Dok traju hladni dani, da se podsetimo borbi na vrelom pesku Afrike. Osvojiti kolonije u Africi bila je još jedna megalomanska zamisao kaplara iz Braunaua.Mnogo hteo, mnogo započeo… Nacistička Nemačka ratovala je tokom Drugog sv. rata na dva kontinenta, a ukoliko računamo njene pomorske aktivnosti na Srednjem i Dalekom Istoku i na tri. Nije jedina. Sovjeti, Amerikanci, Britanci i Francuzi takođe su stigli da ratuju u Evropi, Africi i Aziji, uključujući i kopnene operacije.
Nezajažljivost Hitlerovih ideja (uključujući pohod na Indiju i dalje, na Kinu kako bi se spojio s Japanom) izgleda neopisiva. Međutim, postupci koje je on planirao i naređivao i te kako se mogu opisati, pa ćemo se i mi time zauzeti. Nemci su u duhu proklamovanih ratnih ciljeva želeli da podmire svoje kolonijalističke apetite, a kolonijalisti da zaštite svoje zauzete teritorije radi dalje eksploatacije. Nemci su hteli da otmu već oteto.
Kada se spomene Nemački afrički korpus (Deutsches Afrikakorps – DAK), najpre se pomisli na Ervina Romela, ali priča je daleko šira. Korpus je formiran 16. II 1941. godine u Libiji, a kapitulirao je 13. maja 1943. godine u Tunisu. Formiran je radi realizacijeSevernoafričke kampanje, poznate kao Rat u Severnoj Africi, a izdržao je iskušenja pustinje i odmeravanje s neprijateljem samo dve godine.
Dejstva u Africi započela su još 10. juna 1940. godine, a pored sukoba između Sila osovine i antihitlerovske koalicije, istorija je stigla da zabeleži i afrički sukob Angloamerikanaca i Višijevske Francuske (Operation Torch, Operazione Torch). Borbena prostorija prostirala se od atlanske obale, preko Magreba (na arapskom – zapad, skup država zapadno od Egipta) do samog Egipta.

Učesnici u sukobu
Na strani antihitlerovske koalicije bili su snage Britanske imperije: Velika Britanija, Australija, Novi Zeland, Kanada, Britanska Indija, Južnoafrički Savez i Južna Rodezija). SAD su se uključile u sukob u novembru 1942. godine. Pored njih aktivno su angažovane snage Borbene Francuske (la France combattante, od jula 1942 Slobodna Francuska – la France libre), Francuskog Alžira (1942-1943. godine), Francuskih protektorata Tunisa (1942-1943) i Maroka (1942-1943), Poljske, Čehoslovačke i Grčke. Egipat nije aktivno učestvovao u Borbama.
Protiv njih su ratovali: nacistička Nemačka (od sedmog februara 1941. godine), Italija, Italijanska Libija, Višijevska Francuska (Régime de Vichy), Francuski Alžir (od osmog do 11. novembra 1942. godine), Francuski protektorat Tunis (od osmog do 11. novembra 1942. godine) i Francuski protektorat Maroko (od osmog do 11. novembra 1942. godine).
Početak sukoba
Dejstva su počela odmah po ulasku Italije u rat. U septembru 1940. godine Italijani su iz svoje kolonije Libije napali Egipat kako bi se probili do Sueckog kanala i sprečili Britance da ga koriste. Bile su to prevelike ambicije za državu koja je jedva izašla na kraj s bosonogim Etiopljanima, koristeći pri tom i bojne otrove. Posle samo 90 kilometara Italijani su stali. To odavno nisu bili predstavnici moćnih rimskih legija pred kojima su države padale jedna za drugom.
Italijanska logistika bila je katastrofalna, kao i mehanizacija, šarolikost u naoružanju i opremi. Britanci su već u decembru krenuli u kontranapad u sklopu Libijske operacije pod kodnim nazivom ”Kompas”. Italijani se nisu samo povukli iz Egipta već su izgubili istočni deo Libije. Stanje je postalo kritično jer su Britanci bili pred vratima strateških tačaka kao što su Bengazi, Tobruk i Triploli.

Hitler je ponudio pomoć koju je Musolini najpre nadmeno odbio u decembru 1940. godine. Međutim, posle katastrofalnog poraza u Kirenaiki (gr. Κυρηναϊκή, arapski – Barka), na severoistočnom priobalju velikog zaliva Sidra, morao je da prihvati predlog. Formalna molba je uručena Hitleru i sedmog februara 1941. godine nemačka vrhovna komanda je započela s operacijom prebacivanja dve tenkovske divizije u Libiju, s ciljem zaustavljanja britanskih trupa u pokušaju proboja u Tripolitaniju (istorijska oblast Libije na obali Sredozemnog mora).
Prvobitno je Afrički korpus bio neposredno potčinjen Vrhovnoj komandi (OKW) da bi mu se položaj menjao: u septembru 1941. godine on ulazi u sastav Tenkovske grupe Afrika, a od februara 1942. godine nalazi se u sastavu Tenkovske armije Afrika. Ni tu nije kraj promenama u organizaciji: pretposlednji detašman dogodio se u decembru 1942. godine kada je ovaj korpus stigao u sastavNemačko-italijanske tenkovske armije (Deutsch-Italienische Panzerarmee), da bi u martu 1943. godine ušao u sastav Prve italijanske armije.
Komandni lanac
Glavnokomandujući: Etore Bastiko (maršal Italije).
Potčinjeni:
Tenkovska grupa ”Afrika”'( pod komandom Romela) i grupa generala Gastonea Gambare, veterana iz Prvog svetskog i Španskog građanskog rata. Njegova grupa XX italijanski motorizovani korpus bila je u istom rangu potčinjenosti prema glavnokomandujućem.
Romelu su pak bili potčinjeni:
- Nemački afrički korpus pod direktnom komandom Ludviga Kruvela (Ludwig Crüwell), generala tenkovskih snaga, veterana Prvog sv. rata.
- Italijanski XXI korpus pod komandom Enea Navarinija.
Ukupno je angažovano deset generala, od kojih su tri nemačka generala zarobljena.
Od 22. februara 1943. godine komandant združenih snaga bio je Romel, da bi od desetog marta do 13. maja, odnosno kapitulacije, trupama komandovao Hans Jirgen fon Arnim (Hans-Jürgen Bernard Theodor von Arnim) koga su zarobile snage maršala Montgomerija.



Sastav:
Prva italijanska armija u svom sastavu imala je Nemački afrički korpus (sastavljen od Nemaca), XX i XXI armijski korpus (italijanske snage).
Peta tenkovska armija imala je u svom sastavu 10. tenkovsku diviziju, Diviziju Herman Gering i 334. pešadijsku diviziju.
Niže jedinice nemačkog kontingenta:
- Peta laka divizija (kasnije preimenovana u 21. tenkovsku, 5. Leichte Division – 21. Panzer-Division)
- 15. tenkovska divizija (15. Panzer – Division).
- 300. bataljon posebne namene Oazis – Oasen-Bataillon zb. V.300).
- 605. PT bataljon (Panzerjäger -Abteilun, mot 605).
- 606. PA bataljon (Flak-Abteilung, mot 606).
- Bataljon veze ( Nachrichten-Abteilung, mot 475).
- Bataljon za snabdevanje (Nachschub-Bataillon, mot 572).
- Bataljon za snabdevanje vodom (Wasserversorgungs Bataillon, mot 580).
- Izviđačka motorizovana četa (Aufklärungs Kompanie, mot 580).
- Rezervni bataljon (Feldersatz Bataillon 598).
- Rezervni bataljon (Feldersatz Bataillon 599).
Najvažnije operacije
- Prva Romelova kampanja. U Tripoli su 14. februara 1941. godine počeli da stižu prve nemačke jedinice. To je bio prvi ešelon Pete lake afričke divizije i delovi Trećeg tenkovskog puka, praćeni inžinjerskim i izviđačkim jedinicama. Deo Pete divizije prebačen je u Bengazi, a ostatak, podržan tenkovima, počeo je pokret kroz pustinju ka El-Mečelu, malom libijskom naselju u Kirenaiki, krajnjem severoistoku Libije na prilazu zaliva Sidra.

Četvrtog aprila zauzet je Bengazi, a nešto kasnije, istog meseca i Mečel koji je imao strateški značaj. Tada je jedna od Romelovih patrola zarobila dva britanska general-poručnika: O’Konora (Richard Nugent O’Connor) i Nima (Philip Neame). Njih dvojica su posle dve i po godine, uz pomoć pripadnika italijanskog pokreta otpora, uspeli da pobegnu iz zarobljeništva. Veći deo Druge engleske oklopne divizije pod snažnim pritiskom Romela u pravcu Tobruka takođe je pala u zarobljeništvo.
- Operacija Breviti vođena je samo dva dana, od 15. do 16. maja 1941. godine s ciljem da se aoslabe trupe Sila osovine i pripremi polazište za oslobođenje Tobruka. Posle dva dana Romel je britanske trupe ponovo odbacio nanevši im značajne gubitke.
- Operacija Helebarda (Operation Halberd, nazvana po hladnom oružju nadžaku, koplju na čijem vrhu su bili probojnik i sekira) planirana je i izvršena upravo zbog nemogućnosti da se prodre pravcima koje je čvrsto držao ili ugrožavao Romel. Nju je sprovela britanska flota koja je od 25. do 27. septembra 1941. godine uspela da prodre do Malte dopremajući na blokirano ostrvo 85.000 tona municije i drugih zaliha. Pri tom je eskadra izgubila jedan brod i četiri aviona, uništivši jednu italijansku podmornicu i čak 21 avion.
Kada su savezničke snage krenule u završnu ofanzivu, Nemci su se kasno setili reorganizacije. Radi udruživanja snaga i bolje koordinacije formirana je Grupa armija ”Afrika” (nem. Heeresgruppe Afrika, ital. Gruppo d’armate Africa). To je učinjeno prekasno, 22. II 1943. godine. U njen sastav ušli su delovi Nemačko-italijanske tenkovske armije (preimenovana u Prvu italijansku armiju) i Pete tenkovske armije. Prva italijanska armija u svom sastavu imala je Nemački afrički korpus (sastavljen od Nemaca), XX i XXI armijski korpus (italijanske snage). Peta tenkovska armija imala je u svom sastavu 10. tenkovsku diviziju, Diviziju Herman Gering i 334. pešadijsku diviziju.

Zašto je to urađeno? Do jeseni 1942. godine borbe su tekle promenjivim uspehom. Tada je, 23. oktobra, Osma britanska armija pod vođstvom svoje pustinjske lisice, generala Montgomerija, prešla u ofanzivu probivši front kod El-Alamejna. To je bila koordinirana akcija s Amerikancima koji su istovremeno u Maroku (u reonu Kazablanke) i u ALžiru (kod grada Alžira) izvršili desant. Italo-nemačke snage odbačene su u Tunis da bi na poluostrvu Bon kapitulirale 13. maja 1943. godine. Tako se završio Hitlerov i Musolinijev san, a savezničke trupe su počele da stežu obruč oko okupirane Evrope, birajući gde će najpre udariti.
Specifičnost pustinjskog ratovanja bila je izazov za sve strane, ali mnogo više za Nemce i Italijane koji takva iskustva nisu imali. Područje operacija dovelo je do razvoja unikatnih sredstava tipičnih za rat u pustinji, pod uticajem peska i neočekivanih oluja, naglih dnevnih promena temperature. Mnogo aviona i vojne tehnike uopšte nije uspelo da se odupre tako malom neprijatelju – zrncima peska. Ta epopeja je svoju novu slavu doživela kroz virtuelni svet video igara. Čak 27 FPS igara stiglo je na sam vrh popularnosti ovog žanra.
