NaslovnaIstorijaSalvador Aljende - kap španske krvi

Salvador Aljende – kap španske krvi

Južnu Ameriku stvorila je, navećim delom, tada najveća svetska sila – Španija. To se može videti u rasprostranjenosti španskog jezika, katoličke vere, običaja i kulture. Neumitno je da se krv mešala, pa u svakom od sadašnjih žitelja sigurno ima i pokoja kap španske krvi. Međutim, potomci Inka, Asteka i Maja nisu zaboravili svoju samosvojnost, boreći se za slobodu. Konkvistadori su izvršili jedan od najvećih genocida u istoriji, a imena kao što su Kortez, Velaskez, Pizaro, Koronado, Balboa, crnim slovima upisani su u istoriju tog kontinenta. Nisu Španci (pa ni Britanci, Francuzi, Portugalci) bez plana to radili. Vrlo rano su otkrivena neslućena privredna bogatstva. Prvobitnim konkvistadorima pre vek i po pridružio se i ogromni sused, SAD, koje na sve načine pokušavaju da kontrolišu i isisavaju to blago.

Čile (República de Chile), paralmentarna republika stvorena na dugom pojasu između Anda i Tihog okeana, sa najdužom granicom u smeru sever jug (4.300 km), dok je u najširem delu to rastojanje svega 350 kilometara u pravcu istok-zapad. Pokazalo se da je izuzetno bogata mnogim retkim rudama i stoga je bila stalni mamac za predatore kojih u istoriji nikada nije bilo malo. Početkom XX veka došlo je do nacionalnih preporoda i buđenja duž Srednje i Južne Amerike, o čemu smo već pisali ovde i ovde.

Neke države su bile uspešnije u tom pohodu ka emancipaciji, no svakako je ta borba za nacionalnu, državnu (i ekonomsku) nezavisnost izazvala mnogo krvoprolića i kontroverzi.

Na putu ambicijama SAD da širom sveta, a posebno u svom ”komšiluku” šire svoje viđenje demokratije našao se Salvador Giljermo Aljende Gosens (Salvador Guillermo Allende Gossens, 26. VI 1908- 11. IX 1973). Svoj predsednički mandat počeo je 3. XI 1970. godine. Kao kandidat Socijalističke partije Čilea ( deo koalicije ”Narodnog jedinstva” koju su činili komunisti, radikali, socijaldemokrate, disidenti iz Hrišćansko-demokratske stranke, Jedinstveni narodni akcioni pokret i Nezavisna narodna akcija) tada senator, Aljende je dobio relativnu većinu, pobedivši hrišćanskog kandidata i predstavnika konzervativaca. Ta tesna pobeda, uz neobičnu koaliciju, bila je prvo opterećenje s kojim je predsednik imao da se suoči. Amerikanci su pokušali odmah da spreče inauguraciju.

Međutim, Kongres Čilea izabrao je Aljendea koji je dobio pet puta više glasova od prethodnog predsednika Horhea Alesandrija. Aljende je smesta organizovao javno-privatne radove koji su smanjili nezaposlenost, nacionalizovao je veći deo bankarskog sektora, a najveći deo bogate industrije bakra, uglja, gvožđa, nitrata takođe je nacionalizovan ili postao zavistan od države.  Naglo je povećana proizvodnja, bruto dohodak i smanjena je nezaposlenost. Ovaj sociјalni program bio je znak za uzbunu, jer je ostalim državama ponudio obrazac rešenja državnih i drušvenih problema kako mogu stati na svoje noge. Strah da će jedna ”trula jabuka” zaraziti celu korpu inicirao je akciju s najvišeg vrha SAD. 

Službe Ričarda Niksona počele su intezivnu kampanju subverzivnih delatnosti svih vrsta (ubacivanje agenata, podrivanje i destabilizacija sistema, potkupljivanje onih sa slabijim karakterom, huškanje koalicionih partnera, finansiranje protivnika, vrbovanje intelektualaca,itd). Međutim, treba reći da je on samo nastavio akcije koje su počele još 1963. godine, kao deo sinronizovanog programa da se druge zemlje obeshrabre i odvrate od uticaja Kube. Istovremeno, zvanična Amerika počela je da radi ono u čemu je najveštija – da organizuje i sprovodi monopolski ekonomski pritisak, posredno i neposredno ucenjujući tradicionalne saveznike i kupce čileanskih roba. Počela je da pada proizvodnja i da raste nezaposlenost, povlačeni su bankarski ulozi. Dogodilo se ono što se svim državama dogodi kada budu opsednute sankcijama – inflacija je bila van kontrole, počeli su štrajkovi, a Vrhovni sud Čilea je 26. maja 1973. godine jednoglasno osudio ”remećenje zakonodavstva države”, ohrabrujući general-kapetana Pinočea (Augusto José Ramón Pinochet Ugarte) da preuzme vlast. Leto te godine definitivno je dovelo do podele na dva neprijateljska tabora – pristalica Aljendea i njegovih protivnika. Desničari su direktno podržavani od strane SAD i može se reći da je to bila jedna od prvih obojenih revolucija, samo što je boja bila krvavo crvena. Kao što smo jednom prilikom utvrdili, u svim obojenim revolucijama učestvovali su Amerikanci.

Dozirana propaganda podmetnula je javnosti Čilea ”dokument”, takozvani ”Plan Z” po kome su, tobože, levičari već 1971. godine počeli da krijumčare oružje za sebe, pa su u trenutku generalskog puča imali više oružja (30.000 pristalica) nego armija (25.000 ljudi). Kasnije je sam Pinoče, hvališući se, rekao da je plan bio odlično smišljen i da je bio lažan. Predstavnički dom je 22. avgusta usvojio rezoluciju kojom je optužio Aljendea za ”autoritarne težnje i želju da uništi zakonske organe i tela, da prikriva kriminalce, onemogućava autonomiju univerziteta, pokušava da otme privatnu imovinu, nezakonito goni štrajkače, uvodi marksističku ideologiju, itd.” Tako je ”ozakonjena” situacija koja je trajala već od proleća, jer se država faktički već tada nalazila u stanju građanskog rata. Početkom leta, 29. juna propala je ”generalna proba” puča, ”Tanquetazo”, kada je tenkovski puk bio sprečen od strane jedinica lojalnih Aljendeu.

bombardovanje predsednicke palate
bombardovanje predsednicke palate

Ujutru, u 06.20 sati 11. septembra Aljende je obavešten o početku puča. Smesta se prebacuje u predsednički dvorac ”La Moneda”. Njegovom obezbeđenju priključuje se osoblje rezidencije, pristalice Nacionalnog jedinstva. Ukupna snaga obezbeđenja bila je oko 40 ljudi. U 08.15 pučisti šalju ultimatum predsedniku da preda punomoćja u zamenu za imunitet i mogućnost napuštanja države avionom u željenom pravcu, što Aljende odbija. U 09.10 radio-stanica ”Magaljanes” (Magallanes, prema imenu provincije), emituje poslednje obraćanje predsednika čileanskom narodu. U etru su se mogli čuti pucnji i eksplozije. U toku emitovanja stanica je bombardovana a zatim i zauzeta od strane pobunjenika, a osoblje stanice je pobijeno. Pet minuta kasnije počinje juriš na palatu. U borbu su uključeni i tenkovi, a branioci uspevaju da unište nekoliko oklopnih vozila. U odbrani je učestvovao i Aljende. Posle više od jednog sata uzaludnih pokušaja da zauzmu zdanje, pučisti ponavljaju ultimatum preteći bombardovanjem iz vazduha. Oko 12 sati to se zaista i dešava i palata počinje da gori. Aljende biva ranjen u leđa krhotinama stakla, dok se sinhronizovan napad odvija bez prestanka. Oko 13. 30 sati pučisti zauzimaju prvi sprat. Priliko odbrane barikade na drugom spratu, Aljende biva ranjen u stomak, ali nastavlja da se bori. Odmah posle toga biva ranjen i u levu ruku. Prema jednoj verziji, oko 14.20 predsednik je podlegao ranama u Sali nezavisnosti, a bitka se završava dva sata posle pogibije Aljendea.

licno oruzje poklon fidela kastra
licno oruzje poklon fidela kastra

U hitnom saopštenju vojne hunte, Aljende je izvršio samoubistvo iz automata kalašnikov. Prema toj verziji, pre toga je, oko 13. 30 sati rekao pristalicama da se predaju. Oni su se postrojili, on se s njima rukovao i otišao severoistočni deo dvorca gde se nalazila pomenuta sala. Prema svedočenju doktora Patrisija Hihona iz bolnice ”La Moneda”, koji je krenuo na gornji sprat da bi uzeo svoju zaštitnu masku, čuo se zvuk iz sale. Otišao je tamo i video da predsednik leži u položaju koji pokazuje da je izvršio samoubistvo. Tako je glasila službena verzija. 

Međutim, 2008. godine sudsko-medicinski veštak Luis Ravanal objavio je naučnu studiju u kojoj podrobno analizira rezultate obdukcije koja je obavljena te noći u vojnoj bolnici. Na osnovu rezultata doktor je zaključio sledeće: ”Aljende je pogođen iz malokalibarskog oružja. Zrno je prošlo kroz lice blizu očne jabučice i izašlo je na zadnju temenu zonu. Nekoliko trenutaka posle smrti, kako bi imitirali samoubistvo, nepoznati počinioci su mu pucali u podbradak. Da se Aljende ubio pucajući kalašnikovim u sedećem položaju, tada bi krv morala da se slije niz vrat. Na fotografiji tela koju su umnožili pučisti na prsluku i vratu nije bilo ni kapi krvi”.

pred pocetak konacnog okrsaja
pred pocetak konacnog okrsaja

Kako bi se razjasnilo činjenično stanje i prekinule polemike o njegovoj smrti, maja 2011. godine po naređenju vlade izvršena je eskumacija. Sudska eskpertiza ustanovila je sledeće: ”Sprovedena istraga odgovara medicinsko-pravnoj kvalifikaciji smrti usled samoubistva. Nisu otkrivene nedoslednosti i suprotnosti podacima dobijenim nakon obdukcije svežeg leša 12. septembra 1973. godine. Sve činjenice potvrđuju znake samoubistva – mrlje od baruta na rukama, položaj tela i oružja isključuju mogućnost ubistva. Delovi moždanog tela predsednika pronađene su na tapiseriji odozdo prema gore i dijagonalno, što omogućava da se potvrdi zvaničan zaključak hunte”.

Za napad na Aljendea i njegov tragični kraj nije odgovarao niko. Niko nije odgovarao ni za steljanje njegova 72 najbliža saradnika. Augusto Pinoče je formirao novu tajnu policiju (DINA-Dirección de Inteligencia Nacional). Zaveo je diktaturu. Po odlasku Pinočea s vlasti formirana je Nacionalna komisija za pomirenje i naknadu. Tajna policija je odmah raspuštena. Do 1996. godine utvrđena je krivica Pinočea i 600 njegovih saradnika za smrt 3.197 lica. Međutim, Pinoče je, koristeći status doživotnog senatora, izbegao sva hapšenja i progone i umro prirodnom smrću 2006. godine izbegavši pravdi. 

poslednja fotografija aljendea
poslednja fotografija aljendea

Demokratske vlade koje su posle njega došle na čelo države uspele su da Čile dovedu do nivoa jedne od najstabilnijih i najprosperitetnijih država Latinske Amerike. Čile je osnivač Ujedinjenih nacija, Unije južnoameričkih naroda i Zajednice latinoameričkih i karipskih država. Na putu tog progresa, najsvetlija žrtva bio je upravo Aljende.

1 KOMENTAR

KOMENTARIŠI

Molimo unesite svoj kometar!
Ovde unesite svoje ime

Povezani članci

Najnovije objave