Dok čitamo vesti o sukobima Pakistana i Talibana, da se podsetimo vremena kada su bili prijatelji i pucali na zajedničkog neprijatelja. Još jedan primer nepredvidivosti istorije i meuđususedskih odnosa odvija se pred nama. Evo jedne istinite priče koja ilustruje koliko su komplikovani i zamršeni odnosi na tom području.
Rat koji niko ne može zaboraviti – intervencija Sovjetskog Saveza u Afganistanu. Mnogi su ovaj potez smatrali sovjetskim Vijetnamom, ali, osim metafore i efektnog literarnog izraza, mnoga poređenja padaju u vodu.
U tekstu Cena samouverenosti: Prava istina o gubicima Sovjetskog Saveza u ratu u Avganistanu detaljno i objektivno upoređeni su gubici i jednih i drugih. Sovjeti su mnogo bolje prošli jer njihovi komandanti nisu srljali kroz nepoznato, čuvajući ljude i tehniku. Tokom ovog rata (nazovimo ga pravim imenom), Ograničeni kontingent sovjetskih snaga u Afganistanu (ОКСВА – Ограниченный контингент советских войск в Афганистане) izveo je nekoliko značajnih operacija.
”Magistrala” je školski primer dobro planirane, organizovane i sprovedene akcije, pa je to dovoljan razlog da se na vojnom portalu njome pozabavimo. Dozvolite autoru da bude ličan, jer ovaj tekst posvećuje ljudima koje je imao čast da upozna i smatra svojim prijateljima: Borisu Vsevoldoviču Gromovu, komandantu 40. armije, kasnije gubernatoru Moskovske oblasti; Vasiliju Vasiljeviču Gromovu (pukovniku na službi u Afganistanu, kasnije jednom od zamenika gubernatora Borisa Vasiljeviča) i Vjačeslavu Nikolaeviču Karabanovu, generalu. Slučaj je hteo da general Karabanov bude komandant V.V. Gromovu, a da kasnije on njemu bude nadređeni u administraciji Moskovske oblasti.


U sadejstvu sa oružanim snagama Demokratske republike Afganistan trebalo je da se u pojasu planinskog masiva Sulejmanove planine, u periodu od 23. XI 1987. do 10. januara 1988. godine, pacifikuju pobunjeničke grupe na širokom frontu u reonu Paktije (Paktyā, istok Afganistana),pograničnoj oblasti s Pakistanom.
Na taj način ova operacija doprinela bi ukupnoj stabilnosti u zemlji i ojačalo položaj vlade u jugoistočnom delu Republike. Ovo područje bilo je veoma osetljivo, upravo zbog toga što je Pakistan bio logistička baza zapadnih sila za pomoć pobunjenicima. O tome smo nešto više pisali u tekstu Tajna operacija ‘Faradejev kavez’: Kako su CIA i SAS potajno zaratile sa Sovjetima u Afganistanu!
Više godina okrug Host (jedan od 34 vilajeta – provincije Afganistana) bio je vojno i ekonomski blokiran. Pobunjenici su imali cilj da izuzmu okrug iz državne jurisdikcije Afganistana i da na toj teritoriji u jesen 1987. godine stvore nezavisnu islamsku državu.

Formalno, ciljevi su u planu navedeni ovim redom:
- Blokirati pravac Gardez (grad na istoku države, južno od Kabula) -Host celom dužinom od oko sto kilometara.
- Uništiti osnovne snage protivnika u reonu Hosta.
- Uspostaviti punu kontrolu magistrale Gardez-Host.
- Ovladati prevojima i dominantnim vrhovima u prigraničnom pojasu i razminirati sve potrebne pravce.
- Stabilizovati političku, društvenu i privrednu situaciju u regionu.
Komandant sovjetskog Kontingenta u to vreme bio je general armije V. I. Varenjikov (Варенников, Валентин Иванович). On je u tom činu i penzionsan, da bi kasnije doživeo burnu i kontroverznu političku karijeru. Neposredni komandant cele operacije bio je glavnokomandujući 40. armije, general-lajtant (odgovara našem činu general-potpukovnika) Boris Vsevoldovič Gromov. Karijeru je završio kao general-pukovnik. U tri saziva (2000-2012) bio je gubernator Moskovske oblasti, da bi posle toga bio predsednik Udruženja veterana. Mudžahedine je predvodio terenski komandant Džalaludin Hakani.

Za operaciju su iz Kontingenta izdvojene sledeće jedinice:
- Delovi 103. gardijske vazdušno-desantne, 108. i 201. motostreljačke divizije.
- Dve brigade: 56. desantno-jurišna i 66. motostreljačka samostalna brigada.
- Samostalni, 45. inžinjerijsko-minerski puk i 191. motostreljački puk.
- Logističke jedinice raznog ranga i specijalnosti.
Ukupno je angažovano 5634 pripadnika Kontingenta. Njih je podržavala brojna tehnika: osam MiG-23, 16 Su-17M, osam Su-25, dva An-26 RT, jedan An-26 RTR, 18 Mi-8, 14 Mi-24, 27 višecevnih raketnih bacača, 62 artiljerijska oruđa, 53 minobača, 28 tenkova T-62, 102 BTR i 190 BMP.
Trupe DRA činilo je: 36 pešadijskih bataljona (svrstanih u pet pešadijskih divizija), četiri MiG-21, dva Mi-8 i dva Mi-24. Pratila ih je jedna tenkovska brigada. Pored njih, učestvovalo je i više od deset bataljona javne i državne bezbednosti.
Njih su čekale sledeće snage mudžahedina: 66 grupa boraca opšte brojnosti ne manje od 4000. Imali su 43 lansera za stinger, 55 raketnih lansera (od toga 10 višecevnih), 84 minobacača i 123 teška mitraljeza velikog kalibra.

Sovjeti su imali razloga da pokrenu ovu operaciju iz već spomenutih razloga: stanje u reonu Host bilo je nepodnošljivo za vladu u Kabulu, ali i za Sovjete. U toj oblasti, bez ikakve kontrole, delovalo je 76 odreda mudžahedina sa gotovo 4500 pripadnika. Pobunjenici su višestruko nanosili štetu Kontingentu jer su se neometano i nepredviđeno pojavljivali u susednim reonima. Njihove glavne aktivnosti bile su:
- Miniranje puteva i obližnjih visova.
- Pravljenje prepreka i uništavanje strateški važnih delova saobraćajnica.
- Zasedna dejstva po kolonama Sovjeta i vladinih snaga.
- Aktivno dejstvo raznim sredstvima PVO, uključujući i stingere.
- Jačanje otpora s približavanjem bazama koje su se nalazile u reonu ”Srana”.
Operacija je planirana u pet etapa:
- Izbijanje na prevoj Satukandav i njegovo utvrđivanje.
- Vođenje pregovora s plemenom Džadran.
- Zauzimanje i pozicioniranje stražarsko-kontrolnih punktova i otpornih tačaka, duž puta od prevoja Satukandav do grada Hosta.
- Pratnja logističkih kolona Oružanih snaga DRA.
- Izlazak iz bitke i vraćanje u stalno mesto dislokacije (ППД – постоянноe местo дислокации) po obavljenom zadatku.
Kako je tekla operacija?
Pošto pregovori s Dželaludinom nisu uspeli, 23. XI počela je operacija ”Magistrala”. Pri kraju 28. XI prednji delovi Prve padobranske brigade 357. padobranske desantne divizije i Druga padobranska brigada 350. padobransko desantne divizije, uz podršku 103. vazdušno-desantne divizije, zauzeli su i stavili pod kontrolu prelaz Sate-Kandav (reon Paktije). Potom su ponovo pokušali s pregovorima, po svoj prilici nezadovoljavajućim, jer su snage napadača 16. XII nastavile s dejstvima. Već 30. decembra prva vozila s logističkim potrebama krenula su magistralom.


Tempo napredovanja bio je veoma uspešan. Za samo sedam dana prve trupe krenule su magistralom za Host. Operacija je vođena borbenom prostorijom dužine 150 kilometara, a tempo nastupanja bio je pet do šest kilometara dnevno. Ukupno trajanje operacije bilo je dva i po meseca, uključujući pripreme, neposredno obezbeđenje zauzetih pozicija i eksploataciju uspeha. Vojnički gledano, operacija je u potpunosti uspela.
Obezglavljeno je rukovodstvo tzv. ”Alijanse sedmorice” (Peševarska sedmorica) i uništena velika baza mudžahedina. Međutim, odmah po povratku sovjetskih trupa u svoje stalne baze, oblast koja je prepuštena brizi oružanih snaga DRA ponovo je blokirana. Sovjetska strana imala je 33 poginula, dok su vladine trupe imale do 700 poginulih i ranjenih. Za mudžahedine se ne zna tačan broj. Smatra se da ih je poginulo između 300 i 500.

Bravo za odličan tekst…
Odlican text, a kako vidim imate i odlicne prijatelje u RF.
Хвала! Имао сам истинску част да их упознам. Афганци су посебна прича у Русији и бившем СССР. Ореол њихове посвећености и осећаја дужности нико никад није доводио у питање. Политку јесу критиковали, али војнике никада.