NaslovnaIstorija28 Panfilovaca: istorija i umetnost u istom kadru

28 Panfilovaca: istorija i umetnost u istom kadru

Danas se navršava 85 godina od jedne neverovatne bitke. O njoj je snimljen jedan od najubedljivijih ratnih filmova, „28 Panfilovaca” i premijerno je prikazan 16. novembra 2016. godine u Volokolamsku (gradska oblast Moskve), mestu u kome se već godinama održava festival umetničkog i dokumentarnog filma „Volokolamski položaj” (Волоколамский рубеж). Taj festival više godina zvao se „Sergej Bondarčuk” u čast jednog od najvećih sovjetskih reditelja i glumaca.

Podsetimo da je njegov sin Fjodor takođe odličan reditelj i glumac koji je svetsku slavu stekao filmom „Deveta četa”, jednim od značajnih savremenih ratnih filmova. Kao redovni član stručnog žirija tog festivala bio sam i na premijeri. Više puta sam bio na mestu te bitke, stoga će ovaj tekst biti prikaz ilustrovan komparacijom s istorijskim činjenicama. To nam može još jednom poslužiti kao primer da bez poznavanja istorijskog konteksta gledalac ne može da oseti prave domete nekog umetničkog dela.

Na čemu je zasnovan film?

Sovjetska komanda dobro je iskoristila veliki nemački zastoj i promenu plana „Barbarosa”. Dragoceno vreme poslužilo je da se na prilazima Moskvi napravi više odbrambenih položaja (rubež). Ova imenica ima više značenja (granica, međa), a u vojnoj terminologiji označava odbrambeni položaj većeg značaja. U našoj leksici mi za takve položaje koristimo opisne konstrukcije, a kod Rusa je to jedna imenica, spojena s toponimom (Dnjepar, Možajsk, Staljingrad, itd). Pravovremeno su iz dubine Sovjetskog Saveza privučene velike rezerve ljudstva i opreme; one su u pozadini temeljno pripremljene, a put do Podmoskovlja kombinovan je raznim vrstama prevoza, marševa, logorovanja i vežbi. Sovjetski komandanti su znali da iskoriste svaki trenutak jer je vreme bilo najdragoceniji resurs.

Tako je iz Srednje Azije pristigla i 316. streljačka divizija (kasnije preimenovana u Osmu gardijsku). Njeni matični garnizoni bili su u Alma Ati (Kazahstan) i Frunzeu (danas Biškek, Kirgizija). Komandant je bio general-major Panfilov (Панфилов, Иван Васильевич), s nadimcima Аксакал (starešina u centralnoj aziji, „belobradi”) i Батя (nadimak od milja za oca, kao kod nas ćale i slično). Bio je omiljen među vojnicima, a na tu dužnost došao je s položaja ratnog komesara Kirgizije.

General je znao šta ih čeka, pa je svaki trenutak, uključujući i posedanje položaja na osam kilometara zapadno od Volokolamska iskoristio za pripremu. Nemci su tokom operacije „Tajfun” namerili da i dalje eksploatišu uspehe blickriga. Opšte napredovanje bilo je značajno usporeno, ali sovjetski frontovi u prestrojavanju još nisu optimizovali pun odgovor na njega. Panfilov je, međutim, to uspešno uradio na svom delu fronta. Duboko ukopani, dobro obučeni, poštujući sva ratna pravila, Panfilovci su bili rešeni da ne odstupe. Priprema, oprez i hrabrost donesena iz Srednje Azije bili su glavno oružje.

Posle prethodnih čarki Nemci su krenuli u napad 16. novembra s namerom da savladaju odbrambeni položaj kod tadašnjeg železničkog čvora Dubosekovo. Glavni udar dočekala je četvrta četa drugog bataljona 1075. puka. Nju je predvodio politički rukovodilac (komesar) Kločkov (Клочков, Василий Георгиевич) kome se pripisuje poznata rečenica: „Velika je Rusija, ali nema se gde odstupati – iza nas je Moskva” (Велика Россия, а отступать некуда – позади Москва!).

Ta fraza korišćena je, prilagođena, i na našem prostoru tokom agresije NATO. Njeno autorstvo pokušao je sebi da pripiše jedan novinar „Crvene zvezde” 1942. godine. Detaljana istraživanja potrdila su da je Ključkov zaista nju izgovorio. Fraza je zasnovana na narodnom sećanju. Ono potiče iz originalne Ljermontovljeve pesme „Borodino” napisane 1837. godine (Deco! Zar nije Moskva iza nas? Umrećemo pod Moskvom kao što su naša braća umirala –  Ребята! Не Москва ль за нами? Умрёмте ж под Москвой, как наши братья умирали!).

Tok bitke

U toku bitke koja je izvedena u nekoliko talasa tokom četiri sata Panfilovci su uništili 18 nemačkih tenkova. Od njih 28 koji su preostali od čete sačekavši odlučujući juriš nemačkih pancera pojačanih pešadijom preživela su šestorica i oni su ovekovečeni u jednom od najvećih memorijalnih kompleksa u Rusiji. Tokom borbi u toku 16. do 18. novembra delovi 316. divizije pretrpeli su velike gubitke. U tri streljačka puka ostalo je 120 do 200 boraca, a samo u 1077. puku njih oko 700.

Zahvaljujući upornoj i strpljivoj sovjetskoj odbrani Druga nemačka oklopna divizija 18. novembra zadržana je 25 kilometara daleko od cilja do kog je trebalo da stigne dva dana ranije. Prema planovima, do 20. novembra morao je da bude osvojen Klin, veoma važan grad na zapadnom pravcu odbrane Moskve. Grad je pao tek 23. novembra i to pod napadom susedne, Treće tenkovske grupe. Sovjeti su dobili na vremenu i prestrojili se dok su Nemci krvarili za svaki metar teritorije gubeći dragocenu tehniku i ljude.

Skica inžinjerijskih radova i prepreka
Skica inžinjerijskih radova i prepreka

Film, konačno…

Bitka o kojoj je napisano doslovno hiljade stranica beletristike i stručne vojne literature dobila je i svoj filmski epilog i to povodom 75 godina od tog događaja. Film su režirali Andrej Šaljupa (Шальопа, Андрей Геннадьевич) i Kim Družinjin (Ким Юрьевич Дружинин). Finansijsku, organizacionu i tehničku podršku na svim etapama rada iskazala je kompanija Gaijin Entertainment (Gajiin, na japanskom – stranac). Ona je osnovana u Rusiji, a sedište joj je u Budimpešti i bavi se izradom kompjuterskih video-igara.

Scenario je zamišljen nepretenciozno! On nije krenuo od Hitlera, sporazuma Ribentrop-Molotov, planova i uvoda. Gledaoci gledaju u filmu jedan isečak Drugog svetskog rata. Ako je reč o podvigu, logično su razmišljali scenaristi, čemu časovi istorije? Prikazaćemo samu bitku, ona je više nego dovoljna da se ispune dva sata dramatične priče. Lep pristup, racionalan i promišljen, a pri tom efikasan. Ne gubi se dragoceno filmsko vreme na prepričavanje konteksta jer on je tu – pred nama.

Panfilovci su stigli pod Moskvu znatno ranije i već su imali borbena iskustva. Prvi mrazevi tog polugođa krenuli su sredinom oktobra, a treba reći da su borci 316. streljačke divizije prvi pod Moskvom izveli i protivudare, uspevši da zarobe i zaplene veliki materijalni plen. Dakle, reč je o iskusnim borcima iz Srednje Azije. To su potomci najvećih ratnika ljudske istorije, vešti konjanici, odlični lovci i strelci, izdržljiv i uporan narod.

Dan je 14. novembar. Vidimo kako protiče obično vojničko vreme na frontu: u obuci, pripremama, upoznavanju sa borbenom taktikom, osobinama neprijatelja, analizama i agitovanju. Situacija nije parolaška, ta vremena su brzo prošla. Sada je najvažnije međusobno poverenje i preslišavanje u vezi s predstojećim obavezama. Vreme brzih poraza je prošlo, a ovaj rubež postavljen je da se neprijatelj konačno zaustavi ili bar značajno uspori.

Radnja počinje da se usložnjava 16. novembra noću, kada vojnici izlaze i posedaju položaje, radeći lažne opkope i artiljerijske položaje. Nemci, kao po satu, počinju sa artiljerijskom pripremom po lažnim položajima i Panfilovci su obradovani, nadajući se da će dan ipak proteći lakše nego što su mislili. Sovjetska artiljerija nesmetano, odmah posle nemačke pripreme, desetkuje prvi talas nemačkih tenkova i pešadije i Nemci se povlače. Nešto kasnije, kolo ratne sreće se okreće jer nemački izviđač (fokevulf 189, čuvena dvotrupa „karakondžula” ili „ram” kako su je zvali Rusi) otkriva položaj ruske artiljerije i šalje na njih štuke. Panfilovci više ne mogu računati na pomoć artiljerije, već se oslanjaju sami na sebe i na jedan preostali PT top, popularnu „četrdesetpeticu” koja je efikasna sa male daljine.

Kreće, na prvi pogled, neravnopravni boj. Sati i dani obuke i vežbe daju rezultat i pet nemačkih tenkova brzo ostaje spaljeno i onesposobljeno dok posada mitraljeza sa flankiranog, dobro utvrđenog i maskiranog položaja, kosi nemačku pešadiju. Protivtenkovske puške (koje su se u Evropi razvijale još pri kraju Prvog sv. rata, a Sovjeti su preko noći uveli dva modela konstruktora Degtarjova i Simonova) daju neočekivane rezultate! Prave priličnu štetu, kidaju gusenice, lome nišanske sprave i periskope, ometaju u dejstvu tenkove, ohrabruju svoje borce. Pokazalo se da te skalamerije, koje liče na vodoinstalatersku improvizaciju, jesu opasni neprijatelji, pa su Nemci kasnije počeli da po svojim tenkovima kače razne „suknjice”, nama tako dobro poznate iz minulih sukoba.

Nastaje zatišje. Branioci su ohrabreni, poginulih nema, ranjeni na vreme evakuisani, pet tenkova je onesposobljeno, mnogo pešadije pobijeno. Nemci ponovo napadaju i to je već ozbiljno iskušenje za sve ređu odbrambenu liniju. Neposredni taktički zadatak Nemaca je da izbiju na Volokolamsko šase, poznati put koji se spaja s Lenjinskim bulevarom i vodi u srce Moskve. A do nje je ne više od devedeset kilometara. Crvenoarmejci su raštrkani, pravog fronta nema, a svaka jedinica je rešena da se kružno ili polukružno brani i sprečava napad koliko može. Nemci su svesni da ne mogu ostaviti takve položaje u svojoj pozadini, a ovaj ima konfiguraciju klasičnog rubeža i teško ga je zaobići.

Počinje naoko neravnopravni boj; crvenoarmejci su odlučni da se bore do poslednjeg čoveka i metka. Artiljerija se povukla i ostali su samo oni u rovovima i podgrudobranskim zaklonima. Gine se požrtvovano, dejstvuje se i poslednjim trzajima (borac koji je smrtno ranjen pritiska obarač špagina i puca umirući; drugi borac smrtno pogođen uspeva da poslednjom snagom baci svežanj granata); niko ne paniči. Koža se prodaje skupo, podleće se pod tenkove. Kada se čini da su Nemci uspeli u svom naumu, streljački stroj provlačeći se između izgorelih olupina, prilazi oprezno šestorici preostalih koji spremaju noževe i ašovčiće za samoubilački juriš i borbu prsa u prsa. Svesni su da su im to poslednji trenuci jer nemaju više municije.

Kamera naizmenično prikazuje napeta lica preostalih boraca i stroj koji oprezno i sve slobodnije prilazi rovovima. Tada počinje s boka da dejstvuje mitraljez i to je katarza i borbe i filma. Treći talas tenkova stoji i čeka ishod. Pešadija je uništena i panceri dobijaju komandu da se povuku. Pada veče, Nemci završavaju za taj dan, a šestorica boraca umorni, gledaju u pravcu neprijatelja. Sledeći kadrovi su već antologijski – pretvaraju se u šest figura današnjeg spomenika u Dubosekovu, koji je obnovljen i ponovo na uvidu posetiocima baš na dan premijere.

Zašto je ova bitka važna i kakvu težinu daje filmu? Niko to tada nije znao, ali vaga ratne sreće tog dana krenula je nadole po Nemce. U toku noći je došlo do pregrupisavanja, promenili su se pravci, zatvorene breše, pristigla pojačanja…Nemci su zaobišli položaje Panfilovaca, krenuli još malo u dubinu, ali nisu mogli da zaobiđu glas koji je krenuo za tom bitkom – da su crvenoarmejci spremni da živi, sa buketima bombi, svojim telima zaustave Nemce i njihove tenkove.

Produkcija i njeni efekti

Film je urađen vrhunski jer su angažovani poznati stvaraoci, glumačka ekipa i kompanija specijalizovana za digitalizaciju efekata. To možemo uočiti na vizuelizaciji tenkova. Oni su u filmovima veliki izazov za scenografe i rekvizitere; često smo bili u prilici da gledamo svakakve bastarde koje su čak i amateri lako prepoznavali kao makete. Prema izvanredno vernoj maketi nemačkog tenka generisane su četiri puta veće digitalne makete, a zatim su pomerane po potrebi specijalnim kranom. One su snimane četiri puta brže, pa u montaži usporavane četiri puta, kako bi se dobio realistički hod teške mašine.

Posle toga su specijalni efekti kombinovani  ubacivanjem u snimke sa realnog seta. To se može primetiti kada kamera snima tenkove iz gornjeg nultog rakursa („sveće”) pri čemu se vide tragovi dubla, odnosno vraćanja scena – stope pešadije u snegu. To nije ni bilo potrebe da se briše jer je već pešadija tuda prolazila. Za krupne planove pravljene su klasične makete-kulise u stvarnoj veličini pa su onda snimane iz neposredne blizine otvarajući kadar onoliko koliko je potrebno.

Glumci su manje poznati, ali odlični. Ima i mnogo volontera koji prigodom praznika često priređuju ambijentalne rekonstrukcije bitaka. Izvlače se iz privatnih zbirki uniforme, vozila i oružje. Stoga je i gluma statista izvanredna, što često u filmovima nije slučaj. Dodatna rekvizita, oružje i uniforme dobijene su iz nekoliko muzeja pa se može reći da je i tu ispoštovano maksimalno sve što je moglo – a moglo je. To je ranije bilo praksa samo za velike reditelje i državne projekte, kojom prilikom je specijalno odeljenje, fundus muzeja na Poklonskoj gori, izdavalo originalne uniforme i opremu.

Film je sniman u okolini Petersburga. Na originalnom mestu borbe teško ga je bilo snimiti jer je tu sada spomenički kompleks, jedan od najvećih na svetu, ispresecan putevima, raznim antenama, stubovima mobilne telefonije, starim rovovima, itd, itd. Zato se poslednji kadar ispunjava fascinantnom širinom i simbolikom stamenih figura koje za sva vremena stoje kao odbrana Moskve na pravom mestu bitke. Izginuli borci sahranjeni su nedaleko odatle u bratskoj grobnici na granici atara sela Nelidovo, gde se nalazi i muzej bitke. Prilikom rekonstrukcije samog spomenika na samom mestu bitke napravljena je trodimenzionalna izložba za potrebe posetilaca.  

Ovaj događaj opisan je i prikazan u mnogim knjigama, dokumentarnim i igranim filmovima. Desetine spomenika širom nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, škole, ulice, na to podsećaju. U Moskvi postoji Volokolamski prospekt, ulica 28 Panfilovaca, stanica metroa i, što je možda i najvažnije, njih 28 nalaze se u tekstu himne Moskve. Naravno, kao i svaki gigantski trenutak istorije, izazvao je mnogo polemika poslednjih godina dovodeći u pitanje da li se uopšte sve to tako odigralo i da li se uopšte odigralo? Da li je podvig 28 Panfilovaca samo plod komesarske fikcije i odličnog propagandnog poteza? U Rusiji je bilo pokušaja da se dovede u pitanje istinitost te bitke, pa time i filma. Neki uporni su dokazivali da nikakve bitke nije ni bilo.

I Rusi imaju slične boljke kao i neki naši istraživači, ali se kod njih pokušaj revizije istorije drugačije demaskira. To rade naučnici i oni su na osnovu dnevnika bitke utvrdili da se ona dogodila upravo onako kako je predstavljena. Pri tom sineasti nisu mogli da svaki minut bitke dokumentaristički prikažu jer je to već i pitanje žanra, filmskog jezika i umetničke slobode. Međutim, istina je neporeciva – ta bitka se dogodila, tekla je tim tokom i dala navedene rezultate; a to što je pretočena u legendu, odnosno mit, govori upravo o njenoj veličanstvenosti kada je reč o žrtvi najvišeg stepena – svom životu. To jeste oslikano u filmu i to bez mrve patetike. Vidi se s kakvom odlučnošću vojnici prihvataju svoju sudbinu. Komesar im vraćajući se iz zemunice, posle razgovora sa komandatnom bataljona, saopštava da pojačanja neće biti. Na pitanje upućeno pogledima, on odgovara: „Vreme je da se umire, a na to nemamo pravo. Moramo preživeti kako bismo ispunili zadatak”.

Da je sudbina junaka ovoga filma zasnovana na narodnom sećanju, neka kaže jedinstven podatak kojim nijedan film do sada u toj meri ne može da se pohvali: svoj, lični novac za snimanje filma priložili su potomci i drugi ljudi dobre volje (Crowdfunding). Njih ukupno 35.086. To je, vojnički rečeno, sastav gotovo tri ratne divizije. Imena svih darodavaca objavljena su na špici koja traje preko 15 minuta! Dovoljno da se kaže da je 28 Panfilovaca odmenilo i umnožilo sebe i da su za sobom ostavili prave sledbenike. Od njih – više nego dovoljno.

OSTAVI KOMENTAR

Molimo unesite svoj kometar!
Ovde unesite svoje ime

Povezani članci

Najnovije objave