1,5 Maha, nosi približno 4,5 tone naoružanja i koristi zapadne sisteme poput raketa AIM-9 Sidewinder, AGM-65 Maverick i vođenih bombi JDAM. Njegova avionika i radarska arhitektura oslanjaju se na tehnologije bliske porodici F-16, što ga čini kompatibilnim sa američkom logističkom infrastrukturom.
Ali FA-50 nije lovac teške kategorije. On je prvenstveno razvijen kao napredni školsko-borbeni avion sa sekundarnom ulogom lakog višenamenskog lovca. Njegova nosivost, dolet, količina goriva i radarska snaga su ograničeni u poređenju sa avionima poput Su-35, a još više Su-57.
Su-35 je teški dvomotorni lovac sa velikim doletom, snažnim radarom velikog dometa i sposobnošću nošenja širokog spektra raketa vazduh-vazduh dugog dometa. U vazdušnoj borbi izvan vizuelnog dometa, avion te klase ima jasnu prednost u energiji, senzorskom dometu i nosivosti projektila. U bliskoj manevarskoj borbi, potisno-vektorski motori i odnos potiska i mase dodatno mu daju prednost.

Su-57 ide korak dalje. Pored performansi teške platforme, on uključuje smanjeni radarski odraz, integrisanu fuziju senzora i radare u više opsega, uključujući i sekundarne L-opseg radare koji se navode kao sredstvo za otkrivanje stelt ciljeva. U teoriji i prema ruskim tvrdnjama, reč je o lovcu pete generacije sa sposobnošću umrežavanja i naprednog elektronskog ratovanja.
U takvom odnosu snaga FA-50 ne može da parira Su-35 ili Su-57 u direktnom sukobu jedan na jedan. Njegova uloga je drugačija. On može da obavlja patrolne misije, presretanje lakših ciljeva, udare po zemlji i brzo reagovanje u zonama nižeg intenziteta. Može da dopuni flotu F-16 i rastereti jeftinijim operativnim ciklusom. Ali kao odgovor na tešku rusku platformu, on je komplement, ne protivteža.
Marokanska vazduhoplovna struktura već počiva na 48 modernizovanih F-16, uključujući verzije bliske standardu Viper, uz starije Mirage F1 i F-5. U tom kontekstu FA-50 može da zameni najstarije platforme i poveća broj raspoloživih letelica bez drastičnog povećanja budžeta. On je finansijski racionalan izbor, ali nije strateški izjednačivač sa Suhoj platformama.

U regionalnom kontekstu, rivalstvo sa Alžirom, posebno oko Zapadne Sahare, stvara bezbednosnu dilemu. Alžir već koristi napredne ruske lovce i prema pojedinim izvorima mogao bi da uvede i Su-57. Ukoliko se to dogodi, tehnološki jaz bi se dodatno produbio. FA-50 u tom scenariju ne zatvara taj jaz, već omogućava Maroku da održava operativni tempo uz niže troškove.
Važno je naglasiti i političku dimenziju. Iako je FA-50 južnokorejska platforma, američki motor F404 i kompatibilnost sa zapadnim sistemima znače da Rabat ostaje unutar američke vojne infrastrukture. To nije geopolitičko udaljavanje od Vašingtona, već racionalna diversifikacija uz zadržavanje strateškog oslonca.

Zaključak je jasan. FA-50 ne može da parira Su-35, a još manje Su-57 u klasičnom smislu vazdušne superiornosti. On nije zamišljen kao protivnik te kategorije, već kao isplativa i fleksibilna dopuna postojećim snagama. Ukoliko Alžir nastavi da uvodi teške ruske platforme, Maroko će morati da računa pre svega na svoje F-16 kao pokušaj protivteže, dok će FA-50 igrati sporednu, ali operativno korisnu ulogu.
Drugim rečima, FA-50 može da doprinese ravnoteži brojnošću i fleksibilnošću, ali ne menja strukturalni odnos snaga između lakog i teškog lovca.
