DANSKO-ŠVEDSKA EGZOTIKA

Sjorgen poluautomatska sačmara

Na polju razvoja novih i revolucionarnih konstrukcija vatrenog oružja danas je izgleda sve rečeno, ali je primijetan jedan trend koji se može opisati kao težnja za usavršavanjem, zanavljanjem i aktuelizovanjem različitih davno zaboravljenih i skoro potpuno napuštenih rješenja, te njihovim eklektičkim kombinovanjem sa do sada najboljim, dokazanim i provjerenim rješenjima kako bi se dobio najidealniji mogući rezultat.  

U jednom od prethodnih brojeva „Lovca“, obrađujući polužnu repetirku sačmaru sistema Winchester 1887, spomenuli smo da je njen konstruktor Džon Brauning tvorac i prve komercijalno uspješne i serijski proizvođene poluautomatske petometne sačmarice – u pitanju je čuvena puška Brauning Auto-5 koja je od 1902. g. proizvođena sve do 1998. godine. Ta puška se u redizajniranoj i modernizovanoj inkarnaciji proizvodi i danas pod nazivom A5, međutim koristi potpuno drugačiji sistem bravljenja. 

Dok se kod starog originalnog Auto-5 mehanizma, koji je Brauning patentirao 1900 godine, za odbravljivanje zatvarača koristi dugi trzaj cijevi, na novom modelu A5 primijenjen je takozvani inercioni sistem i cijev je fiksna (ne kreće se pri paljbi). 

Dobri poznavaoci poluautomatskih sačmara (kako lovnih tako i vojnih-taktičkih) znaju da se prva široko prihvaćena primjena inercionog sistema veže za italijansku firmu Benelli tojest pronalazača i konstruktora Bruna Civolanija čija konstrukcija toga sistema datira iz 1967. godine. Ali, kako je taj patent istekao 2006-godine (Beneli Inerša Drajven)  te je samim tim prestao Benelijev monopol na njega, firma Browning Arms Company je predmetni sistem uz neznatne izmjene primijenila na njihovom novom modelu A5 nazvavši ga „kinematik drajv“. 

Činjenica je da se posljednjih godina sve više ozbiljnih oružarskih kuća odlučuje za primjenu inercionog načina funkcionisanja uz male izmjene u dizajnu pri konstruisanju novih modela (uz Benelli koji je nastavio usavršavanje to su Browning, Franchi, Breda, Stoeger…).  Imajući to na umu, a zainteresovan za porijeklo i korijene „inercionog sistema odbravljivanja“, autor ovog članka nedavno je u literaturi naišao na vrlo rijedak model poluautomatske puške sa početka prošlog vijeka karakterističan upravo po inercionom sistemu odbravljivanja. Radi se patentu Šveđanina Sjogrena sa početka 1900-ih godina. Najnoviji modeli lovačkih poluautomatskih sačmarica u velikom broju koriste baš taj princip, naravno pojednostavljen, poboljšan i prilagođen vremenu.

Bez obzira na  njen nezapažen uspjeh, kao puška koja se na tržištu pojavila praktično u isto vrijeme kada i čuvena Auto-5 (prema nekim autorima i prije), lovačka poluautomatska puška sistema „Sjogren“ zaslužuje malo prostora makar kao dio istorije „petometki“ i dokaz da jednostavne i dobre konstrukcije nikada ne padaju potpuno u zaborav. Kako je Lovac ozbiljan časopis, u ovom broju kroz opis polazne osnove za dobro poznate Benelijeve modele, ali i posljednje modele mnogih drugih proizvođača, pribiližavamo suštinu ovog arhaičnog ali sve popularnijeg principa. 

OPŠTI OPIS PUŠKE SISTEMA SJOGREN

Carl Axel Theodor Sjögren  (prezime fonetski na švedskom „Hoegren“ – u daljem tekstu Sjogren) konstruktor je vojničke i lovačke puške, a obje su funkcionisale na istom principu. Vojničku pušku u kalibru .30 ponudio je britanskoj vojsci na konkursu. Ta puška je testirana ali nije usvojena u naoružanje dok je poluautomatska puška u kalibru 12 kratko proizvođena za komercijalno tržište. 

Prema raspoloživim podacima, uz konstrukciju ove puške vezana su tri patenta sa početka 1900-ih godina a proizvođena je u jednoj danskoj fabrici smještenoj u Kopenhagenu. Izvijesni švedski trgovac A. Karlson je od te danske fabrike naručio 5000 pušaka ovog sistema u kalibru 12  sa 70 cm dugim cijevima opremljenim čokovima (spominje se i broj od 500 jedinica sa cilindričnim cijevima dugim 60 cm). Puška je proizvođena svega dvje godine, od 1907. do 1909. god. 

Sog patent 1

Sve na ovom oružju je masivno i starovremsko, elementi su izrađeni glodanjem iz punih blokova najkvalitetnijeg čelika, a drveni dijelovi izađeni su od orahovine. Čelični dijelovi su brunirani (starinski duboki plavi finiš) dok su kundak i podkundak zaštićeni uljnim finišem.

Masivni sklop zatvarača podsjeća na navlaku sa poluautomatskih pištolja, primjetno je širi od usadnika po kome se kreće i na sebi sa lijeve i desne prednje strane ima radlovane površine namijenjene zapinjanju. Taj sklop kreće se na dvjema šinama integrisanim u usadnik i to tako što ih obuhvata baš kao što je slučaj kod većine pištoljskih navlaka.  Povratna opruga smještena je unutar desne klizne površine tojest u šini sa desne strane sanduka. Kretanje zatvarača po sanduku i njegovo pravilno pozicioniranje potpomognuto je i osigurano još jednom širokom šinom koja je kraća od  nosača i proteže se sa gornje strane počevši od ležišta metka te zalazi u odgovarajući kanal isfrezovan sa gornje strane navlake. 

Oružje ne ostavlja baš pozitivan estetski utisak i djeluje ružno i nedovršeno, kao da je neko izrezao gornji zadnji dio sanduka (u koliko bismo izrezali gornji zadnji dio usadnika na pušci Auto-5 dobili bismo nešto što najviše podsjeća na „Sjogren“ koji tek sa zatvaračem u zadnjem položaju ima za oko nešto prijatniju siluetu).   Međutim, razlog za to leži u činjenici da je povratni mehanizam tojest masivni sklop inercionog nosača sa zatvaračem ogoljen – taj nosač igra ulogu pištoljske navlake pa ne iziskuje potrebu za klasičnim kućištem ili poklopcem sanduka. 

Izgleda da su strijelci najviše podozrenja i nepovjerenja pokazivali prema načinu saobraćanja masivnog nosača po usadniku jer nije prijatno saznanje da pri svakom hicu teški komad čelika leti ravno prema licu. Ali, na zadnjoj gornjoj strani sanduka, odmah ispred kočnice, smješten je široki zub graničnika (odbojnika) čija je uloga da osigura zatvarač od izletanja sa sanduka u njegovom kretanju unazad pri paljbi a taj graničnik igra i ulogu amortizera i povezan je sa jednom oprugom unutar vrata kundaka.

Sog patent 2

Sa desne prednje strane strane navlake nalaze se dva izbušena otvora čija je uloga bezbjedno odvođenje barutnih gasova u slučaju eventualnog prskanja patrone u ležištu metka. Sanduk-usadnik sa šinama, koji se proteže od vrata kundaka do ležišta metka, vrlo je dug kod ovog oružja. 

Kočnica je pozicionirana na uobičajenom mjestu za većinu lovačkih pušaka sačmarica prelamača a to će reći na vratu kundaka, ima dva položaja i predviđeno je da se angažuje palcem. Kundak je klasičnog engleskog tipa a postoje i rijetki primjerci sa pištoljskim rukohvatom (sreću se i varijante sa fino oblikovanim i ukrašenim metalnim elementom koji sa donje strane vrata kundaka zajedno s njim formira pištoljski rukohvat). Kapa kundaka je od plastične mase i ima monogram proizvođača.

Puška je sa donje strane cijevi opremljena tubularnim magacinom kapaciteta 4 patrone a predviđeno je da se peta patrona postavlja direktno u cijev (4+1). Magacin je obložen čekiranom orahovom oblogom koja formira podkundak. Vrlo interesantna karakteristika ove puške je ta da se lako može rasklopiti na dva glavna sastavna elementa – pritiskom na jedno dugme smješeno sa prednje strane grivne, koja spaja cijev sa magacinom i zakretanje kape tubularnog magacina te njegovim izvlačenjem može da se odvoji odvoji sklop koji integriše cijev, magacin i podkundak od sklopa sanduka sa zatvaračem i kundaka, što je svakako praktično pri transportu.  

Sačmara Sjogren je opremljena sklopom nosača zatvarača koji u sebi integriše udarač, dakle okidanje se vrši udaračem a ne posredstvom udarače-oroza.  Udarač se može zapeti i otpustiti ručno bez povlačenja navlake jednom radlovanom polugom tojest krilcem smještenim na zadnjem kraju udarača (to krilce najviše podsjeća na klasičnu kočnicu karabina sistema Mauser 98K). Dakle, u situaciji pri kojoj metak u ležištu nije aktiviran moguće je ručno zapeti udarač sa udarnom iglom uz pomoć ovog krilca. To krilce ima dva pložaja. Ako ga zakrenemo sa desna u lijevo za jednu četvrtinu kruga i time podignemo u vertikalni položaj, udarač je zapet ali blokiran u krajnjem zadnjem položaju tojest ukočen (opet vrlo slično udaraču na K98). Još jednim zakretanjem u desno za jednu četvrtinu kruga udarač se dovodi u položaj spreman za paljbu. Bezbjednost sistema je konstrukciono osigurana čime je spriječena mogućnost neželjenog okidanja. 

Da bi se puška napunila potrebno je prvo otkočiti. Puška ima , kako je već rečeno, kočnicu obarače na vratu kundaka a koja blokira i zatvarač, te je potrebno da puška pri punjenju bude otkočena.  Dalje, zakretanjem krilca udarača sa desna na gore u vertikalni položaj isti dovodimo u bezbjednu blokiranu poziciju.  Potom ćemo palcem i kažiprstom povući sklop zatvarača u zadnji položaj. Zatim umećemo prvu patronu direktno u ležište metka u cijevi a pritiskom na polugu, koja je smještena sa donje strane unutar otvora za punjenje tubularnog magacina, zatvarač se oslobađa i pod pritiskom povratne opruge kreće naprijed braveći se za sanduk. Nakon toga klasični tubularni magacin puni se sa 4 patrone. Ostaje nam da krilce udarača vratimo u desni položaj i oružje je time napunjeno i spremno za paljbu. Krilce u vertikalnom položaju strijelcu zaklanja pogled na nišansku liniju čime je jasno da je udarač blokiran i osiguran u zadnjem položaju. Zatvarač nakon posljednjeg hica odstaje u zadnjem položaju. 

INERCIONI MEHANIZAM SJOGREN

Iako na prvi pogled komplikovan, ovaj sistem iskorištava čistu energiju trzaja i bazira se na jednostavnom principu – prvom Njutnovom zakonu tojest zakonu inercije. Glavni dijelovi sklopa nosača zatvrarača su teški nosač-navlaka, udarač sa udarnom iglom i oprugom, laki zatvarač i braveći blok te opruga inercionog mehanizma. 

Инерциони принцип
Инерциони принцип

U momentu kada se izvrši opaljenje metka zatvarač je putem bravećeg bloka zabravljen za sanduk sa donje strane. Pošto je metak aktiviran, energija trzaja pokreće unazad cijelu pušku, međutim teški nosač-navlaka ostaje u mjestu i po inerciji teži da zadrži svoj početni položaj – stanje mirovanja. Između teškog nosača i lakog zatvarača nalazi se specijalna opruga koja počinje da se sabija. 

Dok zatvarač, udarač i udarna igla sa kompletnom puškom idu unazad teški nosač teži da ostane u mjestu pod uticajem inercije. Istovremeno se sabija i opruga udarača tojest udarne igle i ona započinje svoj put unazad sve dok se na zapne. 

U tom trenutku, kada laki zatvarač unutar nosača ide nazad i između svog zadnjeg kraja i nosača sabija inercionu oprugu (tojest oprugu koja ima ulogu sakupljača, kolektora energije trzaja) pomenuta inerciona opruga apsorbuje energiju trazaja. Kako pritisak u cijevi opada na bezbjedan nivo a sadržaj patrone napušta cijev, inerciona opruga se počinje rastezati do svog početnog položaja uzrokujući odbravljivanje bravećeg bloka od ležišta na usadniku, tojest razdvajanje lakog zatvarača i teškog nosača-navlake pri čemu i nosač započinje svoj put unazad prema zadnjem kraju usadnika. 

Инерциони носач затварача у задњем положају

Sada je zatvarač odbravljen i cijeli sklop kreće unazad pod dejstvom preostale energije trzaja izvlačeći praznu čauru iz ležišta metka.  Kao što se može zaključiti inercioni sistem na kratko odlaže otvaranje zatvarača pri čemu inerciona opruga služi da pokrene razmicanje zatvarača od nosača čime se sklop odbravljuje od sanduka. 

Sklop nosača pri hodu unazad sabija povratnu oprugu u desnoj šini i na kraju nalijeće na već pomenuti graničnik sa zadnje strane usadnika koji pod dejstvom svoje opruge amortizuje udar nosača-navlake. Cijeli sklop nakon toga kreće u nazad pri čemu se svježa patrona uvodi u ležište u cijevi a cijeli ciklus spreman je da započne ponovnim povlačanjem obarače. 

Десна страна – крилце запињача у вертикалном блокираном положају

Ono što je posebno interesantno jeste da se dobar dio udarca u rame apsorbuje teškim inercionim nosačem-navlakom za razliku od pušaka Brauningovog sistema Auto – 5 koje su karakteristične po neprijatnom „ritanju“ koje kao uzrok ima činjenicu da cijev pri paljbi trza u nazad čime na zatvarač prenosi impuls trzaja. 

Posebna karakteristika opisanog sistema je ta da nije potrebno vršiti bilo kakvo regulisanje protoka barutnih gasova u zavisnosti od laboracija koje koristimo te će puška pouzdano funkcionisati bez obzira da li ispaljujemo jače ili slabije laboracije. 

NAJNOVIJI BENELIJEV „IN LAJN“ INERCIONI SISTEM

Sistem ovog gotovo zaboravljenog oružja šveđanina Sjogrena poslednjih godine doživljava novu mladost i predstavlja aktuelni trend pri konstruisanju najmodernijih lovačkih poluautomatskih pušaka. Pouzdaniji braveći mehanizam teško da postoji, te ne čudi činjenica da je u modernizovanom i pojednostavljenom obliku primijenjen na mnogim puškama danas. Opitima je dokazano da je sistem veoma bezbjedan i da ciklus odbravljivanja neće započeti prije nego što projektil počne napuštati usta cijevi. Logično, što jača laboracija i jači trzaj time i jače inercione sile što za posljedicu ima sigurnije odlaganje otvaranja zatvarača. 

Ултрамодерни Бенелијев инерциони – Ин Лајн – систем

Benelijev 1967. godine patentirani „inertia driven“ princip je u suštini isti kao „Sjogren“ s tim da je maksimalno simplifikovan i naravno smješten u unutrašnjost sanduka. Laki rotacioni zatvarač, koji bravi direktno u cijev i veoma je čvrst, nalazi se u jednoj liniji sa teškim nosačem tojest  sa njegove prednje strane (identičan raspored kao na AR15) a okidanje se vrši putem udarače. 

Nedavno je Benelli ovaj sistem još više usavršio dodavši mu povratnu oprugu koja se sa nosačem i zatvaračem nalazi u jednoj liniji i ne zalazi u vrat kundaka već je pozicionirana unutar sanduka (takozvani „in lajn inerša drajven“ sistem). Nosač je donekle skaćen i kreće po dvje vođice (na jednoj od njih je povratna opruga) a na zadnjem kraju vođica montiran je amortizer sa plastičnim crvenim insertom koji ublažava udar nosača.  Akcija je veoma brza i proizvođač tvrdi da znatno ublažava i amortizuje trzaj i odskočni ugao. 

Stari i novi Benelijevi inercioni zatvaraci

Ovaj sistem, kako je rečeno, ne zahtijeva nikakvo podešavanje u pogledu laboracija (nema regulatora protoka barutnih gasova, ne radi se o gasnoj pozajmici) i veoma je čist jer svi produkti aktiviranja metka izlaze kroz usta cijevi. Izuzetno je jednostavan i ima samo tri glavna dijela: tijelo nosača, laki rotacioni zatvarač i inercionu oprugu. Time se u perspektivi dobilo i na modularnosti jer se sve odvija unutar sanduka. Beneli tvrdi da bolji sistem funkcionisanja poluautomatskih sačmarica još nije konstruisan. 

Umjesto zaključka reći ćemo da novi modeli lovačkih poluautomatskih sačmarica vrlo uspješno  kombinuju najmodernije materijale, vrhunski dizajn i ergonomiju te posljednja dostignuća na različitim poljima sa prednostima modernizovanog a arhaičnog inercionog sistema, pa se može konstatovati da će ovaj trend trajati još dosta dugo postavljajući novi standard. 

Piše: Draško Dragosavljević 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

error: