NaslovnaOružjeStaro OružjeIPR - inžinjerijski podvodni izviđač

IPR – inžinjerijski podvodni izviđač

Sovjetska opsednutost veličinama, oklopnom tehnikom i pratećim inžinjerijskim mašinama nije nikakvo čudo.

Pored toga što su ogromna zemlja u kojoj je značajan deo borbenog prostora relativno ravan (talasast), ali i ispresecan nebrojanim vodotokovima svih vrsta, za njihovu doktrinu rapidnog napada stvarno su bile (i ostale) potrebne moćne mašine svih mogućih vrsta i namena.

Udarnoj pesnici, tenkovskim armijama u čijem sastavu se nalazilo hiljade modernih sistema (praćenih trupnom PVO, logistikom, radionicama, itd), trebalo je obezbediti siguran prelaz preko vodenih, ali i površinskih prepreka svih vrsta. Polazilo se od pretpostavke da  mostovi neće biti upotrebljivi, kao i da montažni, lansirni mostovi, neće moći svuda biti primenjeni, niti će ih biti dovoljno.

Sredstava za koje su planeri procenili da su neophodna i dovoljna bila su ”ИПР – инженерный подводный разведчик, nžinjerijski podvodni izviđač ” i ”ИРМ – инженерная разведывательная машина, inžinjerijsko izviđačko vozilo” (kopnena verzija).

Prva verzija, ”IPR”, bila je prethodnica tenkovskih kolona.

Njen zadatak bilo je da ispita prohodnost i bezbednost gaza, vozeći po dnu vodene prepreke. Sovjeti su razumno procenili da i neprijatelj zna povoljna mesta gaza po dnu, pa su mogli i da takve pravce miniraju. Stoga su osmislili unikatni podvodni minolovac. 

Sovjeti su imali dve verzije na istoj osnovi. Najveća razlika je u tome što je ”IPR” imao šnorkel. Kada bi se on skinuo, teško je bilo uočiti razliku u odnosu na kopnenu verziju – ”IRM” (”Berkut”).

u marsevskom polozaju
u marsevskom polozaju

Izviđačko vozilo ”IPR” (Инженерный подводный разведчик – inžinjerijski podvodni izviđač) konstruisano je za inžinjerijsko izviđanje terena i vodenih prepreka na pravcu kretanja trupa, ispitivanje vodotoka radi prelaska tenkova po dnu, ili amfibijskih vozila po površini.

Po čemu se ova mašina razlikuje od svojih kopnenih analoga?

Uz dvočlanu posadu nalazi se i ronilac koje može da izađe iz vozila dok ono pluta, kako kroz krovne otvore, tako i kroz komoru na podu amfibije. Postoje, pored krovnog i podnog otvora, još dva otvora koja obezbeđuju komunikaciju sa kontrolnim-komandnim odeljkom. Ako se pomoću detektora ”RŠM-2” mina otkrije na dnu ili u vodi, ronilac izlazi iz vozila, koristi ručni detektor ”MIV”, precizira lokaciju i odlučuje da li da se mina ukloni ili neutrališe. Posle toga vozilo nastavlja rad po planu.

Treba, međutim, naglasiti da je komora za izlazak ronioca pod vodom za jednokratnu upotrebu, jer ne poseduje uređaj koji bi pod visokim pritiskom vazduha ispraznio vodu iz komore koju je ronilac koristio, pa on može da se vrati samo u potopljenu komoru. U tom slučaju može ponovo da krene u akciju, ili da u potopljenoj komori sačeka da vozilo izađe na obalu. Tada bi se komora ispraznila.

Ovo vozilo je tipično po tome što može da plovi površinom vodene prepreke kao amfibija, ali i da se kreće po njenom dnu gusenicama. Uputstvo propisuje da vozilo može da uđe u vodu samo sa relativno pristupačne obale. Ronjenje ispod površine  u položaju ”plutanja” dozvoljeno je samo u izuzetnim slučajevima. Motor se tada napaja pomoću disalice (”šnorkela”). Vozilo je oklopljeno i naoružano. U oklopnoj kupolici nalazi se mitraljez. To nije neko impresivno naoružanje, ali ipak omogućuje da se posada približi prednjem kraju odbrane.

irm kao cistac mina
irm kao cistac mina

”IPR” može s pouzdanošću da komandi dostavi sledeće podatke: širinu i dubinu vodene prepreke, brzinu vodene struje, prohodnost dna za tenkove, prisustvo podvodnih mina ili minskih polja. U njemu se nalaze neki detektori tipični za podmorničku tehnologiju, pa je prilično složen za obuku i ovladavanje, a time i neomiljen u trupi.

Na pristupnim putevima i terenima koji vode ka vodenoj prepreci (najčešće reci), ispituje prohodnost terena, nosivost i druge parametre mostovih kostrukcija, nagib terena, nosivost tla, kontaminaciju ili prisustvo toksičnih supstanci.

Širokougaoni detektor mina ”RŠM”, instaliran na vozilu, sposoban je da detektuje mine tipa ”TM-57” na udaljenosti od jednog metra udaljenosti i do 30 centimetara u tlu, pa se ponaša i kao minodetektor, odnosno minolovac. Ti detektori se nalate na zglobnim krakovima koji neodoljivo u radu podsećaju na robota, pa su ga posade tako i zvale – ”naš robot”. Dužina ”ruku” minodetektora bila je dovoljna da posada bude bezbedna od eksplozije otkrivene mine. Staza koju za to vreme učini bezbednom  je širine 3,6 m, ali samo kada ide pravo, bez skretanja. Ako skrene, može se dogoditi da mina ostane u mrtvom uglu. 

U praksi se ovaj pretraživač mina nije pokazao kao pouzdano sredstvo, bez obzira na fabrički deklarisane vrednosti. Mogao je da pronađe minu samo tamo gde se pretpostavljalo da je postavljena. Zamućenost vode značajno je otežavala posao roniocu koji je morao da radi pipanjem, ”na slepo”. Pri tom brzina vode ne bi trebalo da bude veća od jednog metra u sekundi, što je odlika velikih, ravničarskih reka u srednjem i donjem toku.

Jedina prednost detektora bila je ta što bi on automatski, nezavisno od vozača, zaustavljao vozilo kada detektuje minu. Vozač je bio potpuno obezbeđen kako smo već naveli, čak i za slučaj aktiviranja otkrivene mine, što je bila značajna prednost ovog sredstva. 

Korišćen je u Afganistanu, Čečeniji, a kako vidimo, ima ga i na poljima bitke SVO. Kako se u praksi pokazalo ovo ambiciozno sredstvo? Ne baš onako kako je zamišljeno, blago rečeno. Na vežbama, koje su uvek tako organizovane da se sve unapred zna, oko samog vozila bilo je angažovano više spasilačkih čamaca koji bi ga, u nekoj ratnoj situaciji, svakako demaskirali.

Međutim, on nikada nije dobio priliku da ”ratuje”, odnosno da bude primenjen u borbi, kao što se na prste jedne ruke može izbrojati koliko puta su u savremenim ratnim sukobima tenkovi uopšte savladavali rečne i vodene površine hodom po dnu.

u lugansku 2015
u lugansku 2015

Radni vek mu je produžila ratna realnost kada se koristi sve što je dostupno; okolnost da je kao minopretraživač mogao da deluje i na kopnu (kao i njegov kopneni kolega, ”Berkut”) bila je presudna; stoga se još uvek zadržao u nekim oružanim snagama.

Postoje čak i snimci sa ukrajinskog ratišta, ali nije potvrđeno njihovo poreklo, odnosno – ko ih još uvek koristi. Ne bi trebalo da bude iznenađenje njegova pojava, jer smo do sada gledali u toku SVO i oružja iz Drugog svetskog rata.

Vozilo je delovalo impresivno jer su mu, za svaki slučaj, montirali PKT, puškomitraljez. Bilo je obezbeđeno standardnom opremom tih godina – PP aparatima, sistemom PNHBO, kao i aparatima za pravljenje dimne zavese koja bi stvarala masku do 350 metara širine. 

Taktičko-tehničke karakteristike:

  • Proizvođač: ”Муромтепловоз”, Murom, Vladimiriovska oblast.
  • Opšta masa sredstva sa svim dodacima: 17,5 tona.
  • Pritisak na zemljište: 0,66 kg/cm²
  • Dužina u transportnom položaju: 8,72 m.
  • Visina: 2,4 m.
  • Širina gaznog traga: 2,74 m.
  • Klirens: 0,4m.
  • Maksimalna brzina na suvom: 52km/h
  • Maksimalna brzina na vodi: 11 km/h.
  • Maksimalna brzina po dnu: 8, 5 km/h.
  • Rezerva plovnosti: 14%.
  • Prenosivost vazduhom: u avionima ”An-22” i ”Il-76”.
  • Rezerva pogonskog goriva: na suvom 500 km, na vodi do 10 sati.
  • Maksimalni ugao penjanja: 36º
  • Maksimalni ugao bočnog nagiba: 18º
  • Širina rova koji može da savlada: 2,3 m.
  • Visina vertikalne prepreke: 0,7m.
  • Maksimalna brzina vodotoka: prilikom plovidbe do 3m/sec, prilikom kretanja po dnu 1,5m/sec.
  • Maksimalna dubina: pri redovnom izviđanju do osam metara, vanredno do 15metara.
  • Posada: tri čoveka 
  • Motor: četvorotaktni, dizel V obrasca, ”UTD-20”, snage 300 KS.
  • Kapacitet rezervoara: 500 litara. 
  • Standardno naoružanje: puškomitraljez PKT sa 1.000 metaka. Automat AKMS sa 150 metaka i signalni pištolj ”SPŠ” 26 mm sa 24 patrona. Deset ručnih bombi ”F-1”.
  • Sredstva veze: radio-stanica ”R-123”, interfon ”R-124” za vezu posade i ronioca.
  • Pribor za osmatranje: Nišan dnevno-noćni TKP-3AM uveličanja 5×4,2. Periskop ”PNR-2M”, kao i pribori za osmatranje mehaničara-vozača ”TVP 2BM”, ”TNP-370” i ”TNP-160”.
  • Specijalna oprema:
    • Minopretraživaž ”RŠM”, montiran na vozilu.
    • Ronilački minopretraživač ”MIV”-
    • Eho sonda ”IREL”.
    • Dubinomer ”GK-51”.
    • Pribor za PNHBO izviđanje ”PRHR”.
    • Hidrokompas ”GPK-52”.
    • Aviohorizont ”AGI-1S”.
    • Tri heremetičke zaštitne maske ”AT-1”.
    • Ronilački aparat za disanje ”IDA-64A” i ronilački nepropusni kombinezon ”GK-6”.
  • Pogon, transmisija i hodni deo u potpunosti su preuzeti s ”BMP-1”.

Po opremi se vidi da je ovo sredstvo veoma ambiciozno bilo zamišljeno. Ispitavano je u realnim borbenim uslovima. Međutim, već u Afganistanu morali su odmah da stave kupolu koja je omogućavala da se puškomitraljezom dejstvuje u više pravaca i da se brani iz zadnje polusfere, a taj model je dobio nezvaničnu oznaku ”IRM-2”.

razlika izmedu irm i ipr
razlika izmedu irm i ipr

Kasnije su na kupoli ostavili samo puškarnicu za gađanje iz ličnog naoružanja. Samo ta varijanta se nalazi u naoružanju roda inžinjerije u nekoliko bivših republika SSSR, u nepoznatom broju.

Po tome koliko je primeraka ostalo od 80 proizvedenih (po jedan u  muzejima u Belorusiji i u Rusiji, u Toljatiju, oblast Samare) može se zaključiti koliko je bio koristan i omiljen u trupi.

1 KOMENTAR

  1. Nekada Ruski(Sovjetski)konstruktori tenkova i oklopnih vozila pogode(pogodili su)u sam centar,a nekada jednostavno zaglave(zaglavili su)u ćorsokak!Nekako mi se čini kao da nema sredine.

KOMENTARIŠI

Molimo unesite svoj kometar!
Ovde unesite svoje ime

Povezani članci

Najnovije objave