NaslovnaOružjeNovo OružjeAmerički prećutni promašaj koji bi Ukrajini poslužio: Vulkan PVO sistem "M163 VADS"

Američki prećutni promašaj koji bi Ukrajini poslužio: Vulkan PVO sistem “M163 VADS”

Oružane snage SAD, posebno njihova kopnena komponenta, verovatno su najzasićenije moto-sredstvima, pa time i najpokretljivije.

Upoznali smo se, koliko smo mogli, sa stanjem ruske i ukrajinske PVO. Upoznajmo se s još jednim kamičkom u mozaiku PVO, ovaj put američkoj. Uostalom, njihov koncept nacionalne bezbednosti (da mogu intervenisati na svakom delu Zemljine kugle) im to i nameće. To im omogućava izvanredno razvijena transportna industrija.

Hladni rat, u kome je SSSR diktirao strateški način razmišljanja poznat pod nazivom ”rapid force” (podrazumevajući stalni napad masama tenkova i pratećih sredstava, pre svega PVO), nametnuo je Zapadu sličan rezon.

I njihove napadne tenkovske kolone, ako su želele da budu zaštićene od masovne frontovske avijacije, morale su da imaju u svom sastavu vozila koja će ih efikasno štititi od niskoletećih jurišnika.

Krajem šezdesetih, kada su SAD već imale iskustva s Korejskim i Vijetnamskim ratom, konstruktori su Armiji ponudili samohodno PVO sredstvo ”M163 VADS”. Bez obzira na relativno mali broj, ”VADS” je postao početkom osamdesetih godina jedno od osnovnih sredstava trupne PVO i ostao je u stroju četvrt veka. Relativno kratko, objektivno govoreći. Njegova efektivnost je vremenom smanjivana, ali su mu nalaženi novi zadaci.

Kompleks ”M163 VADS”

Pošto su i Amerikanci ljubitelji abrevijatura, ne vredi tražiti ovu imenicu jer je reč o skraćenici ”Vulcan Air Defense System”. Pentagon je tražio sredstvo za blisku PVO trupe; najpre su ponuđeni ”M48” i ”MIM-72 Chaparral”.

Kao dopuna naručili su i samohodni sistem s malokalibrarskim automatom – topom velike brzine gađanja. Na poznati transporter ”M -113” stručnjaci iz ”Rock Island Arsenala”  montirali su već uveliko dokazani ”M-61” šestocevni getling sistem ”Vulkan” kalibra 20mm, i taj hibrid je postao poznat pod imenom iz naslova teksta. Pentagon je hteo cevnu artiljeriju koja je mogla da trenutno reaguje protiv niskoletećih aviona i helikoptera.

Pokazalo se da je ovaj proizvod, bez obzira što je ”sklepan”, imao svoje ravnopravno mesto i uspevao je da se nosi sa ciljevima koji bi probli zonu odbrane ”MIM-72 Chaparral”! Pored toga, mogao je da se koristi i protiv kopnenih ciljeva gde je nanosio značajnu štetu lakooklopljenim sredstvima i živoj sili.

Kombinovanje već postojećih standardnih elemenata dalo je rezultat i prvi primerci su proizvedeni već 1965. godine, da bi u jedinice stigli 1967. godine. Za samo nekoliko godina postignut je formacijski plan popunjavanja jedinica ovim sredstvom.

Koje tehničke osobine su krasile VADS?

Guseničar ”M-741”, osnova sistema, bio je praktično samo malo dorađeni poznati oklopni transporter ”M113”. Zadržano je sve sa njega – hodni deo, motorni odsek i odgovarajuća zaštita od manjih kalibara i fragmenata granata i bombi. U nosnom delu bilo je odeljenje komande, a centralni obim bio je, zbog specifičnosti dejstva cevne PVO, u potpunosti zauzet ulogom borbenog odeljenja.

prepoznatljiv tanjir nisanskog radara
prepoznatljiv tanjir nisanskog radara

Da bi se montiralo osnovno oružje i sistem za upravljanje vatrom razrađena je turela prilično jednostavne konstrukcije. Napred je bio otvoreni mehanizam za montažu topa, dok su bokovi i zadnji deo bili zaštićeni čeličnim panelima. Na levoj strani kupole bila je antena nišanskog radara, prepoznatljivog izgleda za to vozilo. Turela nije imala krov što je olakšavalo osmatranje VaP, ali i dovodilo u rizik strelce, odnosno operatore.

Kupola je omogućavala dejstvo od 360° po horizontali, dok je po nagibu top mogao da dajestvuje od -5° do +80°. ”Mrtva kupa” (ugao iznad cevi pod maksimalnim uglom) iznosila je samo 10°. Osnovno oruđe bio je šestocevni top getling sistema ”Vulkan” koji je proizveo ”General Electric”. Koristio je granate 20 x 102 mm. Pokretanje je bilo električno. Teorijska brzina ”Vulkana” je 6.000 metaka u sekundi.

Međutim, za upotrebu na samohodnom oruđu ova brzina je prepolovljena. Efektivna daljina opasnosti po vazdušne ciljeve bila je od 600 do 1.000 metara. Top je koristio raznu vrstu municije: rasprksavajuće-fragmentarnu, protivoklopnu, s traserom i bez njega. Takođe je imao i školsku kao i manevarsku municiju.


Top je koristio automatski radarski nišan i daljinomer. Informacije su stizale u centralni računar. Međutim, radarski nišan davao je samo osnovne parametre (pravac, daljinu, brzinu). Ostalo je bilo do nišandžije i njegove veštine. Režim rada bio je dvojak i time je postignut optimalan odnos efikasnosti i ekonomičnosti.

U prvom režimu top je radio tempom od 3.000 metaka u sekundi i dejstovao je rafalima od 10, 30, 60 i 100 granata. Drugi režim dozvoljavao je ništandžiji da sam odredi dužinu rafala, ali je tada brzina gađanja automarski bila triput kraća.

Kada je ušao u naoružanje, on je, kao i svaki drugi sistem, prolazio kroz faze remonta i modernicacije. Tako su projekti ”M163A1” i ”M163A2” podrazumevali unapređivanje hodnog dela do nivoa vozila ”M741A/A2”, čime su poboljšane tt vrednosti. Godine 1984. kompanija ”Lokid” razradila je modernizovan projekat ”Product-Improved VADS”.

Samohotka ”M163 PIVADS” dobila je nov nišanski sistem i digitalni način uparavljanja vatrom. Zamenjeni su i sistemi za navođenje. Sve to je povećalo tačnost dejstva, ali top je ostao isti i njegove opšte karakteristike nisu bile promenjene niti unapređivane. Svi pokušaji modernizacije završili su se krajem osamdesetih.

m 61 vulkan
m 61 vulkan

Godine 1988. pokušano je sa modernizacijom čiji cilj je bilo povećanje dometa. Tom prilikom predlagano je i da se na vozilo dodaju dva ”Stingera”. Ako bi se pokazalo neophodnim, jedan od članova posade bi ih ispaljivao van vozila, sa zemlje. Ako vam ovaj sistem zvuči poznato, prelistajte neke od brojnih tekstova koji govore o tome kako se sada u SVO bore protiv dronova. 


Kako se VADS pokazao u trupi?

Prvi i najveći naručilac bila je KoV SAD. Kasnije su se priključile i druge države. Oni su isporučivani direktno iz fabrike, ili sa zaliha trećim državama. Ukupno je napravljen relativno mali broj vozila – samo 671, jer se smatralo da je toliko dovoljno, s obzirom na usvojenu strategiju. Nekoliko primeraka korišćeno je u Vijetnamu.

Pošto su Vijetnamci vrlo pažljivo koristili svoju avijaciju, kao i oklopnu tehniku, ”VADS” je koriščen kao oružje podrške. I pored svih ograničenja za tu vrstu kopnene upotrebe (ekstremno kratki rafali koji su mnogo više odgovarali PVO i brodovlju, a ne dejstvu po kopnenim ciljevima, problemi s hlađenjem, dostavom municije, lakim demaskiranjem, itd), kad je pravilno korišćen on bi pokazao zadovoljavajuću efikasnost.

Američke OS mnogo puta su koristile ovo sredstvo: u čak 11 ratova, odnosno velikih sukoba. Prema neumoljivim brojkama, broj oborenih letelica i uništenih sredstava bio je nesrazmerno mali, bez obzira na to što je ”VADS” korišćen i protiv ciljeva na vodi. Poslednji put su ga Amerikanci koristili u ”Pustinjskoj oluji” i to u verziji ”M163 PIVADS”, ali bez posebnih rezultata. Te samohotke su u to vreme već bile ili zastarele, ili na isteku resursa i doneta je odluka da se povuku iz naoružanja. To je učinjeno konačno 1994. godine.

m163 2 modifikacija iz 1988
m163 2 modifikacija iz 1988

Koristile su ga mnoge države (Jemen, Jordan, Maroko, Sudan, Saudijska Arabija, Tajland, Čile), ali je jedan od redovnih naručilaca i najvećih korisnika bio Izrael u čijem registru je on imao naziv ”Hovet”.

Oni su bili praktičniji od Amerikanaca i pokušali su da kopiraju ”Tungusku”, dodajući četiri lansera za ”Stinger”. Ta modifikacija dobila je naziv ”Magbet”’. Tek 2006. godine i ona je povučena iz naoružanja jer je respektabilna izraelska indusrija naoružanja pronašla bolje metode za PVO. 

Otpisana američka sredstava često su (bez pouzdanih podataka, preko trećih lica) prodavana trećim zemljama gde se i sada koriste u osnovnoj ulozi. Jedini izuzetak je Portugalija. Ona je uvezla 36 ovih sistema iz praktičnih razloga – da bi ih koristila kao rezervne delove (kanibalizovala) za svoje ”M113”.

Kako vidimo, kod ovog sredstva prilično se lutalo. Ambiciozno zamišljeno kao ”čistač” neba iznad napadnih kolona, brzo je potisnuto u drugi plan razvojem novih napadačkih sredstava za frontovsku avijaciju. Onda je pretvoreno u klasično oružje za kopnenu podršku gde opet nije moglo da bude korišćeno zbog prvobitnih prednosti koje su postale mane.

Planeri u Pentagonu nisu se mirili s ovim, u suštini, promašajem, pa su pred konstruktore postavili projektni zadatak ”M247 Sergeant York” tražeći bolje topove i savremeniju elektroniku. I tu su naišli na brojne probleme i odustali su na vreme.

”Narednik Jork” koristio je izvanredne ”Boforsove” topove ”L/70” 40mm, ali je patio od istih boljki koje nije uspeo da savlada sovjetski ”ZSU 57/2” na kog je i ličio. Šta je, konačno, zapečatilo sudbinu ovih sredstava? Na njihovo mesto stigli su laki raketni kompleksi, a KoV SAD odustala je od razvoja cevne PVO.

narednik jork nesudeni naslednik
narednik jork nesudeni naslednik

Da li će, kako se razvija SVO i sve okrutnije demonstira moć dronova, Ukrajina zatražiti i ovo sredstvo? To, naravno, ne možemo znati, ali ako su tačne vesti da su počeli da koriste helikoptere ostavljene posle černobilske katastrofe, onda ništa ne bi trebalo da nas iznenadi.

2 KOMENTARA

    • Хвала на примедби. Код куцања бројки промакне понекад грешка. Важно је да сте је уочили.

KOMENTARIŠI

Molimo unesite svoj kometar!
Ovde unesite svoje ime

Povezani članci

Najnovije objave