NaslovnaIstorijaKada saveznici planiraju napad na saveznike: Kako su Britanci planirali invaziju na...

Kada saveznici planiraju napad na saveznike: Kako su Britanci planirali invaziju na Sovjetski Savez

Operacija Nezamislivo

Ko je izmislio ”Nezamislivo”? Posvetimo nekoliko redova jednoj veoma značajnoj pojavi u istorijskoj nauci. Za nju većina naših čitalaca, pogotovo hobista i profesionalaca, zna. Reč je o istorijskom kontekstu.

Bez istorijskog konteksta mnoge pojave mogu biti nejasne i kontradiktorne. U ovom tekstu je reč o, ni manje ni više, napadu na saveznika od strane saveznika. Čudno? I nije, ako se vratimo istorijskom kontekstu u kome se nalaze svi odgovori.

Više puta smo pisali o odnosima zapadnih sila i SSSR, o tome kako su kapitalisti gradili socijalizam, o Lend-lizu, zajedničkim konferencijama na najvišem vrhu, obaveštajnim i kontraobaveštajnim igrama.

U tekstu o eskadrili ”Normandija Njemen” nekoliko redova smo posvetili i autoru operacije ”Nezamislivo”, Vinstonu Čerčilu, podsećajući u najkraćem, na tu operaciju. Hajde da i nju ovde raščlanimo i demistifikujemo, posebno u svetlu SVO.

Ako pogledate malo bolje vesti videćete da kad god se oglasi neki ruski diplomata o lošim i skrivenim namerama Zapada, on najčešće počinje istupanje rečima ”London i Vašington”; veoma retko obrnuto. Da li je London stvarno taj inicijalni izvor skrivenih namera i podmuklih postupaka?

”Engleska se pripremala da napadne SSSR uz pomoć Vermahta i SS”. To nije moja rečenica ili pretpostavka, već nepobitan zaključak iz jednog dokumenata. O čemu je reč? Godine 1998. britanska vlada skinula je oznaku poverljivosti s arhivskih dokumenata koji pokazuju da je zaista razrađivana operacija ”Nezamislivo” (”Operation Unthinkable”).

Dokumenti su se nalazili u Nacionalnom arhivu Velike Britanije. Pukovnik, prof. dr Miloje Pršić na vreme je, i često, ponavljao rečenicu: ”Kad počnu da se otvaraju britanski arhivi, pisaće se novi udžbenici istorije i pričati druge priče”. Ovo je jedna od tih priča.

Neverovatna, nezamisliva, a istinita, pogotovo kad se sad prisetimo koliko je otezanja i odugovlačenja bilo od strane zapadnih saveznika u vezi s Lend-lizom, otvaranjem Zapadnog fronta, planovima za Balkan, odnosom prema grčkim partizanima, našem narodnooslobodilačkom pokretu, itd, itd. 

No, krenimo redom, od glavnog aktera. Alvin i Hajdi Tofler su u svojoj poznatoj i često spominjanoj knjizi ”Rat i antirat” (”Paideia”, Beograd 1998) precizno naveli da je mir posle Drugog sv. rata trajao samo tri nedelje, a Međunarodni institut za istraživanje mira U Stokholmu izračunao je da su oružani sukobi vođeni u preko 60 zemalja, pa se naziv ”posleratno vreme”, za period posle Drugog sv. rata može smatrati ironičnim.

operacija nezamislivo
OPERACIJA NEZAMISLIVO

Inicijator novog velikog rata, još dok je tekla završnica rata u Evropi bio je niko drugi do premijer Velike Britanije Vinston Čerčil, koga smo dovoljno opisali u tekstu o spomenutoj eskadrili.

Njegov čvrst stav bio je da ”boljševizam treba ugušiti u kolevci” jer je ”od svih tiranija boljševička najgora, najrušilačkija, ponižavajuća i gora čak i od nemačkog militarizma”. To su njegove reči. On je kao glavne neprijatelje Britanske imperije video Nemačku i Rusiju. 

Kako je govorio, tako se i ponašao. Poštujući odluke vojnog vrha tek kad mu ništa više nije preostalo, pored želje da Britanija ostane globalna sila koja se za sve pita (što je Ruzvelt veoma lako prozreo i tome se na svoj način suprotstavio), Čerčil je maksimalno otezao i odlagao otvaranje Drugog fronta u Evropi.

Cilj je bio jasan – maksimalno potrošiti resurse Nemačke i SSSR. Ni Amerikanci nisu žurili s tim frontom, sve dok Sovjeti nisu otvoreno progovorili, ne izbegavajući insinuacije, o karakteru takvog savezništva. Zapadni saveznici su mnogo više angažovali svoje snage na drugorazrednim bojištima u Africi i na Sredozemlju.

Sovjeti su na to imali jedini mogući odgovor i korenita promena u pristupu Drugom frontu nastala je kada su sovjetske tenkovske divizije i armije brzo i sve brže počele da potiskuju Nemce, nezadrživo se krećući ka Berlinu.

U nekim od tih operacija, posebno prilikom operacije ”Bagration”, Sovjeti su uništili 28 od 32 divizije grupe armija Centar, pa jednog trenutka front nije ni postojao. Praktično govoreći, Sovjeti nisu čak ni gonjenjem mogli da stignu Nemce u njihovom paničnom povlačenju (bekstvu).   

Plan B

Čerčil, koji je bio izuzetno iskusan i praktičan političar, shvatio je da glavni pravac pacifikacije Sovjeta neće uspeti, pa je aktivirao tzv. ”Balkansku strategiju”. Namera je bila da se iskrca na jug Evrope, zauzme Beograd, Budimpeštu i Beč, kako bi osvojio jugoistočnu i centralnu Evropu pre Crvene armije.

Cilj je bio jasan: nametnuti stratešku volju SAD i Velike Britanije Sovjetima jer je Čerčil smatrao i često ponavljao da je ”Sovjetska Rusija postala smrtna opasnost za slobodni svet”. Zato je, po njegovom mišljenju, trebalo formirati novi front, što dalje ka istoku, u susret Rusima.

Glavni cilj u toj operaciji bilo je zauzimanje Berlina, Praga i Beča. Pored toga, London i Vašington pokušali su da spreče formiranje komunističke vlade u Poljskoj, jer je u Londonu već postojala legitimna poljska emigrantska vlada koju su zapadni saveznici priznavali. Čerčil je upozoravao Amerikance da shvate ozbiljno nameru Sovjeta, a to je, po njegovim rečima, bila potpuna hegemonija u Evropi.

ĆERĆIL SA GESTOM POBEDE
ĆERĆIL SA GESTOM POBEDE

Taj stav je obrazlagao rečima: ”U odgovarajućem trenutku, kad im se prohte, Sovjeti će se ”prošetati” ostatkom Evrope i vratiti nas na naše ostrvo”

Naravno, u toj strategiji bile su dve ”sitnice” koje je nekako trebalo prevazići: zaustaviti Sovjete i izbeći uticaj Amerikanaca koji su u više puta nedvosmisleno podržali istočne saveznike prilikom dogovora o budućem svetskom poretku, pri čemu nisu bili voljni da status glavnog pobednika prepuste Britancima; znali su da će Sovjeti biti ti s kojima će morati da se ozbiljno računa, pregovara i po potrebi sarađuje.

Stoga je Čerčil povukao neverovatan potez: Zajedničkom štabu planiranja Ratnog kabineta postavio zadatak da predstave svoje viđenje moguće ratne kampanje protiv SSSR! Vodeći ekspert i komandant te grupe bio je brigadni general Džefri Tompson (Geoffrey Thompson). 

Zadatak je bio jasno opisan: ”Posle poraza Nemačke pokrenuti ofanzivu protiv SSSR kojom bi se odvojila Istočna Evropa od Sovjetskog Saveza.”

Od Tompsona je traženo da napravi plan kojim bi se Sovjeti potisnuli, za početak, u Poljsku. Međutim, planerima je na raspolaganju stajalo samo 47 divizija Velike Britanije i SAD, protiv 170 sovjetskih, iskusnih divizija koje su nezadrživo prodrle od Moskve do Berlina demontrirajući visoku odlučnost, žilavost, požrtvovanost i veštinu komandovanja i ratovanja.

Njihove armije i frontovi su delovali kao odlično sinhronizovan mehanizam. Čerčil je premošćavanje tog ogromnog jaza u brojčanosti video u mogućnosti da se preoružaju podobne trupe Vermahta i SS. Plan je bio brzo urađen i predstavljen je najvišem vrhu 22. maja 1945. godine, samo dve nedelje posle kapitulacije Nemačke! Taj predlog je bio isuviše čak i za lojalne šefove štabova Velike Britanije koji nisu mrzeli Sovjete ništa manje od Čerčila, ali su bili realni.

Akcija je odložena zbog njihovog profesionalnog protivljenja, ali i zbog američkog otpora. Amerikanci, koji su jedva ušli u Drugi sv. rat i to posle direktnog napada na Perl Harbur, želeli su, zbog svoje javnosti da se što pre okrenu miru. Kao utešnu nagradu general Tompson je dobio orden Legije zasluga od strane SAD 1947. godine, u vreme kada Čerčil više nije bio premijer. Izgubio je izbore od Klementa Atlija, vođe laburista već u julu, a njegov naslednik je bio premijer sve do 1951. godine. 

Kako je izgledao taj plan s vojne tačke gledišta?

Dokumenta (bar ona s kojih je skinuta oznaka najviše poverljivosti) pokazuju da nije reč o još jednoj od teorija zavere, kakve se često vezuju za ratne događaje. Početak rata planiran je za prvi juli 1945. godine. Kopnena dejstva trebalo je da se odvijaju kroz dva glavna udara iz Nemačke u pravcu Poljske.

Severni pravac bi išao po osi Štetin-Šnejdemolj-Bidgošć, a južni po osi Lajpcig – Kotbus – Poznanj i Breslau. Glavni tenkovski sukobi, kako se predlagalo, odvijali bi se istočnije od linije reka Oder-Neise, i to bi bile ključne borbe od kojih bi zavisio ishod cele operacije. Angloamerikanci su planirali da zauzmu Berlin i odbace sovjetske snage do reka Oder i Neise, nekoliko desetina kilometara istočno od nemačkog glavnog grada.

Planeri su smatrali, nezavisno od brojčane nadmoći sovjetskih snaga, da bi odlučujuća prednost i mogućnost uspeha zavisila od faktora iznenađenja, prednosti u upravljanju i koordinaciji trupama i nadmoći avijacije.

Ipak, ako Crvena armija ne bi pretrpela odlučni poraz u prvoj etapi, onda bi usledio novi, sveobuhvatni, odnosno totalni rat. Međutim, problem je bio u tome što bi u tom ratu Sovjeti imali nedostižnu prednost.

Angloamerikanci nisu bili tako zaslepljeni kao Napoleon i Hitler i dobro su proračunali da nikakvo duboko i brzo probijanje u dubinu SSSR ne bi bilo moguće, posebno što su njihove trupe odavno odmakle od svojih granica i nalazile su se, kao svojevrsna tampon zona, u zemljama koje će ubrzo biti nazvane jednim imenom – Istočni blok.   

velika trojka u jalti, februar 1945
velika trojka u jalti, februar 1945

Ostala je onda poslednja mogućnost: da Angloamerikanci odigraju na jednu kartu, jednu veliku bitku. U suštini, reč je bila o neverovatno avanturističkom planu, sličan nemačkom, kada su u OKW računali da će glavne snage SSSR biti uništene do zime. U prilog slikovitosti tog avanturizma ide i podatak da je od 47 planiranih divizija napadača bilo 14 oklopnih. S druge strane čekali su ih, odlično pozicionirane i prekaljene trupe Crvene armije sa 170 divizija, od kojih su 30 bile tenkovske.

Ni tu nije kraj avanturističkim idejama, bez obzira na to što se znalo i za tehničku nadmoć sovjetskih tenkova. Saveznici su planirali da angažuju poljske ustanike i da formiraju deset do dvanaest nemačkih divizija, s nadom da će taj napad motivisati još Nemaca da se pridruže i povećaju brojnost žive sile.

Tim povodom izvesno vreme čuvana je oprema, odeća i oružje zaplenjeno od Trećeg rajha. Zaboravljajući da je Nemcima rata bilo preko glave, angloamerička komanda trudila se da nekako sačuva nemački komandni kadar, uključujući čak i esesovce (!).

Iskusni oficiri bili su im potrebni i zbog mnogo dalekosežnije ideje – stvaranja novog svetskog poretka, pa su u SAD relativno lako prelazili preko nacističke prošlosti mnogih, njima korisnih likova. Setimo se samo operacije ”Beladonna” u kojoj su vrlo lako rehabilitovali ukrajinske naciste, kako bi ih inflitrirali u Ukrajinu, o čemu smo pisali.

Kao što vidimo, sva sredstva su korišćena ili su bila planirana da se koriste. Računalo se i s tim da saveznici imaju bolje komunikacije i mogućnost napada s mora i okeana iz više pravaca, zaustavljanje dostava po programu ”Lend-liz”, nadajući se da će to Sovjetima naneti kritične probleme. 

Račun bez krčmara

Tompson se zaista potrudio da dosledno isplanira sve što mu je naređeno, računajući s maksimumom onoga što mu je bilo na raspolaganju. Ideje Čerčila i konkretizacija planova od strane Tompsona poslati su na razmatranje u najviši štabni organ Velike Britanije, Zajednički komitet načelnika štabova. Oni su razmotrili predložene ideje i planove i osmog juna pismeno oformili svoj zaključak.

Izgleda da je svima bilo dosta rata, ali i da je bilo još trezvenih ljudi u Generalštabu. Reakcija na ovu inicijativu bila je veoma hladna i uzdržana. Štaviše, Hestings Ismej (Hastings Ismay, First Baron Ismay) postavio je direktno pitanje: ”Kako će vlast objasniti narodu da su započeli rat protiv SSSR koji se nekoliko godina u javnosti pozicionirao kao glavni i najveći protivnik ”crno-braon kuge” i to kao saveznik Velike Britanije i SAD?”.

Manje upućene da podsetimo na to da je general Hestings bio glavni ratni savetnik Čerčila i prvi sekretar nešto kasnije osnovanog NATO. Pri tom je on, kao čovek koji je mogao svašta da kaže Čerčilu, postavio i krucijalno pitanje (sa stanovišta javnog mnenja): kako objasniti javnosti učešće delova Vermahta i SS.

Obične vojnike, koji bi ponovo ginuli, naravno da niko ništa nije pitao. Sve to pažljivo, ali vojnički precizno upakovano je u odgovor u kome je naglašeno da bi angloameričke trupe mogle da se nadaju nadmoći samo na moru i u strateškoj avijaciji. Ništa, dakle, nije moglo biti od brze pobede, jer je ogromna brojčana nadmoć kopnenih trupa Sovjeta bila prevelika i za iznenađujući, ili privremeni uspeh. 

Ključna poruka feldmaršala Alena Bruka (Alan Brooke, First Viscount Alanbrooke), šefa Generalštaba (Chief of the General Staff United Kingdom) bila je jasna: ”Ako izbije rat, verujemo da će biti van naših mogućnosti da postignemo brzi, ograničeni uspeh i naći ćemo se upleteni u dugi rat protiv superiornih snaga. Štaviše, superiornost tih snaga može se enormno povećati ako zamor i nezainteresovanost Amerikanaca odvuku njihove snage na Pacifik”.

Poruke profesionalaca niko nije mogao da ignoriše. Iz poštovanja prema odlazećem premijeru (Čerčil je bio premijer do 26. jula 1945. godine), čoveku koji je proveo Veliku Britaniju kroz iskušenja rata, 11. jula Britanci su pripremili odbrambeni plan koji je zadržao kodni naziv ”Nezamislivo”.

Britanci su to uradili pod izgovorom za slučaj da Amerikanci svoje snage preusmere na tihooekansko ratište i napuste Evropu, pa bi postojala teoretska mogućnost da Sovjeti izađu na Severno more i Atlanski okean. Britancima tada ne bi ništa drugo preostalo nego da se vrate na Britanska ostrva i uzdaju u svoju flotu i avijaciju ili da dočekaju novi Denkerk.

Angloamerikanci tada nisu mogli znati da Staljin u prvobitnoj nameri prilikom okončanja Drugog sv. rata nije imao nameru da se vojno zadržava u Istočnoj Evropi, o čemu svedoči i podatak da je Varšavski ugovor nastao tek šest godina posle osnivanja NATO.

Međutim, nisu imali nameru da olako shvate britanske namere jer su još od Krimskog rata znali s kakvom vrstom imperije imaju posla, pa su njihove trupe bile spremne za svaku eventualnost.

Reklo bi se da je Čerčil precenio i svoj uticaj, ali i mogućnosti svojih snaga jer je želeo da uradi upravo ono što su potajno predlagali neki vodeći ljudi Trećeg rajha. On se nadao u to da je moguće ukloniti Hitlera i upotrebiti ostatke snaga i vojno-ekonomskog potencijala Nemačke u borbi sa Sovjetima.

Nemci bi u tom slučaju bili ”topovsko meso”, a Angloamerikaci bi bili drugi ešelon. Pri tom je loše procenio i svoju političku moć jer je izgubio izbore i to posle pobede u ratu. Sovjeti za takav slučaj imaju izreku: ”Čovek planira, a Bog se smeje”. Svejedno, on je ostao vodeći deolog Zapada.

Petog marta 1946. godine on je na Vestminsterskom koledžu u Fultonu (Misuri, SAD), prvi upotrebio sintagmu ”Hladni rat”. Na taj način započeo je ”Hladni treći svetski rat” koji se vodio kroz diplomatiju, ratove obaveštajaca i kontraobaveštajaca, kroz lokalne ratove i pomoć trećim stranama (Koreja, Vijetnam, Angola, Kuba, Afganistan, itd). 

”Vrući rat” koji je trebalo da počne operacijom ”Nezamislivo” nisu mogli da započnu iz jednostavnog razloga – vojno-ekonomska moć Sovjetskog Saveza odvratila ih je od te ideje.

Ni Čerčil, ni njegovi generali, a svakako ni američki saveznici nisu bili samoubice, znajući da je kopnena moć sovjetskih trupa bila takva da bi Sovjeti vrlo brzo stigli na obalu Atlantika. Sve ostalo je, kako se to obično kaže, istorija.

1 KOMENTAR

  1. Kao što danas vidimo ideja nacizma nije otišla u nepovrat uzgajana je u Londonu da bi ju opet iskoristili protiv Ruskog naroda. Možda bi dobro bilo potopiti veliko ostrvo samo šteta Iraca i Škota

    3
    1

KOMENTARIŠI

Molimo unesite svoj kometar!
Ovde unesite svoje ime

Povezani članci

Najnovije objave