Dok se pažnja sveta uglavnom fokusira na rat u Ukrajini, Tajvan i Bliski istok, daleko na severu odvija se tiha militarizacija Arktika koja sve više podseća na najnapetije dane Hladnog rata.
Sjedinjene Države upravo su pokrenule veliki program obnove stare arktičke radarske mreže preko severne Kanade, a razlog nije teško pogoditi. U Vašingtonu raste zabrinutost zbog ruskih bombardera, krstarećih raketa i mogućnosti da bi budući sukob velikih sila mogao ponovo da se odvija preko polarnih ruta.
Američko ratno vazduhoplovstvo zato je odobrilo ugovor vredan 40 miliona dolara za obnovu dotrajale infrastrukture sistema ranog upozoravanja NORAD-a. Program obuhvata radarske lokacije AN/FPS-124 raspoređene širom severne Kanade, mrežu koja je još početkom devedesetih zamenila čuvenu DEW Line iz doba Hladnog rata.
Iako je prošlo više od tri decenije od raspada Sovjetskog Saveza, izgleda da se strateška logika nije promenila. Arktik i dalje ostaje najkraći pravac između Rusije i Severne Amerike. Zbog toga američki i kanadski vojni planeri smatraju da severni koridori ponovo postaju ključni za odbranu kontinenta.
Ugovor je dodeljen kompaniji IAP World Services sa Floride, a projekat će trajati do 2035. godine pod nadzorom Centra za upravljanje životnim ciklusom Ratnog vazduhoplovstva u bazi Hil. Posao uključuje proizvodnju, transport i postavljanje novih radarskih kupola visokih oko osam i po metara koje štite radarske sisteme AN/FPS-124 od brutalnih arktičkih uslova.
Iako možda zvuči jednostavno na papiru, u praksi predstavlja jednu od logistički najkomplikovanijih operacija američke vojske. Većina ovih radarskih lokacija nalazi se u potpuno izolovanim delovima severne Kanade, gde temperature padaju duboko ispod nule, vetrovi su ekstremni, a pristup moguć samo tokom kratkih sezonskih prozora.
Led, korozija, ultraljubičasto zračenje i stalni temperaturni šokovi godinama su uništavali infrastrukturu. Mnoge kupole danas su u ozbiljno lošem stanju nakon više od 30 godina neprekidne izloženosti arktičkim uslovima.
Međutim, Pentagon očigledno smatra da je održavanje stare mreže ipak bolje nego ostavljanje severnih koridora bez pokrivenosti.
Mreža AN/FPS-124 ima specifičnu i važnu ulogu. Za razliku od većih radara dugog dometa AN/FPS-117, koji pokrivaju ogromne površine, AN/FPS-124 fokusiran je na otkrivanje niskoletećih ciljeva, posebno krstarećih raketa i aviona koji pokušavaju da lete ispod radarskog horizonta. To je danas važnije nego tokom devedesetih.
Savremene krstareće rakete projektovane su upravo da izbegnu velike radarske sisteme leteći veoma nisko i koristeći teren za maskiranje. Upravo zbog toga NORAD smatra da stare arktičke stanice i dalje imaju ključnu ulogu u ranom upozoravanju.
Severni sistem upozoravanja proteže se preko Aljaske, Jukona, Severozapadnih teritorija, Nunavuta i Labradora. U mreži se nalazi oko 15 velikih radara AN/FPS-117 i skoro 40 radarskih lokacija AN/FPS-124.
Svima njima zajednički upravljaju North American Aerospace Defense Command, odnosno SAD i Canada.
Amerikanci otvoreno priznaju da su logistika i troškovi najveći problem celog projekta. Prvobitna procena iznosila je oko 21,7 miliona dolara, ali je konačni ugovor gotovo udvostručen upravo zbog komplikovanog transporta i rada u ekstremnim uslovima.
Dopremanje opreme do izolovanih lokacija zahteva složene kombinacije transportnih aviona, helikoptera i sezonskih ruta, dok vremenski uslovi često potpuno zaustavljaju radove.
Zbog toga će zamena infrastrukture ići postepeno, kroz pojedinačne faze i zadatke, a ne odjednom. Iako se na prvi pogled radi samo o obnovi starih radarskih kupola, cela priča zapravo govori mnogo više o tome kako Pentagon danas vidi buduće sukobe.
Poslednjih godina Rusija intenzivno modernizuje svoje severne baze, obnavlja arktičke aerodrome i povećava prisustvo bombardera i podmornica na severu. Paralelno s tim, Moskva razvija nove krstareće rakete velikog dometa i hipersonične sisteme koji upravo preko polarnih ruta mogu najbrže da dosegnu Severnu Ameriku.
Posebno je zanimljivo što Pentagon i NORAD ulažu u infrastrukturu staru više od tri decenije iako se paralelno razvijaju novi sistemi „preko horizonta“, satelitske mreže i distribuirani senzori budućnosti. To pokazuje da Amerikanci još ne veruju da će nove tehnologije uskoro moći potpuno da zamene klasične radarske lance.
Čak i u eri satelita, hipersoničnih raketa i veštačke inteligencije, ogromne radarske stanice iz vremena Hladnog rata i dalje ostaju jedan od temelja odbrane Severne Amerike. Upravo to možda najbolje pokazuje koliko se svet poslednjih godina vratio logici strateškog rivalstva velikih sila.
