Zahvaljujući kreativnim emisijama na televizijskim kanalima sada i slabiji poznavalac istorije dobro zna za najpoznatije proizvode nemačke ratne škole – šturmgever, meseršmit,tigar, fau-2,megastrukture,u-bot, pancerfaust, aht-aht,MG-42…Među njih se umešao s pravom ihalftrak – poluguseničar. Transportno-borbeno vozilo Sd. Kfz plenilo je pažnju svojim izgledom i ulogom na ratištu.
Zahvaljujući masovnoj proizvodnji teško ga je izbeći u bilo kom scenariju, pa ga možemo videti i u jednoj uverljivoj sekvenci filma ”Spasavanje redova Rajena”, a u video-igrama je neizostavan. Poluguseničari (bilo kao borbeno-transportni ili kao teretni) nisu bili retkost između dva rata, naprotiv. Zahvaljujući visokoj prohodnosti i nosivosti ”opraštana” im je i velika potrošnja, sporost i osetljivost na udare. Postojala je čak i motociklistička varijanta poluguseničara, ketenkrad. Ipak, jedan je ”Hanomagov”Halbkettenfahrzeug.
Sonderkraftfahrzeug 251 (skraćeno Sd.Kfz) je specijalno vozilo napravljeno u klasi srednjeg poluguseničnog oklopnog transportera. Konstruisano je u poznatoj kompaniji Hanomag (Hannoversche Maschinenbau AG, Hanover u Donjoj Saksoniji) 1938. godine na bazi artiljerijskog tegljača Sd. Kfz 11. Prozvođeno je serijski od juna 1939. do samog kraja rata i predstavlja osnovni i najbrojniji oklopni transporter Vermahta. Korišćeno je u svim vidovima i rodovima. Pri tom je poslužilo kao odlična osnova za brojne modifikacije, kako borbene, tako i neborbene. Od njega je samo masovnije proizvođen američki M3 i to bez ikakvih smetnji.
Izvesna mala količina ustupana je saveznicima, a posle rata njegova modernizovana varijanta Tatra OT-810 proizvođena je u Čehoslovačkoj sve do 1962. godine. To nije čudo jer je Hanomagov model sklapan i u Škodinim fabrikama u Plzenu za vreme rata. Nešto od tih čehoslovčakih poluguseničara završilo je upravo kod nas, ali nisu zvanično uvedeni u naoružanje. Ako nekome taj model deluje poznato, to je razumljivo. Motorni deo i opšti izgled praktično je preslikan na čuvenoj ”Pragi” (M53/59), oruđu koje se dokazalo tokom secesionističkih ratova u Jugoslaviji. Neki primerci su korišćeni i u sukobima prilikom raspada Sovjetskog Saveza.
Nemci su i u ovoj oblasti prednjačili pa je saveznicima ostalo da ih kopiraju – kako tehnološki, tako i taktički. Takve transportere koristili su svi u motostreljačkim jedinicama pešadije u osnovnoj nameni. Na njih je stavljao svako šta je hteo, imao i šta mu je zatrebalo pa se mogu videti modeli sa minobacačima, teškim mitraljezima, višecevnim bacačima raketa, bacačima plamena.

Viđani su i kao štabska i sanitetska vozila, sredstva veze, inžinjerijske mašine, telefonske centrale, tegljači na aerodromima, itd. Njegova univerzalnost je gotovo zapanjujuća. U periodu kada su se Nemci još pridržavali Versajskog dogovora i njegovih ograničenja kompanija ”Dajmler” je konstuisala polugusenično transportno vozilo (kamion) za Potrugaliju. Ono je imalo gumene podloške koji su povezivali gusenično podvozje s vodećim točkovima.
Taj model je poslužio Hanomagu kao polazište. Drugom polovinom tridesetih godina pojavljuju se brojni modeli kamiona i transportera zasnovani na tom principu. Reklo bi se da su ušli u modu jer se računalo s njihovom prohodnošću na teritorijama s nerazvijenom putnom mrežom, pa i na ratnoj prostoriji. Hanomag je 1936. godine otkupio licencu. Na njenoj osnovi razradio je sada već čuveni model.
Vozni deo proizvođen je u Hanomagu, oklopno telo u Bisingu (Büssing – renomirani proizvođač teških kamiona, omnibusa i autobusa kog je nasledila još poznatija kompanija MAN) u njegovoj filijali u Berlinu, a završno sklapanje obavljano je u više drugih kompanija. To se pokazalo kao optimalan organizacioni model koji je omogućio Nemcima da praktično do poslednjeg dana rata gotovo neometano proizvode ratni materijal.
Prvi primerci koji su dobili oznaku HKL (Halbketten-Lafette / polugusenični nosač) izašli su s trake 1937. godine, a nulta serija godinu dana kasnije. Pun naziv bio je nemački precizan i isto tako rogobatan: mitteler gepanzert Mannschaftstransportwagen – MTW, odnosno srednji oklopni transporter. U jedinice su počeli da stižu u leto, neposredno pred početak napada na Poljsku 1939. godine. Imali su četiri osnovne modifikacije: Ausf. A, B, C i D, a uz njih i 23 specijalizovane varijante. One su mogle pripadati bilo kojoj od ove četiri osnovne.

Konstrukcija
Osnova tela bio je noseći ram na koji su punktovane ili varene oklopne ploče. Korišćene su heterogene ploče kod kojih je spoljna površina bila tvrđa od unutrašnje. Raspored debljine možete videti u priloženoj tablici. U pogonskom delu nalazio se motor, rezervoar, upravljač prednjim točkovima i druge komponente. Iza zaštitnog panela (na nekim modelima) nalazio se upravljački deo u kome su bili vozač i komandir, a instrument tabla bila je na standardnom mestu, ispred vozača.
Vozač je upravljao pomoću volana i pedala (kvačilo, gas i kočnica). Desno od vozača nalazile su se poluge menjača brzine i ručne kočnice. Na nekim modelima (kao što je Sd. Kfz.251/9) komandir, koji je inače bio desno od vozača, premeštan je u zadnji deo borbenog odeljka. Klupe za prevozni sastav bile su postavljene duž oba zida borbenog odeljenja. Na prvim modifikacijama bile su presvučene kožom pa je takvo ”kicoško” rešenje brzo odbačeno. Ostale su klupe presvučene ceradom kao najjevtinijim rešenjem, a bilo je i drvenih sedišta. Razlog? U ovim vozilima nije se dugo vozilo jer im je taktika upotrebe nalagala brzo desantiranje, dok su za duge transporte korišćeni kamioni.
Na stranama borbenog odeljka nalazili su se nosači za karabine i automate. Na svim varijantama dolazilo je do prekomponovanja prostora da bi se smestila radio stanica, top, uređaj za noćno osmatranje ili neka druga oprema. To nije bilo teško izvesti jer su najveća prepreka bile klupe koje su lako uklanjane. Ambulantna verzija imala je ojačanja za smeštaj nosila i sedišta za pokretne ranjenike. Na bokovima su se takođe nalazili prorezi za osmatranje prekriveni pancirnim staklom. Parkirno-poziciona svetla bila su na prednjim blatobranima i na zadnjem delu vozila. Pored prednjih svetala bili su putni maskirni farovi. Radijska antena bila je u sklopu borbenog odeljka.
Osnovni motor bio je poznati Majbah NL38TUKR ili HL42TUKRM. On je trošio 40 – 55 litara na 100 kilometara uređenog puta, ali i 80 – 85 litara na ispresecanom zemljištu. Prigušivač zvuka motora (schalldämpfer) nalazio se između točkova i gusenica. Paljenje je bilo magnetno, a transmisija isključivo mehanička. Polugusenični način transporta pokazivao je svoju vrednost ne samo zbog prohodnosti. Hodni deo je samo četvrtinu mase vozila raspoređivao na prednju osovinu, a veći deo od tri četvrtine prihvatao je gusenični deo. Identični točkovi bili su postavljeni u tri reda: tri u spoljnom redu, tri dvostruka u srednjem i tri u unutrašnjem.

Modifikacije
● Sd.Kfz. 251/1: Osnovni serijski model bez krova. Naoružanje – jedan do dva puškomitraljeza, posada – odeljenje od 12 ljudi. Deo tih vozila imao je kontejnere za lansiranje reaktivne municije Wurfrahmen 40 kalibra 280 i 320 mm. Sa svake strane bila su tri kontejnera. Borbena masa 9,14 tona. Dobio je nadimak ”kopnena štuka”.
● Sd.Kfz. 251/2: mittlerer Schutzenpanzerwagen mit Granatwerfer, odnosno samohodni minobacač s oružjem sGrWr 34 kalibra 81 mm. Jedan puškomitraljez MG 34 sa 2100 metaka. Bojeva masa 8,64 tone, posada osam ljudi.
● Sd.Kfz. 251/3: mittlerer Funkpanzerwagen, vozilo veze. U zavisnosti kome je pripadao koristio je radio-stanice FuG 4, 5, 7, 8, 11 i 12. Primenjivane su razne vrste antena.
● Sd.Kfz. 251/4:mittlerer Schutzenpanzerwagen fur Munition und Zubehor des lelG 18 – vozilo za transport municije i artiljerijski tegljač topova 75 mm leFH 18, poljske haubice 105mm leFH 18/1 i protivtenkovskih topova od 37-75 mm. Masa 8, 75 tona, posada sedam ljudi, naoružanje jedan puškomitraljez MG-34. Mogao je da nosi 120 granata po oruđu.
● Sd.Kfz. 251/5: mittlerer Schutzenpanzerwagen fur Pionier – inžinjerijsko vozilo borbene mase 8,87 tona, posada devet ljudi, jedan puškomitraljez MG-34 sa 4.800 metaka. Deo mašina imao je radio-stanice FuG 8 iFuG 4.
● Sd.Kfz. 251/6: mittlerer Kommandopanzerwagen – komandni punkt viših borbenih sastava sa radio-stanicama FuG 11, 19 i12, kao i stanicom FuG Tr.
● Sd.Kfz. 251/7: mittlerer Pionierpanzerwagen – poboljšani Sd. Kfz 251/5 sa jurišnim mostićima na bokovima. Deo vozila imao je radio-stanice FuG 5.
● Sd.Kfz. 251/8: mittlerer Krankenpanzerwagen – oklopno sanitetsko vozilo sa dva ležaja i četiri sedišta, odnosno osam sedišta za ranjenike.
● Sd.Kfz. 251/9: mittlerer Schützenpanzerwagen 7,5 cm K 37 – samohodno oruđe sa kratkocevnim topom 7,5 mm K37 (Sf), kasnije K 51 u istom kalibru. Borbeni komplet 52 metka, borbena masa 8, 53 tone, posada pet ljudi sa dopunskim puškomitraljeskim naoružanjem. Napravljeno je 1293 komada.
● Sd.Kfz. 251/10: mittlerer Schützenpanzerwagen 3,7cm Pak – vozilo komandira vodova u motostreljačkim jedinicama. Naoružano jednim pt topom Pak 35/36 (bk 168 metaka) i sa standardnim štitnikom za puškomitraljez MG 34 sa bk 1100 metaka. Imao je u nekim verzijama i pt oružje PzB 39 kalibra 7,9 mm. Borbena masa 8,2 tone, posada pet ljudi. Napravljeno je 311 vozila.

● Sd.Kfz. 251/11: mittlerer Fernsprechpanzerwagen – vozilo za polaganje telefonskog kabla. Motalica s kablom montirana je na desnom boku. Posada pet ljudi, oružje – jedan puškomitraljez MG 34.
● Sd.Kfz. 251/12: mittlerer Messtrupp und Geraetpanzerwagen – vozilo za artiljerijsku izvidnicu i korekciju vatre. Koristilo je radio-stanicu FuG 8 sa antenom u obliku rama. Posada šest ljudi.
● Sd.Kfz. 251/13: mittlerer Schallaufnahmepanzerwagen – vozilo za akustično artiljerijsko izviđanje.
● Sd.Kfz. 251/14: mittlerer Schallauswertepanzerwagen – unapređen prethodni model mase 8,5 tona sa osam ljudi u posadi.
● Sd.Kfz. 251/15: mittlerer Lichtauswertepanzerwagen – vozilo za fotometrijsko izviđanje.
● Sd.Kfz. 251/16: mittlerer Flammpanzerwagen – samohodni bacač plamena. Dva bacača kalibra 14 mm i dva puškomitraljeza MG 34. Bacači plamena postavljeni su sa svake strane vozila, a rezerva zapaljive smeše bila je 700 litara. To je bilo dovoljno za 80 ispaljivanja od po dve sekunde. Domet do 35 metara u zavisnosti od vetra. Napravljeno je 347 komada.
● Sd.Kfz. 251/17: mittlerer Schützenpanzerwagen mit 2cm Flak 38 – samohodno PA oruđe. Koristilo je automatski pa top Flak 38 kalibra 20 mm sa standardnim štitom na sredini vozila i sa spuštenim stranicama. Bk je iznosio 600 metaka. Borbena masa 8,8 tona, a posada od četiri do šest ljudi.
● Sd.Kfz. 251/18: mittlerer Beobachtungspanzerwagen – vozilo za osmatranje i vezu. Koristilo je radio-stanicu FuG 8 s posadom od šest ljudi.
● Sd.Kfz. 251/19: mittlerer Fernsprechbetriebspanzerwagen – pokretna telefonska centrala.

● Sd.Kfz. 251/20: mittlerer Schützenpanzerwagen Infrarotscheinwerfer – samohodni infracrveni reflektor. Krajem 1944. godine bio je poznat kao ”Filin”. Imao je reflektor na pokretnom postolju koji je korišćen za osvetljavanje ciljeva radi upotrebe noćnih nišana na tenkovima panter. Njihovi nišani bili su upotrebljivi na daljinama do 400 metara, a reflektor je mogao da osvetli i do 1500 metara. Jedan Filin mogao je da pokrije pet pantera u koordinaciji s radio stanicom FuG 5. Posada pet ljudi. Proizvedeno je 60 vozila.
● Sd.Kfz. 251/21: mittlerer Schützenpanzerwagen mit Drilling-MG 151/20 – samohodno PA oruđe. Imao je lafet-prikolicu Flakdrilling Socklaffete s tri automatska avionska topaMG151/20 ili MG 151/15 mm s nevelikim П štitom. Borbeni komplet iznosio je 3000 metaka. Dopunsko oružje bio je puškomitraljez MG-42. Posada šest ljudi. Ovo vozilo opremano je viškovima avionskih topova pri kraju rata kada je nemačka avijacija bila gotovo uništena. Smatra se da je napravljeno 387 komada.
● Sd.Kfz. 251/22: mittlerer Schützenpanzerwagen mit 7,5cm Pak 40 – samohodno artiljerijsko oruđe sa pt topom Pak 40/1 kalibra 75 mm i standardnim štitom. Posada od četiri čoveka imala je na raspolaganju bk od 22 projektila. Napravljevno je 268 komada.
● Sd.Kfz. 251/23: mittlerer Schützenpanzerwagen mit 2cm KwK – izviđačko oklopno vozilo sa tenkovskim topom 20 mm i puškomitraljezom MG-42 u kupoli tipa Hangelaffete 38 kakvu su imali i oklopni automobili Sd. Kfz.234/1. Bk je iznosio 100 projektila i 2010 metaka. Posada četiri čoveka. To je bila i poslednja modifikacija i napravljeno je svega nekoliko prototipova.
Kako se serijska proizvodnja borila s ovim zahtevima?
Od vojno-industrijskog kompleksa traženo je početkom 1939. godine da se za vrlo kratko vreme armiji dostavi hiljadu vozila. Tada su se pojavili ozbiljni problemi s oklopnim pločama. Zato je rešeno da se istovremeno rade i vozila s oklopom od običnog čelika. Njih su nazvali Ungerpanterter. Prvih 105 vozila napravljeni su u Borgvadu (Borgward, fabrika automobila u Bremenu). Sledeća narudžbina usledila je na samom kraju 1939. godine kada je trebovano 295 vozila. Tako je 20. decembra odlučeno da od 305 napravljenih vozila maksimalno polovina bude korišćena u ulozi Sonderausführung (Sd.Kfz. 251 und Nebel-Zgkw.), sa montiranim višecevnim raketnim bacačima, a ostali su bili opremljeni kao standardni oklopni transporteri. To je bio samo početak jer je uhodana mašinerija do kraja rata izbacila iz raznih pogona čak 15.567 vozila.

Osnovne tt osobine
| Dužina | 5980 mm |
| Širina | 2100 mm |
| Visina | 1750 mm |
| Osovinski gazni razmak | 1775 mm |
| Klirens | 320 mm |
Oklopna zaštita
| Čelo tela gornji deo | 10-15 mm |
| Bok tela gornji deo | 8-14,5 mm |
| Zadnji deo tela | 8-14,5 mm |
| Krov | 6 mm |
Naoružanje
| Puškomitraljezi | 1-2 x 7,92 mm MG-34 ili MG-42 |
| Bojevi komplet | 2100 metaka |
Vozne karakteristike
| Tip motora | šestocilindrični sa tečnim hlađenjem |
| Model | Majbah HL 42 TUKRM |
| Snaga | 100 ks |
| Brzina na putu | do 53 km/h |
| Rezerva goriva na putu | do 300 km. |
| Savladavanje nagiba | do 24° |
| Savladavanje rova | do dva metra širine |
