“Koja su to kola bolja od moskviča?”, legendarna je replika iz kultnog filma Dušana Kovačevića i Božidara Nikolića „Balkanski špijun“ a koju izgovara Ilija Čvorović (Danilo Bata Stojković) na pitanje kćerke Sonje (Sonja Savić) da li da „prodaju moskvič jer troši benzin k’o đavo“. Postoje naravno neuporedivo bolja i ekonomičnija kola ali ovaj, uz mnoge druge simbolične segmente filma, kroz više slojeva smisla oslikava ne samo Iliju, nepopravljivog “staljinistu” i „informbiroovca“ i društveni ambijent, tojest istorijsko vrijeme u kome su radnja i junaci smješteni (vrijeme 1980-ih u kojima je svaki građanin SFRJ imao kao zadatak ekonomsku stabilizaciju), već i tipični sovjetski „tenkovski“ pristup konstrukciji vozila.
Moskvič 412, automobil iz filma, uveden je 1967. godine kao malo porodično vozilo. Dijelio je osnovne zajedničke karakteristike sa većinom sovjetskih automobila a to će reći ogromnu potrošnju goriva, ali i pouzdanost, izdržljivost, neprikosnovenu robusnost, opštu jednostavnost, dobro riješen sistem za grijanje uz razne propuste u završnoj obradi i kontroli. Takođe, naglasak je pri konstrukciji stavljen na laku zamjenu dijelova čak i kod kuće. Taj pristupačni ali neprivlačni automobil, iako proizvod moskovske fabrike AZLK koja je osnovana 1930. zahvaljujući stručnjacima iz američkog Forda (prvi poslijeratni Moskvič-400 bio je zapravo čista kopija Opel Kadett-a iz 1937. izrađena na originalnim mašinama koje su Sovjeti po slomu nacističke Njemačke zaplijenili iz fabrike Opel i dopremili u Moskvu), predstavljao je simbol sovjetske srednje klase. Po izdržljivosti je podsjećao na tenk a uz brojne mane bio čuven i po tome što je gutao sve moguće vrste goriva uključujući i rakiju, međutim pružao je mnogo više nego što je koštao.
Ako govorimo o estetici tih automobila, reklo bi se da kroz dizajn i filozofiju Moskviča 412 jasno provejava tipični socijalistički realizam – naročit realistički stil u umjetnosti koji je nastao u SSSR 1930-ih sa zadatkom da širi i jača ideje komunizma i socijalizma. Taj stil jekao osnovne teme imao industrijalizaciju zemlje i njegovanje kulta ličnosti a karakterisala ga je izuzetna nemaštovitost u izrazu.
Socrealizam je u bivšem Sovjetskom savezu bio zvanični pravac u arhitekturi, likovnoj umjetnosti, muzici i književnosti više od 60 godina a neposredno nakon Drugog svjetskog rata on se proširio i po svim bivšim jugoslovenskim republikama da bi, nakon početka razlaza sa SSSR odnosno zemljama Imformbiroa, počevši od 1948. godine bio postepeno napušten.
Međutim, iako je tadašnja FNRJ “revizionistički skrenula sa pravog puta”, tojest „izdala“ principe marksističko-lenjinističke, izvorne sovjetske komunističke ideologije, “moskvič” ipak kasnije nije bio ideološki nepodoban. Ovaj mali tenk je lako pronašao put do domaćih kupaca te je niskom cijenom a visokom izdržljivošću polako osvajao ne samo jugoslovensko već i zapadnoevropsko tržište. Uvozio se dugo u bivšu SFRJ gdje je bio jedan od najčešćih automobila 60-ih i 70-ih. A uvozilo se pa i kopiralo dosta toga sovjetskog (podsjećanja radi, Zastava je kopirala AKM tako što je lično Tito preko jedne nesvrstane zemlje obezbijedio potrebnu količinu pušaka, natravno bez znanja SSSR).
U ovaj kontekst lako može da se postave i brojni sovjetski modeli lovačkih pušaka sačmarica. Naime, za vrijeme bivše SFRJ, pored domaćeg oružja iz kragujevačke Zastave i kranjske Puškarne i oružja koje su naslijedili, lovci su posjedovali najčešće one puške koje je bivša država najviše uvozila. Bile su to prije svih cijenom vrlo pristupačne a kvalitetne i neobično pouzdane sovjetske pa čehoslovačke i puške iz bivšeg DDR-a, a u znatno su manjem broju uvožene sačmarice italijanskih i belgijskih marki. Oružje ostalih brojnih svjetski poznatih proizvođaca, poput onih iz Španije, Francuske, USA i Japana, nije uvoženo uopšte a engleske najskuplje sačmarice bile su pravi rariteti u jugoslovenskim lovištima. Doduše, austrijske, mahom kombinovane puške visokog kvaliteta (na primjer puške iz čuvenog austrijskog oružarskog centra Ferlaha tojest Borovlja), nisu bile rijetka pojava ali su se po pravilu sretale u rukama imućnijih lovaca, ljubitelja najboljeg ručno izrađenog lovačkog oružja.
Sovjetske lovačke sačmarice odgovarale su dakle kupovnoj moći većine domaćih lovaca, a njihov radni vijek pokazao je da su na nivou daleko skupljih lovačkih pušaka sa Zapada. Od više tipova i marki sovjetskih dvocijevki u SFRJ su najmasovnije uvožene i korišćene puške fabrike IŽ iz grada Iževska. Ali šta to direktno povezuje automobil „Moskvič 412“ i lovačke puške marke IŽ? Povezuje ih naime prosta činjenica da su jedno vrijeme proizvođeni u istoj fabrici u Iževsku ali uvijek po istoj sovjetskoj logici i filozofiji gdje su lakoća upotrebe, ergonomija i dizajn žrtvovani na račun pouzdanosti, jednostavnosti upotrebe i izrade, kao i niske cijene. U čuvenoj fabrici oružja „Ижевский Mеханический Завод“, u kojoj je radni vijek proveo legendarni Mihail Kalašnjikov, licencno je od 1967. do 1976. proizvođen „Moskvič 412“ (IŽ-412) a upravo iz te fabrike stizale su najomiljenije sovjetske lovačke puške u Jugoslaviji.
Bile su to veoma dobro konstruisane i izrađene puške, prilično niske cijene a solidnog kvaliteta kao uostalom i puške ostalih sovjetskih marki. Najmasovnija sovjetska sačmarica položenih cijevi u Jugoslaviji bila je IŽ-58 a od bokerica ubjedljivo je najviše zastupljena bila IŽ – 27. Te puške su odlično prodavane i u zapadnoj Evropi jer je njihov kvalitet znatno prevazilazio zapadne modele u istoj cjenovnoj kategoriji. I za modele ostalih sovjetskih proizvođača koji su uvoženi, poput bokerica TOZ 34 pa i onih visoke klase „MC 109“ i „MC 8“, važilo je isto pravilo – kvalitet, pouzdanost i dugovječnost za malo novca.
Tako je i danas, pa se u rukama domaćih lovaca nalazi ogroman broj ruskog lovačkog oružja – naslijeđenog, polovnog ili novog. Ruska fabrika “IŽ Baikal” odlično radi (iako se moskvič odavno ne proizvodi) a jedan sasvim novi model lovačke kombinovane puške, izrađen po staroj i provjerenoj logici visoke pouzdanosti i izdržljivosti sve je popularniji u rukama domaćih lovaca i vrijedi daleko više nego što je plaćen. Radi se o modelu Baikal IŽ MP94.
Istorija IŽ-a
Prije nego što pređemo na opis ove puške, valja ponešto reći o čuvenoj fabrici iz Iževska. Već dva vijeka prvo mjesto po proizvodnji oružja u Rusiji sa gradom Tulom, dijeli Iževsk – glavni grad Udmurtske Republike. U Iževsku je arsenal osnovan još 1807. da bi nekoliko godina kasnije u njemu bilo proizvedeno preko šest hiljada kremenjača za vrijeme rata sa Napoleonom. Zna se kako je Napoleon prošao u Rusiji a ništa bolje nisu prošli ni nacisti za vrijeme njihove avanture u Drugom svjetskom ratu – Iževski Mehaničeski Zavod uspostavljen je 1942. i u njemu su proizvođene brojne vrste slavom ovjenčanog oružja od kojih su protivtenkovske puške Simonov i Degtarjov te mitraljezi ŠKAS i Berezin UB samo neka. Opremljena ovim oružjem Crvena Armija izvojevala je veliku pobjedu i na kraju umarširala u Berlin.
Ipak, svjetsku slavu grad Iževsk i njegova fabrika oružja stekli su zahvaljujući velikom konstruktoru oružja Mihailu Timofejeviču Kalašnjikovu. Njegova legendarna automatska puška AK47 postala je omiljeno oružje nebrojenih svjetskih armija i revolucionara gotovo odmah po silasku sa fabričke trake. Upravo ta genijalna konstrukcija donijela je ogromnu slavu kako samom konstruktoru tako i gradu Iževsku i uopšte ruskom oružju druge polovine 20. vijeka. Danas je iževska fabrika oružja dio Kalašnjikov koncerna – najvećeg ruskog koncerna za proizvodnju oružja koji ulazi u sastav državne korporacije Rosteh a proizvodi mnogo tipova automatskih, snajperskih i lovačkih pušaka, ultramoderne vođene artiljerijske projektile i šta sve ne. Kao strateški dio vojno-industrijskog kompleksa Koncern Kalašnjikov, sa sjedištem u Iževsku i Moskvi, proizvodi 95 posto oružja u Ruskoj Federaciji koje izvozi u više od 27 zemalja a u svom sastavu ima tri brenda: „Kalašnjikov“ (zadužen za vojno i civilno dbrambeno oružje), „Baikal“ (proizvodi lovačko i sportsko oružje), te “Ižmaš“ (sportsko-takmičarsko oružje).
BAIKAL IŽ MP-94
IŽ – 27
Već smo kazali kako je u rukama domaćih lovaca bokerica IŽ – 27 veoma česta a njome na našim prostorima love već generacije lovaca. Ta se kvalitetna puška odlično prodavala u Evropi a prema podacima iz njemačkih kataloga, s kraja 80-ih godina prošlog vijeka, model opremljen jednim okidačem sa selektorom opaljenja prvo donje ili prvo gornje cijevi, dva para cijevi (duže sa jačim i kraće sa slabijim čokovima) i ejektorima koštao je samo 998 tadašnjih DEM što je bilo skoro 50 odsto jeftinije od najjeftinih Berettinih pušaka i to sa samo jednim parom cijevi.
IŽ – 27 bila je savremeno riješena u vrijeme kada se pojavila, imala je mehanizam za okidanje sa polugom koja sa gornje strane otpušta čekiće. Njena kočnica blokirala je polugu koja drži čekiće i bila veoma sigurna (za razliku od npr sačmarica Zastava čija kočnica blokira samo obarače dok zapeti čekići vise o plitkom zubu i mogu vrlo lako izazvati neželjeno opaljenje pri padu pa i pri jačem potresu puške). Rusi su iskoristili najbolje karakteristike IŽ – 27 tojest MP-27M i upravo na osnovu te poznate kvalitetne, pouzdane i dugovječne puške nastala je familija kombinovanog lovačkog oružja IŽ94. Ovom prilikom predstavljamo najjednostavniji osnovni model MP-94.
IŽ MP-94
Premda i ova puška, poput mnogih ruskih, ostavlja utisak nedovršenosti, loše završne obrade i finiša to ni najmanje ne utiče na njenu funkcionalnost i ona je vrlo robusna i više nego upotrebljiva.
Prvo što se na ovoj pušci spartanske estetike uočava su razdvojene cijevi. Naime, gornja sačmena a donja karabinska cijev su u zoni ležišta metaka postavljene i fiksirane u kovani čelični monoblok a na ustima cijevi spojene su obuhvatnim takođe čeličnim elementom sa dva otvora. Ovo rješenje trebalo bi da otkloni negativni uticaj termičke dilatacije pri paljbi tojest uticaj vrele cijevi na hladnu (sjetite se priče o pušci “Actionless 47”). Međutim, radi se o nečemu drugom. Fabričko upucavanje skupih kombinovanih pušaka i dvokuglara rade najkvalifikovaniji, najiskusniji i najplaćeniji majstori što je vrlo pipav i dug proces koji zahtijeva veliko strpljenje. Rusi su zapravo maksimalno uprostili i pojeftinili proizvodnju i cijenu koštanja ove kombinovane puške te predvidjeli da karabinsku cijev fino podesi (upuca) kupac uz pomoć naročitog sklopa za podešavanje.
Iz toga razloga puške napuštaju fabriku nesposobne da ostvaruju ujednačeno uske standardizovane grupe iz karabinske cijevi, ali to ne treba da brine i obeshrabri lovca jer se finim podešavanjem i eksperimentisanjem sa municijom taj problem da otkloniti u priličnoj mjeri. Sklop za podešavanje nalazi se ispod zadnjeg nišana (koji je plasiran na gornjoj sačmenoj cijevi) i vidljiv je sa prednje strane podkundaka. Kroz taj sklop između cijevi poprečno prolazi zavrtanj čijim se angažovanjem sa lijeve strane podešavanje izvodi.
Baskula u sebi krije sistem za bravljenje sa horizontalnom smještenom pločom na dnu koja zalazi u odgovarajući urez sa donje strane monobloka, dakle ispod karabinske cijevi. Bravljenje je ostvareno dakle samo sa donje strane, na Baikal IŽ MP-94 nema poprečnog šipa koji u gornjoj zoni monobloka dodatno osigurava i bravi cijevi za baskulu što ni u kom slučaju ne treba da izaziva bilo kakvu sumnju u čvrstoću jer je kao osnova uzet poznati i dokazani sistem Browning B25.
Gornja sačmena cijev ima navoj za montiranje izmjenjivih čokova i izrađuje se u kalibru 12/70 (i 12/76) dok je karabinska donja cijev izrađena u kalibrima: .223 Rem, 7,62×39, 7,62×51 (.308 Win.), 7,62x54R (7,62x53R), .30-06 Springfield, 9x53R i 9,3×74. Ukupna dužina puške je 1050 mm, dužina cijevi iznosi 600 m. MP-94 dostupna je i u setu sa rezervnim cijevima. Masa oružja je 3,8 kg što uz karabinske kalibre u kojima se nudi donja cijev govori da u robusnost i čvrstoću konstrukcije ne treba sumnjati.
Iz spiska kalibara vidi se i da je samo jedan metak zaista namijenjen prelamačama – to je ruski metak 9x53R. Razlog za to krije se u velikoj dostupnosti klasične karabinske municije u kojoj se ova puška nudi. U našim lovištima najčešće se sreće donja karabinska cijev u kalibru .30 06 Springfield (7,62 x 63mm). Riječ je o klasičnom karabinskom metku koji dakle nije namijenjen prelamačama (nema punu ivicu čaure), međutim izvlakač čaura na MP94 radi pouzdano i tu nema nikakvog razloga za brigu.
Prednji obarač opaljuje donju (karabinsku), a zadnja gornju sačmenu cijev, što je rješenje primijenjeno i na većini klasičnih bokerica. Lovcima ne odgovara isuviše tvrdo okidanje karabinske cijevi na IŽ94 međutim taj momenat ima svoje opravdanje u visokim pritiscima koje proizvodi patrona kalibra 12 (sprječavanje neželjenog aktiviranja karabinskog metka pri ispaljivanju patrone iz gornje cijevi) a tu je i poslovično ledena ruska zima po kojoj se u lov ne ide bez debelih rukavica (sjetite se sile okidanja na novoj kanadskoj pušci namijenjenoj rendžerima koja je daleko skuplja i sofisticiranija). Silu okidanja može naravno da svede na prihvatljivu mjeru stručan i iskusan puškar (isključivo puškar!) ali kod ove puške takva intervencija zaista nije ni potrebna jer se od nje i ne očekuje velika preciznost. Ruski lovci ne preporučuju dotjerivanje sile okidanja već vježbu i navikavanje.
Standardna Westley-Richards poluga pušku otvara angažovanjem u desnu stranu. Kočnica je locirana na uobičajenom mjestu, dakle iza poluge za otavaranje na vratu kundaka. Na gornjoj sačmenoj cijevi montirani su mehanički zadnji nišan i mušica a sa gornje strane monobloka plasirana je integralna nešto kraća šina za montiranje različitih optičkih i kolimatorskih nišana. Zadnji nišan je podesiv je po pravcu (lastin rep) a mušica se podešava po visini.
Kundaci se izrađuju od oraha ali i od bukovine, najčešće su glatke teksture (bez čekiranja) i finiširani uljem, imaju polupištoljski rukohvat a na dnu su opremljeni gumenim odbojnikom-amortizerom mada se sreću i tipično ruski bakelitni potkovi u boji šaržera za AK74 koji na sebi imaju monogram fabrike. Baskula i cijevi su brunirani i na sebi nemaju nikakvih gravura.
UPUCAVANJE
Premda su priče o jako lošim slikama pogodaka sa MP94 uglavnom urbana legenda ne treba očekivati spektakularne rezultate sa MP94. Ovo oružje namijenjeno je odstrelu divljači do 100 eventualno 150m iz karabinske cijevi. Treba reći da se kod kombinovanih sačma-kugla pušaka uvijek upucava karabinska, u ovom slučaju donja cijev, kako sa mehaničkim tako i sa optičkim nišanom. Iskustava ima mnogo ali vrijedi zlatno pravilo da treba konsultovati iskusnog puškara, pažljivo eksperimentisati sa više vrsta municije (različiti proizvođači i laboracije) dok se ne dobiju zadovoljavajući rezultati a koristiti onu koja daje najbolje grupe (preporučuju se teža zrna). Isto vrijedi i za sačmenu gornju cijev – od više vrsta jedninačnih zrna treba izabrati ono koje puška najbolje “nosi” (naravno, ne preko 30-ak metara). Takav pristup umnogome olakšava stvari jer sve zavisi od konkretnog primjerka puške koji će možda davati odlične grupe i sa jeftinijom municijom.
Sovjetskog saveza odavno nema, najveća po površini zemlja na svijetu opet se zove Rusija, ali filozofija iževske fabrike, koja se ogleda u praktičnosti, jednostavnosti, izdržljivosti i pouzdanosti, opstaje kroz brojne modele koji pružaju najmanje duplo više od svoje cijene koštanja zbog čega se odlično prodaju ne samo kod nas već širom planete. Mane puške MP-94 najviše su estetske prirode ali to nije ni bitno jer njena spartanska vanjština ni najmanje ne utiče na funkcionalnost. Ako imamo na umu da se puška može korektno upucati i podesiti a oprostimo joj nešto tvrđe okidanje i veću masu – ona funkcionalnih mana zapravo i nema. Ovo je više nego solidna puška za lov divljih svinja pogonom, univerzalna radna puška koju će lovočuvar u službi nositi čitav dan i imati u nju ogromno povjerenje ali i mnogom domaćem mladom lovcu prva vlastita lovačka puška, koju će pamtiti kao prvu ljubav.
