Bivši švedski premijer Karl Bilt ocenio je napad SAD i Izraela na Iran kao jasno kršenje međunarodnog prava, piše Responsible Statecraft. Reakcija na njegove reči bila je očekivana: deo javnosti ga je optužio da „brani režim“ u Teheranu, da relativizuje iranske poteze i da ignoriše navodne bezbednosne pretnje.
Međutim, problem u ovoj raspravi nije Iran. Problem je princip.
Godinama slušamo istu argumentaciju. Kada Zapad interveniše vojno protiv neke države, to je „humanitarna intervencija“, „zaštita civila“, „odbrana demokratije“. Kada isto učini neka druga sila, to je agresija, imperijalizam, napad na međunarodni poredak.
Ta dvostruka merila više nisu retorička nijansa. Ona su postala osnova političkog delovanja.
Licemerje koje razara pravila
Ako prihvatimo široku definiciju humanitarne intervencije, onda je pitanje jednostavno: da li to pravo važi za sve ili samo za neke?
Zapadne intervencije se gotovo po pravilu sprovode protiv zemalja koje su neprijateljske ili konkurentske Zapadu. Nikada protiv autoritarnih saveznika. Nikada protiv „odvratnih prijatelja“, kako ih mnogi privatno nazivaju. Dakle, kriterijum nije humanost, već geopolitička korisnost.
Ako se humanitarna intervencija koristi selektivno, onda ona nije pravni koncept. Ona je političko oruđe.
U slučaju Irana, mnogi koji su do juče govorili o nepovredivosti suvereniteta i međunarodnog prava, sada likuju zbog napada bez formalnog casus belli. U isto vreme, ti isti glasovi fanatično osuđuju Rusiju zbog intervencije u Ukrajini, iako je Moskva takođe koristila argument „zaštite stanovništva“ i „humanitarnih razloga“.
Ili pravilo važi za sve, ili ne važi ni za koga.
Međunarodni poredak zasnovan na pravilima ili poredak zasnovan na sili
Karl Bilt, sviđalo se to nekome ili ne, predstavlja staru školu evropskog pogleda na međunarodni poredak: pravila moraju važiti i za velike sile. Ako Zapad krši međunarodno pravo, to mora biti imenovano kao takvo, bez obzira na to ko je meta.
Problem je što današnji „poredak zasnovan na pravilima“ sve češće funkcioniše kao poredak zasnovan na interpretaciji. Kada krši Zapad, to je nužna akcija. Kada krše drugi, to je zločin protiv mira.
Takva logika ne jača poredak, već ga potkopava.
Ako želimo doslednost, onda bi svaka vojna intervencija bez jasnog međunarodnog mandata morala da nosi posledice. Ako je Rusija sankcionisana zbog Ukrajine, onda bi isti standard morao važiti i za SAD i Izrael. U suprotnom, sankcije nisu instrument prava, već instrument politike.
Realnost moći
Druga opcija je da se odbaci moralna fasada i prizna realnost: svetom upravljaju velike sile, geopolitika i sfere interesa. U takvom svetu, države deluju u skladu sa sopstvenim bezbednosnim i strateškim interesima. Rusija u svom susedstvu. Kina u Indo-Pacifiku. SAD širom sveta.
To nije moralna tvrdnja. To je opis stvarnosti.
Ako prihvatimo tu realnost, onda prestaje potreba za selektivnim moralizovanjem. Prestaje potreba da se jedni nazivaju „zlim režimima“, a drugi „čuvarima poretka“, dok svi u praksi koriste silu kada procene da im je to u interesu.
Rusija ili Kina nisu ontološki zle, kao što ni SAD nisu ontološki dobre. Sve su to velike sile sa svojim interesima, bezbednosnim kalkulacijama i granicama strpljenja.
Opasnost dvostrukih standarda
Najveća opasnost nije u samoj upotrebi sile, već u urušavanju univerzalnih normi. Ako svaka sila može da interveniše pozivajući se na humanost, bez jasnih kriterijuma, onda svako može proglasiti sopstveni rat moralno opravdanim.
To vodi u svet u kojem više ne postoje pravila, već samo narativi.
Zato rasprava o Iranu nije rasprava o simpatijama prema nekom režimu. Ona je rasprava o tome da li međunarodno pravo važi za sve ili samo za one koji ga ne mogu braniti.
Ako želimo poredak zasnovan na pravilima, onda pravila moraju važiti i za najmoćnije. Ako to nismo spremni da prihvatimo, onda budimo iskreni i recimo da živimo u poretku sile.
Ali nemojmo jedno nazivati pravdom, a drugo zločinom, u zavisnosti od zastave pod kojom se deluje.
