Umesto očekivanog mira, posleratnu Evropu zahvatila je konfuzija; nastale su nove države, a radikalne ideologije izbile su u prvi plan. Blag i neodlučan odnos prema revanšistima i nepoštovanje Versajskog sporazuma doveli su do nove kataklizme i drame u ljudima i društvu. Ovaj tekst govori o idealistima koji su svoje pilotske veštine usmerili ka odbrani tekovina demokratski izabrane vlasti u Španiji, ne sluteći da su učesnici uvoda u novi svetski rat. Kroz navođenje konsultovane literature čitalac može videti da je ova oblast sveobuhvatno tretirana, pa ipak, zbog ratne entropije, još uvek se neke činjenice ne mogu smatrati potvrđenim.
U julskim danima 1937. godine, tokom velike ofanzive kod Brunetea zapadno od Madrida, nemački lovci Meseršmit Bf 109A iz sastava legije „Kondor“ prvi put su u većem broju odmerili snage i kvalitet sa sovjetskim lovcima korišćenim u republikanskoj avijaciji nad Kastiljom. Sudarile su se dve koncepcije vazdušnog ratovanja. Nemci su testirali novu doktrinu i naprednu tehniku za predstojeći svetski sukob boreći se protiv pilota koji su leteli do tada u avionima čije su mogućnosti bile skromne. Pri tom su se pored Španaca u eskadrilama nalazili piloti različitih škola i nivoa obučenosti iz čitavog sveta. Neki su došli iz ideala, drugi iz avanturizma, a bilo je i onih koji su tražili priliku da provere svoje letačke sposobnosti u stvarnoj borbi.
U republikanskom vazduhoplovstvu Španije borilo se pet jugoslovenskih vazduhoplovaca. Nemci su u Španiju stigli uz neprikrivenu organizaciju države, a Sovjeti su morali na teži način da stignu na Pirinejsko poluostrvo. Naši piloti (kao i mnogi drugi borci) stizali su ilegalno, s lažnim pasošima, često pešačeći i prelazeći pod velikim rizikom mnogo granica.
Od dobrovoljaca do borbenih pilota
Put jugoslovenskih dobrovoljaca ka Španiji vodio je preko tajnih partijskih punktova, najčešće preko Pariza, odakle su prebacivani preko Pirineja. Po dolasku u Španiju, školovani piloti su odmah upućivani u centralnu bazu Internacionalnih brigada pa u eskadrile, a oni kojima je bila potrebna dopunska obuka u letačku školu u Albaseteu. Sve njih je dočekala surova realnost rata u kojem je Španska republika tokom prvih meseci oskudevala gotovo u svemu, a naročito u modernim borbenim avionima.
Prve borbene letove jugoslovenski piloti izvodili su na francuskim aparatima koji su u Španiju stizali kao najpreča pomoć. Bili su to dvokrilni izviđači i laki bombarderi brege 19 (Breguet 19), inače dobro poznati našim pilotima jer su činili okosnicu vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije. U floti su se našli i dvomotorni bombarder potez 540, težak i spor avion u poređenju s lovcima; njih su republikanski piloti s gorčinom nazivali „letećim mrtvačkim sanducima“. Suočeni sa italijanskim lovcima fiat CR.32 i nemačkim heinkel He 51ovi aparati bili su laka meta.

Preokret je nastupio početkom oktobra 1936. i prvih meseci 1937. godine dopremanjem sovjetske vazduhoplovne tehnike. U vazduhoplovne baze Republike stigli su okretni dvokrilni lovci polikarpov I-15; u Španiji su prozvani Čato (chato, prćasti, zatupasti, zbog karakterističnog izgleda nosa). S njima su stigli i tada revolucionarni niskokrilci sa uvlačivim stajnim trapom polikarpov I-16 poznati kao moska – muva, dok su ga nacionalisti zvali rata – pacov. Upravo na tim mašinama jugoslovenski piloti su ulazili u najžešće vazdušne bitke rata. U biografiji jednog od njih (Josip Križaj) piše da je on leteo i na avionu dewoitine D.371.
Dokumentovana su imena petorice jugoslovenskih pilota koji su nosili uniformu Španskog republikanskog ratnog vazduhoplovstva (FARE – Fuerzas Aéreas de la República Española),poznatog i pod nazivom La Gloriosa, odnosno slavna. Naziv se široko koristi u literaturi, ali španski istoričar José Ramón Marteles López upozorava da skraćenica FARE nije bila zvanično ustanovljena u službenim aktima. U dokumentima se pojavljuje naziv Arma de Aviación de la República.
U stručnom tekstu Aleksandra Radakovića Piloti „Gloriose“ navode se Boško Petrović, Sreten Dudić, Josip Križaj, Viktor Jazbinšek i Jovan Mirilov. To potvrđuje i rad general-pukovnika Boža Lazarevića o doprinosu jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva u NOR-u.
Božidar Boško Petrović (1911–1937) bio je najpoznatiji i najuspešniji među njima – jedini jugoslovenski vazdušni as u Španskom građanskom ratu. Rođen u Beloj Palanci, bio je diplomirani pravnik, ali i poznati fudbaler novosadske Vojvodine i BSK (odigrao je i jednu utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije). On je bio školovan, rezervni pilot-lovac Jugoslovenskog kraljevskog ratnog vazduhoplovstva. U Španiju je stigao krajem decembra 1936. godine sa lažnim pasošem na ime Fernandes Garsija. Nakon početnih letova na bregeu 19, prelazi na lovac I-15. Vrlo brzo došli su do izražaja njegov izuzetan vid, sportski refleksi i hladnokrvnost. Za nepunih sedam meseci borbi ostvario je sedam potvrđenih vazdušnih pobeda (pet samostalnih i dve grupne). Po drugim izvorima reč je o osam pobeda. Poginuo je 12. jula 1937. godine u velikoj vazdušnoj bici kod Brunetea, upravo u danima kada su Nemci u borbu uveli nove meseršmite Bf 109A. Posthumno je unapređen u čin kapetana.


Sreten Dudić (1912–1937) rođen je u selu Klonci kod Valjeva. Boškov saborac, drug i pratilac u vazduhu. U Španiju je stigao tokom januara 1937. godine. Kao školovani vojni pilot, prošao je isti put kroz Albasete, leteći prvo na zastarelim dvokrilcima, a zatim na lovcima I-15. Učestvovao je u brojnim pratnjama bombardera i presretanjima fašističke avijacije. Poginuo je 14. februara 1937. godine, kod Valensije u avionskoj nesreći u kojoj je Boško Petrović bio povređen. Prema drugim podacima (https://ugradu.info/na-danasnji-dan-je-poginuo-pilot-sreten-dudic/) poslednji put se vinuo u nebo 14. Februara 1937. godine i krenuo u borbu protiv tri neprijateljska aviona. Tokom borbe biva smrtno ranjen i njegov avion pada kod Valensije. Federalna unija španskih studenata izdala je u Barseloni 1938. knjigu “Krv i život za slobodu”. U toj knjizi iskazana je počast i Sretenu Dudiću: „Na Novu godinu 1937. prešao je Pirinejske planine student prava Sreten Dudić, rodom iz Klonaca kod Valjeva. Zadojen slobodarskim duhom srbijanskog sela, težeći za slobodom, našao je izraz toj težnji stupivši u redove republikanske avijacije. U januaru je došao, u februaru ga već izgubismo. Ponosni soko španskog neba, beogradski student Sreten Dudić survao se jednog dana polomljenih krila.”
Josip Križaj (1911–1948), Slovenac rođen u Koprivi na Krasu (tada pod italijanskom vlašću), imao je biografiju dostojnu filmskog scenarija. Kao ubeđeni antifašista, 1932. godine sportskim avionom je prebegao iz italijanskog vojnog vazduhoplovstva (Regia Aeronautica) u Kraljevinu Jugoslaviju. Čim je izbio rat on je u Španiju stigao u avgustu 1936. godine; odlazi na front i pod ratnim imenom Hose Antonio Galjardo leti na lovcima I-15 i I-16. Važio je za jednog od tehnički najpotkovanijih pilota u svojoj jedinici. Ostvario je nekoliko vazdušnih pobeda. Križaj je oboren i zarobljen 14. oktobra 1936, a razmenjen je u julu 1937. godine. Posle povratka u Jugoslaviju ponovo se probio do Španije i ostao do proleća 1938. godine. Posle Drugog svetskog rata nastavio je službu u Jugoslovenskom ratnom vazduhoplovstvu, a poginuo je 1948. godine u avionskoj nesreći na planini Snežnik.


Viktor Jazbinšek (1903–1941). Rođen je u Ljubljani. Njegova sudbina je dokumentovana u petoj knjizi zbornika „Španija 1936–1939, Zbornik sećanja jugoslovenskih dobrovoljaca u španskom ratu”, iz 1971. godine. Bio je školovani pilot, ali posle ranjavanja nije mogao da lično pilotira. U republikanskom vazduhoplovstvu radio je kao navigator i strelac, a kasnije je komandovao aerodromom u Valensiji. Posle sloma Republike prešao je u Francusku; skoro tri godine proveo je u francuskim logorima. Posle nemačke okupacije Francuske prebačen je u logor u Desau; pobegao je i uspeo da se vrati u Jugoslaviju. Stigao je do Kranja, gde su ga Nemci uhvatili. Zatvoren je u Begunjama i streljan 4. decembra 1941. godine.
Jovan Mirilov (1911- 1937). Ovo ime nije na prvi pogled atraktivno kao Boškovo, ali je za istraživače izuzetno interesantno. U vojnoj dokumentaciji pojavljuje se pod imenom Mirilov B. Jovan, rođen 1911. godine u Beču. Bio je student. Završio je pilotsku školu u okviru Prvog vazduhoplovnog puka u Novom Sadu, tokom služenja vojnog roka. U zborniku „Španija 1936–1939“, knjiga V, iz 1971. godine, nalazi se tekst Čede Janjića o Sretenu Dudiću. Mirilov se pominje kao njegov drug iz zemunske trenažne eskadrile. Njih trojica – Dudić, Boško Petrović i Mirilov – bili su studenti, piloti i prijatelji, a zajedno su odlučili da odu u Španiju. Zbornik ga označava kao pilota-navigatora, dok ga drugi navodi svrstavaju među pilote lovačke eskadrile „Gloriosa“. General Božo Lazarević ga, zajedno sa Petrovićem i Dudićem, ubraja među jugoslovenske pilote poginule u vazdušnim borbama.
Kada je stigao u Španiju i kada je poginuo?
Spisak jugoslovenskih španskih boraca koji je objavilo „Vreme“ svedoči da je Jovan Mirilov, rođen 1911. u Beču, stigao iz Jugoslavije 11. maja 1937. godine. Drugi izvori navode da je poginuo u leto 1937. godine, ali ne daju pouzdan datum ni mesto pogibije. U Službenom vojnom listu od prvog decembra 1938. godine nalazi se ukaz kojim se vazduhoplovni potporučnik Mirilov B. Jovan razrešava službe rezervnog oficira. Očigledno je jugoslovenska vojna birokratija reagovala na vest da je njen rezervni oficir poginuo boreći se za republikance. To je veoma koristan dokument za potvrdu njegovog predratnog vojnog statusa.

Šta kaže španska baza SIDBRINT? Ona navodi Ivana Jovana Mirilova kao sanitetskog poručnika, ali i Jovana Mirilova kao jugoslovenskog avijatičara, pripadnika drugih lovačkih jedinica i pripadnik vazduhoplovstva Internacionalnih brigada. Moguće da je do neslaganja došlo usled transliteracije naših imena. Kao dokumentacioni izvor navodi se knjiga Andrea Kastelsa (Andreu Castells) „Las Brigadas Internacionales de la Guerra de España“ (1974), strana 486. Najvažniji jugoslovenski izvor je Zbornik Španija 1936–1939, knjiga V, iz 1971; na strani 139. donosi fotografiju sa potpisom: „Sreten Dudić, pilot-navigator Jovan Mirilov u Španiji u republikanskom vazduhoplovstvu“. U tekstu Čede Janjića takođe se navodi da su Dudić, Boško Petrović i Mirilov bili drugovi iz zemunske trenažne eskadrile i da su zajedno odlučili da odu u Španiju.
Uz ovu petoricu letača, važan doprinos dali su jugoslovenski avio-mehaničari i tehničari, kao što su Vladeta Popović Pinecki i Ivan Jakšić, koji su na improvizovanim poljskim letilištima, često bez mnogo alata i s minimumom rezervnih delova, osposobljavali avione za nove letove.
Od ideala do borbe na život i smrt
Za jugoslovenske pilote, dolazak na špansko ratište predstavljao je dramatičan susret s novim taktikama savremenog ratovanja. U Jugoslaviji su školovani po klasičnim pravilima iz dvadesetih godina. Špansko nebo nije praštalo ni najmanju grešku. Prvi problem bio je sam kokpit sovjetskih lovaca. Za razliku od nemačkih aviona koji su imali radio-uređaje, najveći broj sovjetskih lovaca I-15 i rane serije I-16 nisu imale radio; svaka komunikacija između vođe i pratioca svodila se na unapred dogovorene vizuelne signale. Pilot je morao neprekidno da osmatra; trenutak nepažnje značio je sigurnu smrt.
Poseban izazov bio je polikarpov I-16. Iako je bio brz, okretan i naoružan mitraljezima ŠKAS izuzetne brzine paljbe, ovaj avion je bio zahtevan za pilotiranje. Zbog kratkog trupa i specifičnog težišta, bio je nestabilan po pravcu, sklon upadanju u kovit i veoma težak pri poletanju i sletanju. Uz to letelo se u otvorenim ili poluotvorenim kabinama na visinama od 4.000 do 5.000 metara, bez kiseoničkih maski i grejanja, na temperaturama duboko ispod nule, dok su nagli zaokreti dovodili do velikih naprezanja pilota.


Najteži ispit bio je sudar sa novom nemačkom taktikom. Dok su republikanski piloti uglavnom leteli u zbijenim trojkama i oslanjali se na horizontalno manevrisanje – gde je dvokrilni I-15 bio opasan rival u bliskoj borbi – nemački piloti legije „Kondor“ počeli su da primenjuju formacije rote (Rotte, par) i švarm (Schwarm, dva para). Koristeći veću brzinu i snagu motora ranih meseršmita Bf 109, Nemci su napadali iz visine i pravca sunca, otvarali vatru u prolazu i odmah bežali u visinu, izbegavajući klasično nadmudrivanje u vazduhu. U takvim uslovima, jugoslovenski piloti su često leteli i po tri do četiri borbena zadatka dnevno, do krajnjih granica fizičke izdržljivosti, znajući da se prinudno sletanje iza neprijateljskih linija moglo završiti tragično.
Ono što treba svakako uočiti jeste da naša, pa ni španska istoriografija, nisu ignorisale ulogu ove malobrojne grupe.
Ideju za ovaj tekst dugujem našem čitaocu iGoru.
