Ideja da je veliki rat između Evrope i Rusije neizbežan počela je da se pojavljuje ne samo u marginalnim analizama, već i u izjavama visokih EU zvaničnika, vojnih planera i bezbednosnih struktura povezanih sa NATO komandnim lancem. Kada se imena poput Viktora Orbana, Borisa Pistorijusa ili Kaje Kalas pojavljuju u istom kontekstu sa rokovima poput 2026. godine, jasno je da se ne radi o teorijama zavere, već o ozbiljnom poremećaju razmišljanja unutar elita u Briselu.
U pozadini javnih poruka o „odvraćanju“ i „odbrani istočnog krila“, paralelno se razvijaju interni scenariji koji polaze od pretpostavke da bi EU mogla da inicira konvencionalni preventivni udar na rusku teritoriju, bez direktnog učešća Sjedinjenih Država u prvoj fazi. Takvi suludi scenariji se, prema stranim novinarskim i analitičkim izvorima, razmatraju u okviru zatvorenih formata na nivou EU i NATO struktura na Starom kontinentu.
Osnovna ideja tog koncepta počiva na uverenju da bi Rusija bila ranjiva na kratak, izuzetno intenzivan visokotehnološki napad, usmeren pre svega na protivvazdušnu odbranu, komandne centre i logističku infrastrukturu. Cilj bi bio da se u prvih 72 sata razbije ruski sistem A2/AD, oduzme strateška dubina i skrati vreme za političku i vojnu reakciju Moskve. Međutim, gotovo svi ozbiljni modeli već u startu priznaju da bi ruski odgovor u tom slučaju gotovo garantovano uključio upotrebu taktičkog nuklearnog oružja.
U zamišljenoj vazdušnoj komponenti ovog scenarija, glavni teret bi nosile evropske avijacije. Britansko ratno vazduhoplovstvo bi predstavljalo jezgro udara, sa oko stotinu aviona Eurofighter Typhoon FGR4 koji bi delovali sa domaćih baza, dok bi dodatni F-35B sa nosača HMS Prince of Wales napadali strateške ciljeve krstarećim raketama Storm Shadow. Nemačka bi koristila avione Tornado za elektronsko ratovanje i potiskivanje ruskih radara, dok bi veći broj Eurofightera izvodio udare raketama Taurus. Francuska, Italija, Poljska i nordijske zemlje bi uvele stotine dodatnih letelica, stvarajući najveću vazdušnu operaciju u Evropi od Drugog svetskog rata.

Paralelno sa tim, pomorske snage EU zemalja bi pokušale da uspostave kontrolu nad Baltičkim i Crnim morem kroz udarne grupe nosača aviona i stalne NATO pomorske formacije, dok bi podmornice imale zadatak da ugroze ruske komunikacione linije. Na kopnu se u tim projekcijama govori o raspoređivanju između 110.000 i 130.000 vojnika, sa više od hiljadu glavnih borbenih tenkova, u tri pravca napada. Sever bi bio usmeren ka Pskovu i Sankt Peterburgu, centralni pravac ka Smolensku i dalje ka Moskvi, dok bi južna osovina uključivala Krim i crnomorsku obalu.
Posebno zabrinjava deo scenarija koji se odnosi na delovanje specijalnih snaga pre izbijanja otvorenog sukoba. U tim modelima se pominju napadi na ruske komandne punktove, aerodrome i sisteme za rano upozoravanje, uključujući i lokacije koje su direktno povezane sa ruskom nuklearnom infrastrukturom. Upravo tu se vidi koliko su ove ideje udaljene od realnosti, jer svaka država sa nuklearnim arsenalom takve poteze tumači kao egzistencijalnu pretnju.
Ruski odgovor u ovim projekcijama ne predviđa klasičan simetričan rat. Doktrina koja se u analizama često naziva „eskalacija radi deeskalacije“ podrazumeva brzu upotrebu taktičkog nuklearnog oružja protiv vojnih i logističkih ciljeva u Evropi. U tom kontekstu se pominju Kalinjingrad, Belorusija i Krim kao ključne tačke sa kojih bi bile pogođene luke, aerodromi, štabovi i koncentracije snaga NATO država. Već u roku od nekoliko dana, sukob bi prerastao u rat punih razmera, sa globalnim posledicama i uključenjem drugih velikih sila.

Ono što se u tim scenarijima gotovo uvek prećutkuje jeste cena takvog rata. Čak i u najoptimističnijim varijantama za evropske planere, rezultat bi bio razaranje velikog dela Evrope, kolaps infrastrukture, enormne civilne žrtve i dugoročna, najblaže rečeno destabilizacija celog kontinenta. Ideja da se ovakav sukob može kontrolisati ili ograničiti ostaje više politička fantazija nego realna strategija.
Zato je veoma važno jasno reći da razgovori o preventivnim udarima nisu znak snage, već simptom duboke krize strateškog razmišljanja u Evropi. Rat sa Rusijom, bez obzira na početni oblik, ne bi bio regionalni incident, već globalna katastrofa. Za zemlje koje bi u njemu učestvovale, uključujući i one koje danas olako razmatraju takve scenarije, to bi značilo sopstveno uništenje, a ne bezbednost.

Živio Putin dabogda nas sve poremetio eto. Ne čačkaj Mečku u …. dok spava…. A ovaj naš Crnogorski predsednik nemoze svoj narod da pomiri a oće u evropu… uhhh
Unucici bivsih nacista bi izgleda da zakazu revans? Engleska je ostrvska zemlja i tim se preporucuje za pokazni primer kako bi drugi mogli da prodju. Nemci bi verovatno morali da vrate prestonicu u Bon.
Kao odgovor Rossiani bi tako raspalili iz svega što imaju od oružja da od NATO zemalja ne bi ostao ni kamen na kamenu. To su uostalom i rekli i obećali više puta.
Hiljadu Orešnika ispaljenih istovremeno u toku prvog sata napada bi ubrzalo smirivanje al još hiljadu Calibara i Iskandera i dronova u drugom satu pomoglo. Ako ovo ne pomogne u trećem satu taktičke nuke po celoj pobršini
zemalja napadača .
Jasno k’o suncan dan da ovi NATO Evropljani u planiranju ovakvih besmislenih i unapred osudjenih na poraz vojnih intrevencija prepisuju vojno gradivo od svojih nacistickih predaka (koji su izgubili rat od Rusa).
Evropske budale se opasno zamajavaju oko toga da u slucaju konvencionalnog rata (i ne samo konvencionalnog) da bi Rusi raketama udarali po Evropi isto tako pazljivo kao po Ukrajini? Stedili EU gradove, mostove i infrastruktru? Aha, jos jedan dokaz da masta idiota stvarno nema granica.
Jesu li svesni ti NATO generali koji su izgleda totalno neobavesteni (a i kako ce biti kad svoje radno vreme provode kod frizera i manikira) da Rusija poseduje najjacu na svetu armadu svih klasa defanzivnih i ofanzivnih raketnih sistema, a rakete su danas okosnica sevremenog indirektnog ratovanja i ta blentava ideja ratovati Evropi protiv Rusa sa raketama je kao napasti invalidu sa cackalicom na medveda.
Rusi bi sigurno gledali 72 sata, kako im ovi uništavaju sve živo. Nema šanse.