NaslovnaIstorijaMajor Voja Tankosić i danas bez spomenika u Beogradu

Major Voja Tankosić i danas bez spomenika u Beogradu

Zaboravljeni heroj koji je mladobosancima nabavio oružje za izvođenje atentata, branio Beograd tokom prvih dana rata i bio smrtno ranjen na Dunavu zaustavljajući prodor Nemaca, nije dobio dostojno obeležje

Danas je poznata sudbina svih aktera direktno umešanih u Sarajevski atentat 28. juna 1914. godine. No, daleko manje se zna šta se događalo sa ličnostima koje su stajale iza naoružavanja i pripreme atentatora, a posebno su bile apostrofirane u austrougarskom ultimatumu. Jedna od tih ličnosti je Vojislav Tankosić (1880–1915).

U ultimatumu koji je posle atentata Austrougarska uputila Srbiji, 23. jula 1914. jedan od zahteva bio je da se „bez ikakvog odlaganja uhapsi major Voja Tankosić”. Bilo je poznato i jasno da je upravo on Gavrilu Principu, Nedeljku Čabrinoviću i Grabežu u Beogradu nabavio oružje, obučavao ih u rukovanju njime i obezbedio im veze za prelazak u Bosnu.

Odani četnički odred

Tankosićeva biografija dostojna je najuzbudljivijeg romana. Nakon završetka Niže škole Vojne akademije promenio je niz dužnosti. Postao je poznat tokom učešća u Majskom prevratu i kao član „Crne ruke”, ali je najveću popularnost stekao kao jedan od predvodnika četničke akcije od 1903. do 1912. godine.

Osnovna škola – privremena bolnica u Trsteniku u kojoj je preminuo Vojislav Tankosić
Osnovna škola – privremena bolnica u Trsteniku u kojoj je preminuo Vojislav Tankosić

Odmah po prijemu ultimatuma, 23. jula, ministar vojni Dušan Stefanović dobio je naređenje da uhapsi majora Tankosića. Naređenje je izvršio komandant Dunavske divizije pukovnik Milivoje Anđelković. Tankosić je priveden na Torlak gde je bio izmešten štab divizije.

Stari Tankosićev četnički odred odmah je počeo da se okuplja i 24. jula uveče, pod komandom Tankosićevog zamenika Jovana Babunskog, prebacio se na Torlak, insistirajući da se zapovednik oslobodi i preuzme komandu nad četom.

U srpskom odgovoru na ultimatum, koji je austrijskom poslaniku Gizlu predat 25. jula, između ostalog, navedeno je da je major Tankosić pritvoren još 23. jula, te su se tražili rezultati istrage vođene u Sarajevu „radi daljeg postupka”. „Nezadovoljan” odgovorom, Gizl je iste večeri napustio Beograd i – Beč je 28. jula objavio rat Srbiji.


Venac besmrtne slave / srpska ti vila plete, /nad tvojim grobom, Vojo, / komitske plaču čete

zapis sa groba

Ministarski savet je 26. jula doneo odluku se major Tankosić pusti na slobodu pošto Austrijanci nisu podneli nikakve dokaze o njegovoj krivici. Pukovnik Anđelković je odluku sproveo u delo i u večernjim časovima 28. jula Tankosića, na čelu četničkog odreda od 400 ljudi, uputio je na osiguranje linije Vidin-kapija–Savski most. Major je preuzeo ponovo komandu nad odredom, znatno doprinevši odbrani prestonice tokom prvih ratnih dana. On je 4. avgusta i zvanično postavljen za zapovednika Rudničkog četničkog odreda koji je 1914. učestvovao u svim operacijama srpske vojske tokom kojih je praktično desetkovan.

Tačka na srpsku legendu

Pred nemačko-austrougarsku ofanzivu, oktobra 1915, Tankosić je postavljen za komandanta bataljona užičkog pešadijskog puka „Stevan Nemanja” koji je branio prodor neprijateljskih snaga dolinom Velike Morave. Puk je na položajima na visu Igrište kod Đilišta, između Jasenova i Velikog Popovića, pokušao da zadrži prodor Nemaca prema Petrovcu. Ali, 31. oktobra jedno šrapnelsko zrno pogodilo je Tankosića u leđa i probilo mu grudi. Nekoliko dana ranije, u borbama na Dunavu, major je već bio ranjen u glavu. Saborci su ga u šatorskom krilu preneli do najbliže železničke stanice, odakle je vozom prebačen u Trstenik u bolnicu u zgradi škole „Sveti Sava”. Tankosić je usled zadobijene rane preminuo 2. novembra 1915. Sahranio ga je Đuro Šarac na trsteničkom groblju, ali je iz predostrožnosti, tokom noći, telo premestio u drugu, neobeleženu grobnicu.

Neprijateljske snage su 8. novembra 1915 zauzele Trstenik. Austrougarska štampa je dve nedelje kasnije izvestila kako „već nekoliko dana kruže glasine da je preminuo zloglasni major Tankosić…. On je u borbama oko Požarevca ranjen od gelera i prenesen u bolnicu u Trsteniku gde je, navodno, od zadobijenih rana preminuo. Njegovi rođaci kažu da su bili na sahrani … i da su identifikovali telo. Bez obzira na to, vojne vlasti planiraju otvaranje grobnice kako bi se uverile u istinitost ovih tvrdnji”. U Trstenik je 16. decembra zaista doputovao detektiv peštanske policije, pod čijim je nadzorom izvršena ekshumacija, identifikacija, fotografisanje i ponovno pokopavanje tela. Budimpeštanski bulevarski list „Az Est” odmah je objavio fotografije sa ekshumacije uz propratni tekst: „Majora Tankosića je sustigla kazna. U našoj Balkanskoj ofanzivi on je poginuo. Srbi su, međutim, pričali da je živ. Da bi stavila tačku na srpsku legendu, Vrhovna komanda je naredila ekshumaciju Tankosićevog tela radi potvrde identiteta”.

Ekshumacija tela majora Tankosića od strane okupatora. Fotografija iz epohe, list „Az Est”
Ekshumacija tela majora Tankosića od strane okupatora. Fotografija iz epohe, list „Az Est”

Tokom i nakon rata Tankosićeva porodica je živela je u teškoj materijalnoj situaciji, zaboravljena ne samo od vlasti nego i od njegovih klasnih drugova. Ovakav odnos svakako je izgrađen nakon Solunskog procesa i straha od eventualne represije „belorukaca”. Tankosićeva sestra Mileva Nikolić je za vreme okupacije sa ocem, majkom i decom živela u Beogradu. Zbog izuzetno teške materijalne situacije 1. februara 1918. obratila se Živojinu Balugdžiću u Nici moleći ga da posreduje za pomoć kod regenta Aleksandra. Apel nije naišao na odziv; u međuvremenu Vojinov otac Pavle Jovanović-Tankosić je preminuo, a majka Mila i sestra Mileva su i dalje živele u krajnjoj bedi.

Tankosić je na trsteničkom groblju, sa skromnim drvenim krstom nad uzglavljem, praktično zaboravljen, počivao sve do 1922. godine.

Druga sahrana u Beogradu

Mati Mila je još 5. oktobra 1920. godine objavila oglas kojim je molila svakoga ko zna mesto Vojinog počivališta da je obavesti kako bi sina prenela u Beograd i dostojno sahranila. No, protekle su još dve godine dok ovaj apel nije urodio plodom; Mila je uz pomoć ćerke i bivših Tankosićevih ratnih drugova tek 3. oktobra 1922. godine uspela da izdejstvuje dozvolu i prikupi sredstva za prenos ostataka u Beograd. Kovčeg je na beogradsku stanicu stigao 7. oktobra, a sahrana je obavljena dan kasnije. Povorka je sa stanice krenula prema Sabornoj crkvi. Kovčeg na lafetu pratila su dva voda vojnika, vojna muzika, cigansko pevačko društvo, članovi porodice, prijatelji i saborci. Povorka se zaustavljala i na Terazijama, na uglu Kralja Aleksandra i Kralja Milutina (u blizini Tankosićevog stana), te ispred Univerzitetske biblioteke gde je pešadijski odred ispalio počasni plotun i napustio povorku. Na Novom groblju je kovčeg spušten u raku gde je počivao otac. Nad grobnim mestom je postavljena skromna kamena ploča sa natpisom: „Vojislav Tankosić / Major i četnički Vojvoda / 16-IX 1880. poginuo 17-H 1915 / u Velikom evropskom ratu / braneći čast i slobodu srpstva / venac besmrtne slave / srpska ti vila plete, /nad tvojim grobom, Vojo, / komitske plaču čete.”

Sahrana Vojislava Tankosića u Beogradu, 8. oktobra 1922
Sahrana Vojislava Tankosića u Beogradu, 8. oktobra 1922

Tek 1938. godine Udruženje starih četnika pokrenulo je inicijativu za podizanje spomenika proslavljenom vojvodi. Nakon što je dobrovoljnim prilozima prikupljeno 181.000 dinara, Udruženje je raspisalo konkurs za idejno rešenje spomenika. Prvu nagradu dobio je projekat Petra Palavičinija. Udruženje se 1940. obratilo Opštini Grada Beograda molbom da se odobri mesto za podizanje spomenika. Predložene su dve lokacije: ispred Ratničkog doma i ispred Invalidskog doma kod Železničke stanice. Kako je planirana regulacija trga ispred Ratničkog doma, nagovešteno je da bi se spomenik mogao podići 1941. na Vilzonovom trgu (danas Savski trg). Ali, kako je 6. aprila 1941. počeo nemački napad na Jugoslaviju, Vojislav Tankosić u prestonici nije dobio dostojno obeležje. 

Do Vojinog groba Švabe odveo apotekar

Ličnost koja je Austrijancima ukazala na lokaciju groba intrigirala je domaću javnost koja nije prihvatila austrijske navode kako su Tankosićevi rođaci bili na sahrani i tom prilikom identifikovali telo. Kontroverzni Radovan Tunguz Perović Nevesinjski 29. juna 1919. u rubrici „Sramni stub” lista „Tribuna” prozvao je apotekara Svetolika Trajkovića da je Tankosićev grob „prokazao Švabama”. Odmah su usledili niz demantija i protestnih pisma uglednih građana, te je „Tribuna” već 3. jula bila primorana da objavi demanti i izvinjenje apotekaru za koga se navodi da je „činio nebrojena dobročinstva u celom svom srezu”.

Austrijanci ga pomno pratili
Spomen ploča na grobu Vojislava Tankosića
Spomen ploča na grobu Vojislava Tankosića

Austrijanci su još od prvog dana ratnih operacija pomno pratili Tankosićevo kretanje. Nakon prvog prelaska Drine i pada Banje Koviljače raspitivali su se kod meštana „gde se nalazi general Tankosić”. Većina izveštaja objavljivanih u neprijateljskoj štampi zasnivala se na lažnim informacijama. Tako su bečke novine 30. jula 1914. prenele vest kako je „na putu za Odesu, u jednom solunskom hotelu odseo srpski major Bujaković”, ali su „provereni izvori” utvrdili da se radi o Voji Tankosiću. Bečki „Narodni list” je 13. decembra doneo vest da je „major Tankosić poginuo i da je sahranjen od strane vojnika 28. osječkog landverskog puka”. U martu 1915, opisujući borbe na Drini i Kolubari, mađarska štampa je navela kako je Tankosić 21. septembra 1914. pao kao žrtva austrougarske artiljerije.

Spomenik Vojislavu Tankosiću – Andrej Čikala

KOMENTARIŠI

Molimo unesite svoj kometar!
Ovde unesite svoje ime

Povezani članci

Najnovije objave