NaslovnaIstorijaRadio-igra koja je slomila Vermaht: kako je operacija „Manastir“ prevarila nemačku komandu

Radio-igra koja je slomila Vermaht: kako je operacija „Manastir“ prevarila nemačku komandu

Ono što su Nemci priredili Britancima (Operacija ‘Engleska igra’: najveći obaveštajni poraz Britanaca u Drugom svetskom ratu), vukući ih za nos dve godine, pri čemu je stradalo desetine probranih agenata, Sovjeti su učinili Nemcima. Operacija Manastir, radio-igra koju su specijalisti NKVD podmetnuli Abveru, trajala je od 1941. do 1944. godine. Za razliku od štete koju su pretrpeli Britanci (i Holanđani s njima), nemačka šteta bila je mnogo veća.

Sovjetska obaveštajna služba stvorila je između dva svetska rata veoma razvijenu mrežu agenture po celom svetu, čime smo se više puta bavili. Njih jun 1941. godine nije iznenadio jer su obaveštajne strukture već bile u ratnom stanju. U najvišim vrhovima nemačkih bezbednosnih struktura, i ne samo njihovim, nalazili su se saradnici GRU. Zato se na samom početku rata aktivirana ideja da se organizuje operacija velikih razmera čija je glavna meta bila Abver (Auslandsnachrichten – und Abwehramt, odbrana, otpor), obaveštajna i kontraobaveštajna služba Vrhovne komande Vermahta.

Strategija je bila jasna – kontraobaveštajac je najbolje oružje protiv obaveštajca.

Operacija je dobila ime po starogrčkoj reči monasterion koja označava sobicu pustinjaka (isposnicu) što odgovara položaju dvostrukog agenta. Rukovodilac operacije bio je legendarni Pavel Sudoplatov (Судоплатов, Павел Анатольевич). U njegovoj biografiji zabeleženi su impresivni uspesi – likvidacija Romana Šuheviča, Trockog, organizacija partizanskog rata u zapadnoj Ukrajini, miniranje strateških objekata u Moskvi za slučaj prodora Nemaca, operativna podrška čuvenom obaveštajcu Kuznjecovu, saznanja o američkoj atomskoj bombi, itd. Potpuno opravdano je postao načelnik Četvrte uprave NKVD. Pre toga, već u julu 1941. gosine, predvodio je Posebnu grupu za dejstvo na privremeno zauzetoj teritoriji. Potom je u oktobru formirano Drugo odeljenje NKVD, da bi u januaru 1942. godine imenovana Četvrta uprava koja je koordinirala rad mreže u Nemačkoj i u državama sila Osovine.

Kada je ova operacija pokrenuta, brzo je skrenula na sebe pažnju najvišeg državnog vrha SSSR početnim uspesima i odličnom organizacijom; stoga se Abakumov (Абакумов, Виктор Семёнович), načelnik SMERŠ, trudio tokom celog rata da preuzme operaciju Manastir pod svoju komandu. Obrazlagao je to neposrednijim vezama sa Generalštabom nego što ih je imao NKVD. Međutim, ni Berija ni Staljin nisu bili skloni tome da uspešan projekat ugroze zbog nečije sujete. Svejedno, Abakumov je stalno ometao Sudoplatova. Njegova nadmenost i surov odnos odveli su ga pred zid 1951. godine, a jedan od razloga bila je i njegova nadobudnost. 

Radio igra filmska ilustracija
Radio igra filmska ilustracija

Operativni izvršilac cele operacije bio je obaveštajac Aleksandar Demjanov (Демьянов, Александр Петрович). Njegov pseudonim u NKVD bio je Hajne, a u Abveru Flamingo (po nekim izvorima – Maks). Bio je iz oficirske porodice, rođeni vojnik, a službeni status bio mu je – dvostruki agent. Pošto je već imao određene veze u Abveru, a pri tom plemićkog porekla, bio je veoma pogodan za ovaj zadatak. Mladog, ambicioznog obaveštajca je špijunskom zanatu, šifrovanju i korišćenju radija učio Viljem Henrikovič Fišer! Podsetimo da je njegov pseudonim bio Abel( Рудо́льф Ива́нович А́бель) i da je reč o jednom od četiri najveća obaveštajca svih vremena, pored Zorgea, Kuznjecova i Kima Filbija koji su, gle slučajnosti, svi radili za Sovjetski Savez. U obuci mu je pomagao Ščors (Щорс, Игорь Александрович),  još jedan talentovan obaveštajac koji je doprineo razvoju sovjetske atomske bombe obezbeđujući uranijumsku rudu iz Bugarske.

Abel je sprovodio obuku u najkomplikovanijim uslovima: dok je Demjanov slao poruke, on je vikao na različitim jezicima i odvlačio mu pažnju naglim zvucima (treskom bi zatvorio kutiju za šah). Krajem 1941. godine, po završetku obuke, Hajne je prešao uspešno frontovsku liniju i predao se nacistima predstavljajući se kao delegat antisovjetske ilegalne organizacije ”Tron” ( Престол). Ona je izmišljena u svrhu obmane. Nemci su mogli da prate njen ”rad” putem fiktivnog radio-saobraćaja i lažnih vesti u sovjetskim novinama o diverzijama i sabotažama. Sve je režirano pozorišnom preciznošću. Svako javljanje bilo je premijera bez mogućnosti ponavljanja. Čak su unosili i rutinske greške prilikom kucanja jer se one svakome dešavaju. Nemci su već imali veliko kontraobaveštajno iskustvo i sproveli su niz temeljnih provera. Čak su mu priredili i lažno streljanje. Hajne je igrao va bank i – uspeo!  Abverovci su ga poslali u svoju školu na usavršavanje i finalne pripreme.

Talentovanom obaveštajcu najveći problem bio je da ne pokaže koliko je vešt, pa nije žurio sa obukom. Međutim, nije ni usporavao, da se Nemci ne bi predomislili. Stoga je posle obuke, marta 1942. godine, prebačen na sovjetsku teritoriju. Posle dve nedelje Flamingo je poslao prve informacije. Da bi mu ojačao poziciju kod Nemaca, NKVD ga je imenovao za oficira za vezu s načelnikom Generalštaba, maršalom Šapošnjikovom. Dva iskusna, talentovana i maštovita oficira NKVD, V.N. Iljin i M.B. Makljarski radili su na tekstovima radiograma. Obojica su posle rata to iskustvo upotrebili u književnom životu. Iljin je postao čak i sekretar Saveza književnika, a Makljarski scenarista i to veoma uspešan (!).  

Tokom ove radio-igre nekoliko poruka je presudilo trupama kod Staljingrada. Nemci su bili ubeđeni da će Crvena armija izvršiti kontranapad kod Rževa (Ržova) pa su tamo prebacili strateške rezerve koje bi svakako uticale na tok događaja kod Staljingrada. Konačno, operacija ”Manastir” je privedena kraju u leto 1944. godine. Zašto je Hajne prebačen iz Generalštaba na službu u Železničkoj vojsci u Belorusiji? Sovjetska armija već je vodila završne operacije za konačno uništenje nemačkih oružanih snaga, a obaveštajci su pri tom bili veoma oprezni i pronicljivi.

Dugo zadržavanje Flaminga u štabu konačno bi kod nekog u Abveru izazvalo sumnju. Niko nije hteo da se igra sa srećom i okolnostima jer ni one nisu mogle večno da traju.   

Stručnjaci iz Četvrte uprave umeli su da eksploatišu uspeh operacije Manastir. Demjanov je učestvovao u još jednoj operaciji pod nazivom Berezino koja je bila logičan nastavak prethodne operacije. Njen cilj bio je da u toku operacije Bagration (uništavanje nemačkih snaga u Belorusiji) infiltrira svoje ljude u veliku nemačku grupaciju koja je ostala opkoljena iza linije fronta, što je i urađeno. Grupa od preko dve hiljade na sve spremnih Hitlerovaca je neutralisana. Nemci nisu imali nikakvu predstavu o ovoj operaciji. Valter Šelemberg je čak u svojim memoarima hvalisavo napisao da je Abver imao svog čoveka u neposrednom okruženju maršala Šapošnjikova (!), a kolege iz drugih službi su se tiho i zadovoljno smejale.

Kada je podvučena crta na videlo su izbili kolosalni rezultati. Uhvaćeno je oko pedeset vrhunski obučenih diverzanata i sedam najbližih saradnika Nemaca na strani Sovjeta; pri tom je iz nemačkih rezervi izvučeno (kao novčana potpora diverzantima) nekoliko miliona rubalja. Cvet teško probranih i skupo obučavanih obaveštajaca pao je u naručje Sovjetima. Operacija se širila, pa kako se broj uhvaćenih diverzanata povećavao, tako se razvijala sestrinska operacija ”Kuriri”. Tokom nje svaki uhapšeni špijun dobijao je svoju priču, nastavak zadatka s kojim je prebačen u sovjetsku pozadinu, svoga radistu i pisca telegrama koji su dalje širili mrežu.

Konačna šteta naneta Nemcima teško se može i približno proceniti jer je rasla progresivno.  

Sve su to bile prifrontovske kontraobaveštajne igre koje jesu imale svoj značaj. Najveći uspeh predstavljale su ipak  ”informacije” koje su uspevale da stignu do najviše nemačke komande. One su veoma pažljivo smišljane od strane generalštabnih oficira, često i uz konsultacije sa Staljinom. Pri tom su Sovjeti došli i do neplaniranog odjeka i koristi. Šta se događalo? Englezi su takođe među Nemcima imali svoje agente. Oni su Londonu slali, kao proverene (!) sovjetske dezinformacije, ne sluteći da su progutali mamac. U filmskoj dramaturgiji takav zaplet  zove se poliveni polivač.

Nemački radisti
Nemački radisti

Već smo spomenuli dve presudne prevare izazvane operacijom Manastir, pa da pojasnimo onu presudnu: Nemci su bili ubeđeni da će Sovjeti izvršiti kontranapad kod Rževa i na Severnom Kavkazu, glavnom cilju Staljingradske operacije kako bi se prodrlo do Bakua i ogromnih rezervi nafte. Na te pravce tajno su prebačene velike nemačke snage. Međutim, Sovjeti nisu ništa improvizovali, pošto su već imali značajne rezerve Stavke. Stoga su oni uz rutinsko skrivanje, demonstraciono prebacili na pravce rževske operacije veliki broj jedinica i sredstava, dovoljno da ih nemački izviđači uoče, vezujući velike snage protivnika. Za to vreme su u najvećoj tajnosti nagomilali trupe za protivnapad kod Staljingrada. Štaviše, u obmani kod Rževa pojavio se lično Žukov. Čak ni on nije znao da je samo učesnik u mnogo većoj igri; onako sujetan bio je veoma ljut na Staljina. Ostalo mu je samo da gunđa i da se istresa na članove svoga štaba.

Predstava je tekla kao u Boljšom teatru. Kada su Nemci saznali za dolazakŽukova u zonu dejstava (Hajne se na vreme za to pobrinuo), dodatno su ojačali svoje položaje. Uspeli su da odbiju sovjetsku ofanzivu. Međutim, istovremeno i potpuno neočekivano, kod Staljingrada počinje kontraofanziva u kojoj nemačka frontovska obaveštajna služba nije znala čak ni nazive protivničkih jedinica i njihove komandante. Trista hiljada vojnika ubijeno je ili zarobljeno…a njihova sudbina bila je zapečaćena nekolikim radio-porukama.

Posledice obmane kod Staljingrada
Posledice obmane kod Staljingrada

Učesnici ove operacije bili su nagrađeni kako niko do tada nije. Sudoplatov i njegov zamenik, general-major Ejtingon (Эйтингон, Наум Исаакович, pseudonim Pablo) dobili su Orden Suvorova, što je jedinstven slučaj u istoriji organa Državne bezbednosti. Sam Demjanov dobio je Orden crvene zvezde, a njegova supruga i njen otac medalje za borbene zasluge. Ova operacija dugo je ostala tajna i poslužila je kao obaveštajna osnovica tokom Hladnog rata. Zapad je mogao da sazna samo ono što su mu Sovjeti plasirali. Poznato je da su i oni imali svoje prebege i ”krtice” o kojima smo već pisali, no svaka obaveštajna služba ima svoje filtere dokle se šta može saznati i reći, pa su te štete relativno brzo sanirane. U ratu je to već teže bilo izvodljivo, što su na svojoj koži osetili abverovci.

1 KOMENTAR

KOMENTARIŠI

Molimo unesite svoj kometar!
Ovde unesite svoje ime

Povezani članci

Najnovije objave