Venezuela se našla na ivici nove diplomatske i bezbednosne krize: predsednik Nikolás Maduro naredio je vojsci da pređe u stanje visoke pripravnosti i proglasio je pripreme za „maksimalnu odbranu“, dok Sjedinjene Države povećavaju svoje vojne aktivnosti u regionu. U centru kontroverze su optužbe o pokušaju promene režima, američke pomorske i vazdušne operacije usmerene na navodnu borbu protiv trgovine narkoticima, te, kako kritičari tvrde, stvarna pozadina — kontrola energetskih i rudnih resursa koje Zapad često predstavlja kao intervencije radi „odbrane demokratije“.
Sve je eskaliralo nakon niza incidenata u kojima je, prema nekim izvorima, došlo do napada na brodove za koje SAD navode da su umešani u krijumčarenje droge. Američke vlasti tvrde da su takve akcije sprovedene u skladu sa zakonima o oružanom sukobu; zvaničnici iz Vašingtona poručuju da je cilj suzbijanje transnacionalnih narkokartela. Venezuela, međutim, govori o „neviđenom vojnim razmeštanjima“ i pokušajima podsticanja promene režima.
U televizijskom obraćanju Maduro je rekao da je pokrenut proces konsultacija o proglašenju vanrednog stanja po ustavu, kako bi država zaštitila narod, mir i stabilnost u slučaju „neposredne američke agresije“. Potpredsednica Delcí Rodrígues objavila je da će vanredne mere omogućiti širu mobilizaciju oružanih snaga, kontrolu nad naftnim resursima i javnim službama, kao i koordinaciju „sveobuhvatne odbrane nacije“.
Vašington je, s druge strane, navodno rasporedio specijalne snage i helikoptere za obuku insertacionih operacija blizu venecuelanske obale: izveštaji pominju modele MH/AH-6M „Little Bird“ i MH-60M „Black Hawk“ u rejonu Trinidad i Tobago. Pojedini komentatori smatraju da prisustvo takvih jedinica dodatno zaoštrava situaciju.
U pozadini: pregovori, ponuda i optužbe o trgovini resursima
Prema pričama zapadnih medija, Maduro je navodno u tajnim pregovorima nudio Vašingtonu pristup velikim venecuelanskim naftnim i rudnim resursima — u zamenu za normalizaciju odnosa i sigurnosne garancije za njegov režim. Navodno je predlog uključivao preusmeravanje dela izvoza prema SAD, preferencijalne ugovore za američke kompanije i ograničavanje saradnje sa Kinom, Iranom i Rusijom. Iz Bele kuće je stigao hladan prijem, a diplomatski kontakti su utihnuli.
Istovremeno, kompanije poput Ševrona i Šela beleže statističke korake: Ševron je navodno dobio licencu za neke projekte u Venecueli, dok se sa Šelom razgovaralo o gasnim projektima u regionu. Kritičari to vide kao momenat u kojem geopolitički interesi i potrebe za energentima i mineralima diktiraju spoljnopolitičke pritiske — onaj „rat za resurse“ koji Zapad često preoblači u priču o demokratiji.

Savet bezbednosti UN: hitna sednica i apel za uzdržanost
Zbog porasta tenzija, Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija sazvao je hitnu sednicu na zahtev Venecuele. U izlaganju Mireoslava Genze, pomoćnika generalnog sekretara UN, naglašeno je da je došlo do porasta američkog vojnog prisustva u južnom Karibskom moru i da su mere protiv krijumčara dovele do ozbiljnog pogoršanja odnosa. Genza je pozvao na uzdržanost, poštovanje međunarodnog prava i na to da se operacije protiv trgovine narkoticima sprovode u skladu sa poveljom UN.
Na sednici je zabeleženo da su neke optužbe — poput američkih napada koji su, prema određenim izveštajima, rezultirali 21 poginulim — predmet daljih provera i da “UN nisu mogle nezavisno da potvrde sve tvrdnje”. Predstavnici Venecuele tražili su međunarodnu istragu, dok je američka misija potvrdila odlučnost Vašingtona u borbi protiv narkokartela, ističući zakonitost svojih akcija.
Regionalni uticaj i mogući scenariji
Razoružavanje Karakasa ili otvorena intervencija bilo bi eksponencijalno rizičnija zbog geopolitičkih veza Venecuele sa Kinom, Rusijom i Iranom — saveznicima koji bi mogli politički ili ekonomski odgovoriti. U kombinaciji sa unutrašnjom krizom (institucionalnom erozijom, inflacijom i masovnim egzodusom), spoljni pritisci naglašavaju dilemu: deo problema jeste i domaća nesposobnost, ali veliki deo je i spoljni pritisak (CIA) u kombinaciji sa sankcijama koje gomilaju ekonomske probleme.
Za mnoge u Latinskoj Americi i šire, događaji predstavljaju potresnu ilustraciju onoga što kritičari nazivaju „ratom za resurse“, upakovanjem u retoriku o demokratiji i borbi protiv kriminala. Za Vašington, poruke su jednostavnije: eliminisati transnacionalne pretnje i zaštititi regionalne interese. Za Karakas, reč je o opstanku režima i kontroli nacionalnog bogatstva.
Dok svet pažljivo prati dalji razvoj događaja, ratoborstvo retorike i vojne manevre bi trebalo da pozovu na oprez: svaka eskalacija u regionu Kariba nosi implikacije dublje od bilateralnog spora — one sežu do globalnih tokova energije, savezništava i međunarodnog prava.

“Tajni pregovori”, otvorene karte
Prema tvrdnjama izvora na koje se poziva Njujork Tajms (NYT), vođeni su višemesečni diskretni razgovori: specijalni izaslanik SAD Ričard Grenel i venecuelanski zvaničnici razmatrali su paket „normalizacije“. Karakas je, navodno, nudio široko otvaranje nafte i zlata američkim firmama, preusmeravanje izvoza iz Kine ka SAD, pa čak i ograničavanje energetskih veza sa Kinom, Iranom i Rusijom – sve u zamenu za politični opstanak.
Ideja je, tvrdi NYT, propala: stav jastrebova u Vašingtonu, oličen u senatoru Marku Rubiju i delu bezbednosnog establišmenta, ostao je tvrd – bez tranzicije nema „velikog dogovora“. Podsetimo, Rubio, koji je i u prvom Trampovom mandatu važio za sivu eminenciju kada je reč o Južnoj Americi, smatra da Venecuela mora da padne kao poslednja u nizu bedema do finala – Kube, odakle on vuče poreklo.
Istovremeno, opoziciona liderka i novopečeni nobelovac, Marija Korina Mačado plasirala je sopstveni plan: investicije od 1,7 biliona dolara kroz 15 godina uz demokratizaciju. Njena ekipa argumentuje: „Madurov paket nudi kontrolu kroz strah, ne stabilnost.“ U prevodu – Zapadu se nudi jasniji politički okvir, a kapitalu predvidljivost koju aktuelna autoritarna razmena „resursi za opstanak“ ne garantuje.

Kad zagusti i NYT priprema teren Trampu
Njujork Tajms, koji nominalno predstavlja “liberalni” establišment, sada deluje kao da pažljivo priprema narativni teren za Trampa — ne zato što ga podržava ideološki, već zato što američka struktura moći u kriznim periodima konsoliduje interes.
Kada se vidi da se globalni poredak klima, da Kina i BRICS jačaju, a dolar gubi deo aure svemoći, američki medijski sistem skida “levu” ili “desnu” masku, te počinje da se sinhronizuje oko imperativnog cilja — očuvanja hegemonije.
U SAD se, uprkos oštrim partijskim sukobima, već decenijama održava kontinuitet oko nekoliko „stubova“: definisanih nacionalnih interesa, snažne industrijske i tehnološke baze, savezništava, obaveštajne i vojne nadmoći, kao i narativa kojim se sve to opravdava.
Politika velikih sila se menja u nijansama i stilu, ali se strateški kurs ne može slomiti. Sa druge strane, pozamašan broj malih država još uvek nije u stanju da „prepiše“ ovaj model (bez obzira na ideologiju vlasti). Stoga, velike sile „pobeđuju na maratonu“ zahvaljujući kontinuitetu i kapacitetima, a male države opstaju i napreduju isključivo kad disciplinovano biraju nekoliko prioriteta i drže ih se bez obzira na dnevnu politiku.

Moj Maduro, vodi ti racuna sta su ti napravili sa dolarima iza ledja a protiv USA se ne sikiraj. Ne napadaju ti dok ne budu sigurni da su pripremili zamenu podloznu kopovinom dolarima.