NaslovnaAvijacijaHitlerova generalna proba za Drugi svetski rat: Kako je legija „Kondor“ ratovala...

Hitlerova generalna proba za Drugi svetski rat: Kako je legija „Kondor“ ratovala u Španiji

Nemačko vazduhoplovstvo je svojom borbenom flotom „Kondor“ značajno pojačalo Frankovu vojnu moć. Pojavu Legije istoričari trostruko analiziraju: kao vojnu silu samu po sebi, sredstvo nemačke intervencije i poligon za razvoj nemačke vojne avijacije. Tako je Španija bila i laboratorija za Luftvafe; posade su sticale iskustvo u stvarnom ratovanju, testirale nove avione i usavršavale letno-borbene tehnike. Špansko iskustvo je značajno promenilo nemačku vazduhoplovnu doktrinu, posebno taktiku lovaca u borbi za premoć u vazduhu.

Sve ono to se naučilo u Prvom svetskom ratu (napadi zgusnutih formacija u obliku jata) izmenjeno je. Najznačajnija promena dogodila se u taktici lovaca i težnji ka ukupnoj vazdušnoj nadmoći. Dejstva su preneta na fleksibilnije formacije kao što su rote (par od dva aviona) i švarm (sadejstvo dva para). To je kasnije postalo poznato kao nemački sistem „kvadrona“. U Španiji je Luftvafe stekla više od samog iskustva u vazdušnoj borbi; ona je doktrinarno promenila osnove taktike vazdušne borbe. To su pažljivo posmatrale i druge zemlje, ali Nemci su imali prednost praktične upotrebe i provere.

Uspon legije „Kondor”

Do 1936. godine Španija je bila jasno podeljena u dva suprotstavljena tabora: na jednoj strani bili su konzervativci, monarhisti, katolici, zemljoposednici, sitna buržoazija i Falanga koja je brzo rasla; na drugoj strani našla se široka koalicija socijalista, radikalnih socijalista, anarhista, komunista i drugih levičarskih snaga, uz podršku sindikata i siromašnog seljaštva. Nakon suzbijanja pokušaja desničarskog puča 1932. godine, politička polarizacija je nastavila da se produbljuje što se kasnije pretvorilo u građanski rat. U leto 1936. godine, grupa pobunjeničkih generala predvođena Emilijem Molom, Hoseom Sanhurhom i Fransiskom Frankom počela je da se priprema za ustanak. Atentat na monarhističkog opozicionog lidera Hosea Kalva Sotela 13. jula ubrzao je pripreme za zaveru protiv Druge republike. Vojna pobuna je počela tokom 16. i 17. jula. Treći po važnosti vođa nacionalističke hunte bio je general Fransisko Franko.

U početku, pobunjenici su planirali da izvrše brzi državni udar zauzimanjem dva najnaseljenija španska grada, Madrida i Barselone, oslanjajući se prvenstveno na vojsku. Međutim, ovaj plan je propao. Značajan deo zemlje, uključujući ova dva grada i glavne industrijske zone, ostao je pod kontrolom republikanaca. U međuvremenu, pobunjenici su osvojili značajne teritorije na severu, Sevilju i Kadiz na jugu, i, što je najvažnije, španski Maroko. Ovde je bila stacionirana Španska afrička armija (Ejército de África, Army of Africa – Spain) sa oko 35.000 vojnika – marokanskih dobrovoljaca, jedinica Španske legije i iskusnih veterana kolonijalnih ratova.

Smatralo se da je Afrička armija bila najsposobnija vojna sila Španije. Problem je bio u tome što se Armija nalazila u Maroku, dok je Republika kontrolisala more i blokirala Gibraltarski moreuz. Iz tog razloga, Franko je odlučio da vazdušnim putem prebaci trupe. Da bi u tome uspeo, obratio se Nemačkoj i Italiji za pomoć. Nemački biznismeni Adolf  Langenhajm i Johanes Bernhart odigrali su ključnu ulogu u kontaktima između Franka i Hitlera. Sastali su se sa Hitlerom 25. i 26. jula 1936. godine, ubeđujući ga da podrži Frankove trupe. Ubrzo nakon sastanka, Hitler je naložio Geringu da organizuje pomoć, a general Helmut Vilberg je stvorio poseban štab – Specijalni štab W da vodi operaciju. U početku, Nemci nisu planirali da učestvuju u borbenim operacijama; u Španiji su imali ne više od 20 aviona „Ju 52“ i šest lovaca „Heinkel He 51“, koji su sleteli u Kadiz šestog avgusta.

Cilj misije se brzo promenio. Do kraja jula, nemački „Ju 52“ počeli su da prevoze trupe iz Tetuana u Sevilju. Avion projektovan za približno 17 putnika mogao je da preveze do 40 marokanskih vojnika. Od 27. jula do oktobra, nemački avioni su prevezli preko 13.000 vojnika i približno 270 tona oružja i opreme, što je bila prva velika operacija vazdušnog transporta te vrste u istoriji. Postepeno, Nemci su prešli sa operacija vojnog transporta na direktnu borbu.

Značajna prekretnica u sukobu dogodila se u avgustu 1936. godine, kada je major fon Šele odobrio napad nemačkih bombardera na bojni brod „Haime I“. Nadmoć republikanske flote u moreuzima između Afrike i kopnene Španije stvorila je ozbiljne poteškoće nacionalistima – protivvazdušne posade broda „Haime I“ pucale su na nemačke transportne avione koji su leteli iznad broda, primoravajući ih da se dignu na veću visinu, a takođe su bombardovale i blokirale Kadiz, jedinu veću luku na jugu Španije pod kontrolom nacionalista.

Onesposobljavanje broda „Haime I“

(Jaime I – potiskivač) trebalo je da bude prvi korak ka nacionalističkoj kontroli nad morskim putevima. Taj brod je uspeo da izbegne preuzimanje od strane frankističkih oficira i sklonio se u zaliv Malage. Fon Šele je naredio pretvaranje dva aviona „Ju 52“ u bombardere, koristeći opremu isporučenu sa prvom pošiljkom. Dobivši dvanaestog avgusta pouzdane obaveštajne informacije da se „Haime I“ nalazi u Malaškom zalivu, fon Šele je naredio napad na brod sledećeg dana sa dva preuređena aviona „Ju 52“. Avionima je trebalo da pilotiraju kapetani Fon Moro i Henke. Fon Morov avion nije uspeo da uoči „Haime I“ zbog niskih oblaka, dok je Henkeov „Haime 52“ pogodio pramac bojnog broda onesposobivši ga. Nemci su potom počeli da obavljaju borbene letove u znak podrške nacionalističkim kolonama koje su napredovale ka Madridu. U avgustu i septembru, izvodili su napade manjeg obima na aerodrome i kopnene ciljeve, pratili bombardere i podržavali napredovanje kopnenih snaga.

Do oktobra 1936. godine, nemački kontingent u Španiji dostigao je približno 600 ljudi. Sama Španija je dobila 20 aviona „Hajnkel He 46“, konstruisanih za izviđanje i bombardovanje; dva „He 70“ (laki bombarderi i izviđački avioni); dva mornarička hidroaviona „He 60“, jedan ponirući (pikirajući) „He 50“ i dva poniruća „Henshel Hs 123“. Četiri topa kalibra 88 mm i 28 protivavionskih topova kalibra 20 mm isporučena su za zaštitu nemačkih aerodroma. Nakon uspostavljanja Frankove nacionalističke vlade prvog oktobra, Nemačka je zvanično priznala novi režim. Hitlerova intervencija je u velikoj meri išla na ruku Franku, jer početna podrška Nemačke nije bila usmerena ka nacionalističkoj državi – takva država tada još nije postojala – već ka Franku lično. General Emilio Mola, koji, za razliku od Franka, nije uspeo da preuzme inicijativu i pošalje predstavnike u Nemačku i Italiju, bio je sklonjen iz rukovodstva nacionalističkog ustanka kao rezultat političkog manevrisanja.

Kada su Nemci dobili obaveštajne informacije da je SSSR počeo obimno da pomaže Republici, Berlin je odlučio da poveća nemačko prisustvo, ali bez slanja značajnih kopnenih snaga u Španiju. Pukovnik Valter Varlimont, kog je krajem avgusta u Španiju poslao štab Vermahta, protivio se slanju velikog vojnog kontingenta u Španiju, tvrdeći da bi raspoređivanje poremetilo nemački program naoružavanja i gurnulo Nemačku u otvorenu konfrontaciju sa drugim evropskim silama – ono što je Hitler nastojao da izbegne 1936. godine. Umesto toga, Varlimont je predložio povećanje vazduhoplovnog kontingenta koji se već nalazio u Španiji na preko 100 aviona i 5.000 vojnika.

Tako je nastala legija „Kondor“. General Hugo Šperle je preuzeo komandu nad Legijom u novembru 1936. godine, a Volfram fon Rihthofen je postao njen načelnik štaba. Prvi je bio prvenstveno odgovoran za stratešku koordinaciju sa Frankom, drugi za operativno planiranje i svakodnevno vođenje vazdušnog rata. Uspeh legije „Kondor“ u Španiji ne može se objasniti isključivo tehničkom superiornošću pojedinačnih aviona. Njen temelj bila je prethodno stvorena organizaciona, kadrovska i doktrinarna baza Luftvafea.

Dragocena iskustva

Do početka Španskog građanskog rata, Luftvafe je zvanično postojala tek 15 meseci: nemačko rukovodstvo je svetu objavilo stvaranje novog vida oružanih snaga u maju 1935. godine. Prema nametnutim uslovima Nemačkoj je zabranjeno da ima vazduhoplovstvo, tenkove ili moderno oružje; njena vojska je bila ograničena na 100.000 vojnika i 4.000 oficira. Međutim, jedna od najvažnijih lekcija Prvog svetskog rata bila je spoznaja da je moderno ratovanje nemoguće bez potpuno razvijenog vazduhoplovstva. Do 1918. godine, Nemačka je, kao i sve vodeće vojne sile, posedovala značajne vazduhoplovne snage sposobne za obavljanje širokog spektra borbenih misija, uključujući strateško bombardovanje, vazdušnu nadmoć i blisku podršku kopnenih snaga. Ograničenja koja je nametnuo Versajski sporazum podstakla su nemačko vojno rukovodstvo da stvori tajni štab vazduhoplovstva i sistem obuke, kako bi nakon navodno neizbežnog napuštanja omraženog sporazuma i obnovljene sposobnosti Nemačke da se ponovo naoružava, imala čvrstu osnovu za izgradnju vazduhoplovstva.

Godine 1935. Luftvafe je objavila svoju doktrinu vazdušnog ratovanja razvijenu pod rukovodstvom generala Valtera Vevera koji je nastojao da usadi jedinstveno razumevanje suštine i metoda vazdušne borbe među svim pripadnicima Luftvafea. Nemačka doktrina Luftvafea br. 16 – „Luftkriegführung“ („Vazdušno ratovanje“) – bila je rezultat razvoja nemačkih vojnih teorijskih pogleda na upotrebu avijacije, koji su definisani već početkom dvadesetih godina, dakle odmah po završetku rata. Prema ovoj doktrini, avijacija je trebalo da obavlja i strateške i operativne misije. Redosled operacija je podrazumevao: najpre – sticanje vazdušne nadmoći udarima na neprijateljske aerodrome; posle toga sledili bi napadi na komunikacije, transport i linije snabdevanja u operativnoj dubini; i konačno, započela bi direktna podrška kopnenim snagama. Tokom ofanzive, sva vazdušna moć trebalo je da bude koncentrisana na odlučujućoj tački i usko koordinisana sa vojskom. U tu svrhu su osposobljeni oficiri za vezu, zajednički štabovi i redovne vežbe vojske i vazduhoplovstva.

Prva žrtva Legije
Prva žrtva Legije

Počinje era meseršmita

Držeći se toga, već 1936. godine Luftvafe je bila ispred većine drugih vazduhoplovnih snaga. U tim okolnostima, vrhovna komanda Luftvafe je Španski građanski rat shvatila kao priliku da testira fundamentalne principe vojne doktrine, organizacionih modela i nove vazduhoplovne tehnologije u realnim borbenim uslovima. Do 1936. godine, avioni prve generacije Luftvafe brzo su zamenjeni avionima druge generacije, stvorenim kao deo programa razvoja i naoružavanja Ratnog vazduhoplovstva usvojenog 1934. godine. Upravo je ova generacija obuhvatala neke od najuspešnijih borbenih aviona, koji su potom široko korišćeni tokom Drugog svetskog rata.

Jedno od najznačajnijih dostignuća nove nemačke vazduhoplovne industrije bio je lovac „Meseršmit Bf 109A“, koji je prvi put poleteo 1935. godine. Većina ljubitelja ovo zna, ali da podsetimo: Bf (Bayerische Flugzeugwerke) je zvanična oznaka koju je dodelilo Ministarstvo vazduhoplovstva Rajha. Oznaka potiče od imena kompanije Bayerische Flugzeugwerke koja je projektovala avion, a čiji je glavni konstruktor bio Vili Meseršmit. Me (Messerschmitt) je oznaka nastala nakon jula 1938. godine. Kompanija je tada preimenovana u Messerschmitt AG u znak priznanja konstruktoru. Nova oznaka se masovno koristila u unutrašnjim dokumentima, propagandnim izdanjima Luftvafea, pa čak i na pločicama samih proizvođača.

Što se tiče njegovih tehničkih karakteristika i borbenih mogućnosti, ovaj avion je predstavljao kvantni skok u razvoju lovačkih aviona. Njegova konstrukcija od metala, uvlačivi stajni trap, moćno naoružanje i odlične letne karakteristike dali su mu značajne prednosti u odnosu na prethodne generacije lovaca. Avion je bio veoma manevarski okretan, posedovao je efikasnu vatrenu moć i održavao je svoje visoke borbene kvalitete čak i na velikim visinama. Avioni druge generacije Luftvafea uključivali su i bombarder „Hajnkel He 111“, koji je imao krstareću brzinu od preko 400 km/h (250 mph), noswći preko 1500 kg bombi uz mogućnost dejstva sa velikih visina. Njegove performanse predstavljale su ogroman pomak u odnosu na relativno primitivni transportni avion „Ju 52“, koji je bio preuređen za bombardovanje i činio je okosnicu većine bombarderskih eskadrila Luftvafea u njegovim ranim godinama.

Meseršmitov avion koji je korišćen u Španiji zaslužuje nekoliko reči više. „Meseršmit Bf 109A” (iz predserije A–0) imao je nadimak „Altertum“ (starina) dok je naziv varijante u trupi bio „Anton”. Aparat prikazan na ilustraciji imao je taktički broj 6–10 i na njemu je u maju 1937. godine leteo čuveni pilot Ginter Licov (Günther Lützow) kao komandant eskadrile 2/J 88 u mestu Kalamoča (Calamocha). Razlozi zbog kojih ovaj avion ne liči previše na poznate „mesere“ (verzije od E do G) kriju se u njegovim specifičnim ranim tehničkim karakteristikama: drvena elisa sa dva kraka i podesivim korakom; kasnije serije dobile su trokraku metalnu elisu. Avion je imao drugačiji nos i motor Junkers Jumo 210B (odnosno D), zbog čega je prednji deo aviona kraći i ima potpuno drugačije rešene hladnjake i izduvne grane u odnosu na kasniji, poznatiji Daimler-Benz DB 601 / 605. Međutim, na nebu Španije aktivno su učestvovali i „meseri“ varijanti B (Berta), C (Cezar) i D (Dora).

Ova prvobitna verzija bila naoružana samo sa dva mitraljeza kalibra 7,92 mm iznad motora. Nije imala topove niti mitraljeze u krilima, pa su krila aerodinamički potpuno čista i glatka. Broj 6 na trupu je bio zvanična španska oznaka za tip aviona (dodeljena isključivo modelima Bf 109); crni krug (tzv. „Kukavica”) na trupu služio je za brzo prepoznavanje, dok beli krstovi na crnoj pozadini na krilima i repu predstavljaju oznake Frankovih nacionalističkih snaga. Ovaj početni kontingent od svega 16 aparata (oznake od 6–3 do 6–18) služio je za operativno testiranje u realnim borbenim uslovima, kada su Nemci brusili taktiku i otklanjali rane mane pre nego što je započela masovna serijska proizvodnja legende koja će obeležiti istoriju vazduhoplovstva.

Tek je verzija „Dora” konačno donela slavu Viliju Meseršmitu jer je predstavaljala spas u pravom trenutku u leto 1938. godine. Do proleća 1938. godine republikanci su uveli u borbu modifikovani sovjetski lovac „I-16 Type 10” (poznat kao „Super Rata”). Taj avion je počeo ozbiljno da nadmašuje ranije nemačke modele „Bf 109 B“ (Berta), zbog čega je legija „Kondor” počela da trpi osetne gubitke. Uvođenje verzije „Bf 109 D“ u leto 1938. godine povratilo je potpunu vazdušnu premoć na stranu nacionalista. Kao i modeli  A, B i C, verzija D je u Španiji i dalje letela sa motorom „Junkers Jumo 210D“ (jer su novi motori „Daimler-Benz DB 601“ bili prioritetno rezervisani za bombardere). Ipak, „Dora“ je dobila znatno ojačanu strukturu zmaja aviona i standardizovano naoružanje od četiri mitraljeza „MG 17“(dva u nosu i dva u krilima), što mu je dalo veliku vatrenu moć u poređenju sa prvim verzijama. Ova varijanta je svoja iskustva proverila već na nebu iznad Poljske.

Pripadnici Legije Kondor na paradi
Pripadnici Legije Kondor na paradi

Jačanje flote

U službu su ušli i drugi borbeni avioni, uključujući ponirući „Ju 87 stuka“, koji će igrati glavnu ulogu u Drugom svetskom ratu. „Dornije Do 17“ mogao se koristiti ili kao izviđački avion dugog dometa na velikim visinama ili kao brzi laki bombarder. Pokazao se prilično uspešnim u obe uloge. U međuvremenu, tehnički razvoj Luftvafea se odvijao tokom rata. U početku, glavni lovac legije „Kondor” bio je „Hajnkel He 51B“. Ovaj lovac iz ranih tridesetih, baziran na „Hajnkel He 49“ iz kasnih dvadestih odlikovao se elegantnim linijama trupa. Međutim, njegov motor BMW od 550 KS  bio je već zastareo, a naoružanje se sastojalo od samo dva mitraljeza „MG 17“ kalibra 7,92 mm koji su ispaljivali puščane metke. S druge strane, na samom početku građanskog rata, Republika je imala prednost u avionima, i kvantitativnu i kvalitativnu, zahvaljujući pomoći Sovjetskog Saveza.

Sovjetski „I-15“ i „I-16“ (kolokvijalno poznati kao „magarac“, ишачок, od početnih slova IŠ – Истебитель – штормовик) bili su superiorniji od najboljih nemačkih i italijanskih lovaca. Kao takvi oni su republikanskom vazduhoplovstvu obezbeđivali premoć u vazduhu od jeseni 1936. do proleća 1937. „I-15“ bio je sličnih borbenih osobina kao italijanski „Fijat CR.32“, a superiorniji od „He 51“. „I-16“ bio je jedan od najnaprednijih lovaca sredinom tridesetih goidna. „Hajnkel He 51“ pokazao se inferiornijim od sovjetskih „I-15“ i „I-16“ i bio je toliko neefikasan kao lovac da je pretvoren u avion za blisku vazdušnu podršku. Ironija je bila u tome što se upravo u toj ulozi „He 51“ pokazao prilično korisnim.

Čak i nakon formiranja legije „Kondor“, republikanci su zadržali vazdušnu nadmoć na Madridskom frontu zimi 1936–1937. godine. Situacija se promenila kada su Nemci počeli da koriste novi lovac „Meseršmit Bf 109“. Tokom Brunete ofanzive leta 1937. godine, kada se „Bf 109“ prvi put susreo sa „I-15“ i „I-16“ u velikom okršaju, iskazao je presudnu nadmoć. Njegovo pojavljivanje omogućilo je nacionalistima da povrate vazdušnu kontrolu nad borbenom zonom. Drugim rečima, republikanci nisu bili beznadežno inferiorni tehnički, kako neki istoričari tvrde: krajem 1936. i početkom 1937. godine, sovjetska tehnologija im je čak pružila značajnu, a na nekim frontovima i odlučujuću prevlast.

Međutim, Nemci su brzo osvojili organizaciona i taktička poboljšanja Luftvafea i nadoknadili početnu tehničku prednost republikanaca. Bataljon veze je omogućio stvaranje isturenih komandnih mesta povezanih telefonom i radijom sa aerodromima i kopnenim štabovima. Efikasan sistem snabdevanja gorivom i municijom omogućio je legiji, uprkos relativno maloj floti, da izvodi do četiri ili više borbenih letova dnevno tokom najintenzivnijih perioda operacija. Značaj legije „Kondor” nije ležao toliko u obimu nemačkog učešća koliko u kvalitetu njene organizacije, opreme, obuke i interakcije između avijacije i kopnenih snaga.

Spomen ploča poginulim pilotima
Spomen ploča poginulim pilotima

Nemački kontingent je bio relativno mali i nikada nije predstavljao nezavisnu vojnu jedinicu, ali je posedovao nekoliko sistemskih prednosti: obučen oficirski kor i štabove; jedinstvenu doktrinu interakcije vazduh–zemlja; moderne komunikacione i sisteme komandovanja i kontrole; efikasnu logistiku i održavanje; sposobnost koncentracije aviona u odlučujućem području; kombinaciju vazdušne nadmoći, izolacije bojišta i bliske pešadijske podrške i stalno eksperimentisanje sa novom opremom i taktikama. Istovremeno je tekla evolucija nemačkog vazdušnog angažovanja – od improvizovanog „Ju 52“ i zastarelog „He 51“ 1936. godine do „Bf 1092, „He 111“, “Do 17“ i „Ju 87“ kao unapređenog sistema za izviđanje, komunikaciju i blisku vazdušnu podršku ostvarenog već 1938. godine. Kada je generalna proba u Španiji završena trezveniji stručnjaci mogli su konstatovati: nemački vazdušni blickrig bio je promišljen, proveren u praksi i mogao je da počne s terorisanjem Evrope.

OSTAVI KOMENTAR

Molimo unesite svoj kometar!
Ovde unesite svoje ime

Povezani članci

Najnovije objave