NaslovnaIstorijaNe tuguj, bronzana stražo...

Ne tuguj, bronzana stražo…

''Podigao sam sebi spomenik, trajniji od bronze i viši od carskih piramida'' Kvint Horacije Flak

Naslov ove kraće studije o sudbini spomenika pozajmljen je od velikog pisca Branka Ćopića, jednog od prvih, iskrenih kritičara odstupanja od izvornih revolucionarnih principa pokreta kome je on iskreno pripadao.

Roman je pisan s drugom namerom, ali naslov je taj koji više nego rečito govori o spomenicima, odnosno ljudskoj želji da nešto ostave kao trag u večnosti. Mnogi od tih spomenika se prirodno uruše, no predmet našeg teksta je upravo obrnut – reč je o spomenicima koje ljudi svesno ruše.

Motivi? Pošto je, najčešće, reč o istorijskim događajima i ličnostima vezanim za ratna zbivanja ili politiku, lako je naslutiti motive: mržnja, osveta i, u krajnjoj liniji, želja za revizijom istorije i brisanjem iz sećanja…a to je, kao što znamo, nemoguće. O tome svedoči i Herostrat.

Ne treba se tome zlurado radovati ili likovati, jer ne znamo kakve će generacije posle nas doći i šta će misliti o spomenicima koje smo mi podizali. Istina, kako ih budemo vaspitali, tako će i raditi, ali šta ćemo s tim što sve manje možemo da utičemo na njihovo vaspitanje?

Povod za ovaj tekst je mala agencijska vest koja je brzo zatrpana u okeanu drugih vesti vezanih za SVO u Ukrajini. Bauska u Letoniji je gradić na granici sa Litvanijom. Za vreme Drugog svetskog rata u njemu je, kao i u većini drugih pribaltičkih državica (Litvanija, Estonija), izvršen pogrom nad ruskim i jevrejskim stanovništvom. Spomenici iz tog vremena ovih godina su na udaru vandala i to nije nikakva novost.

Međutim, kako je to lepo napisao Slobodan Stojanović, nije vest da je pas ujeo čoveka, već da je čovek ujeo psa. O čemu je reč? Spomenik zaštitnicima Bauske (Piemineklis Bauskas aizstāvjiem) podignut je 2012. godine i posvećen je nacistima, dobrovoljcima koji su 1944. godine organizovali odbranu od nastupajuće Crvene armije! Među tim dobrovoljcima nalazili su se ozloglašeni pripadnici 23. i 319. bataljona letonske pomoćne policije, egzekutori kaznenih ekspedicija na ruska i jevrejska naselja.

Od 800 Jevreja koji su tu živeli, preko 600 je sprovedeno u logore odakle se nisu vratili, a singagoga je spaljena već u julu 1941. godine.  Takvim zločincima podignut je spomenik u ulici Brivibas. Na njemu se nalazi nemački šlem. Podizanje su najviše pomogla dva sponzora: Imants Zeltinš, letonski esesovac (po sopstvenim rečima, samo borac ”dobrovoljačkog bataljona” – Bauskas brīvprātīgo bataljonā), po čijoj ideji je spomenik i podignut, i mer (gradonačelnik) Bauskasa, Egils Helmanis. Mer i ”instruktor bliskih borbi” je prvi počeo da učestvuje u rušenju sovjetskih spomenika. O kakvom čoveku se radi govore bliski događaji: Biro za prevenciju i borbu protiv korupcije je 21. avgusta 2019. priveo Helmanisa zbog sumnje na zloupotrebu opštinskih sredstava ali je krivični proces kasnije obustavljen zbog nedostatka dokaza.

Drugog februara 2023. protiv njega se podigla hajka jer je u mesnom muzeju hteo da otvori izložbu umetničkog porcelana iz zbirke ruskog milionera Petra Avena koji se nalazio pod sankcijama a već 28. februara Egilu Helmaniju je uručena nagrada Oružanih snaga Ukrajine za pomoć oružanim snagama!

U svakom slučaju, sporni spomenik je bio direktan izazov i pljuvanje po žrtvama nacista. Vlade Ruske Federacije i Belorusije su reagovale, ali uzalud.

Šta je u vezi s ovim spomenikom stvarno iznenađenje? Noću, 27. marta ove godine srušen je taj spomenik! Eto, našao se neko ko nije mogao samarićanski da gleda na tako nešto. O tome je saopštio mesni odbornik Raitis Abelnieks. Lokalne vlasti su bile mišljenja da je to mogao da uradi i jedan čovek, koristeći ručnu dizalicu (”flašencug”, lebedku).

Kako god, ”gradski oci” dali su reč da će u najkraćem mogućem roku vratiti spomenik na svoje mesto, što su učinili već tri dana kasnije, 30. marta. Da to nije proizvod hira ili inata, svedoči i namera zamenika mera Rige Edvarda Ratnieksa koji je predložio još ranije da se u glavnom gradu napravi skver ili posveti ulica esesovcima koji su, po njegovom mišljenju, ”simboli borbe protiv staljinskog režima i okupacije”. Ova rečenica dovoljno oslikava stanje svesti koje vlada u pribaltičkim zemljama i nivo mržnje.  

Ostaje pitanje za njihovu policiju, ali i za nas koji nemamo tu vrstu simpatija za esesovce: ko je mogao da sruši taj spomenik, ko je bio tako hrabar i ogorčen? Rusa u tom gradu ima nešto više od 11%, a Litvanaca još šest procenata. Ko god da je, ostaće zabeleženo da je u sveopštoj histeriji, kojom ćemo se pozabaviti u tekstu koji sledi, bilo i onih koji se nisu pridržavali hrišćanskog načela ”ko tebe kamenom…”. 

Da li je to usamljen slučaj ili će takvih reakcija biti još, ostaje da se vidi. S tog prostora ništa više nije iznenađenje. Načelnik policije Bauske oblasti Bronislavs Ostrovskih pretpostavlja da je rušenje ovog spomenika u direktnoj vezi s rušenjem spomenika sovjetskim vojnicima u Letoniji. Jedan od lokalnih odbornika, Raitis Abelnieks, pretpostavlja da je to bila organizovana grupa.

Više je nego očigledno i jasno da su spomenici koji su podizani u čast vojnika Crvene Armije i najviših rukovodilaca SSSR ti koji su na udaru u zemljama nekadašnjeg Istočnog lagera, pa u tom smislu nema mnogo lutanja u istraživanju te pojave. Nekadašnji sovjetski prostor doživeo je tri najveća talasa rušenja, odnosno uklanjanja spomenika. Izazova je bilo mnogo, pogotovo što su i sovjetske žrtve bile ogromne. Shodno tome, pravljeni su i veliki spomenički kompleksi.

spomenik vatutinu u kijevu
spomenik vatutinu u kijevu

Prvi talas krenuo je vrlo brzo posle Staljinove smrti. On je, kao i svi kasniji, iniciran i ohrabrivan od strane države. Njega je podstakao jedan od najvećih staljinista – Nikita Sergejevič Hruščov kako bi pokazao da je ”veći katolik od pape”. Na udaru je bio i Lenjin, ali je on prošao bolje. Nije iseljen iz mauzoleja, a u svim ruskim gradovima još uvek stoje njegovi spomenici i nazivi ulica. Staljin se proveo mnogo gore. Smatra se da od više hiljada spomenika stoji samo još onaj u njegovom rodnom mestu.

Međutim, posebno se ”proslavio” spomenik Staljinu u Pragu, ogromna kompozicija koja je u centru grada stajala samo sedam godina. Česi su je, zbog specifičnog izgleda  (gomila ljudi raznih profesija koja prati Staljina) svojim urođenim smislom za humor nazvali ”red za meso”. I s njim je bilo muke kod rušenja jer je pravljen da traje ”večno”, a pri tom je miniranje moglo da ošteti najstrože gradsko jezgro. Inače, to je bila najskuplja i najveća skulptura pravljena u sovjetsko doba. Bio je težak 14.000 tona, dug 22 metra, širok 12, a visok 15. Na prvi pogled – ništa impresivno, ali sa postamentom i odlično odabranim mestom jednostavno je bio ogroman ”fijuk u pejzažu” kako bi to lepo rekao Oskar Davičo.

rusenje staljinovog spomenika u pragu
rusenje staljinovog spomenika u pragu

Drugi talas je usledio po raspadu SSSR. Kao da je rušenje Berlinskog zida bilo zarazno, pa su širom nekadašnjeg Istočnog lagera najpre kroz incindente pojedinih grupica, a zatim i organizovano, počeli da se obračunavaju sa nemoćnim spomenicima. Države su to rešavale na manje-više diskretan način. Rekonstrukcija trga, ulice, prostorni planovi i slični razlozi služili su kao izgovor da se neki spomenik skloni, a onda više i ne vrati. Uporedo sa spomenicima menjani su nazivi ulica, trgova i čitavih gradova i primera ima za to i širom Rusije.

Treći talas je dočekao Majdan, prisajedinjenje Krima i SVO kao idealan povod za bespoštedno i ostrašćeno, neselektivno rušenje spomenika. Na ruku rušiteljima išla je svetska medijska haranga koja je rezultatirala zabranama dela Dostojevskog, ruskih kompozitora, filmova, odstranjivanjem ruskih takmičara sa raznih turnira i prvenstava, itd. Pored Ukrajinaca u toj otvorenoj mržnji istakli su se i Poljaci. Ministar inostranih poslova Poljske i član Evropskog parlamenta Vitold Vaščikovski (Witold Waszczykowski) još 2017. godine u izjavi za ”Komersant” rekao je da ”nikakvi međunarodni zakoni ne štite sovjetske spomenike”, a pri tom se ogradio da se to ne odnosi na spomenike na grobljima.

O vekovnoj netrpeljivosti Poljske i Rusije, njenim korenima i uzrocima, već smo pisali. Sejm Poljske je 22. juna 2017. godine (na dan napada Nemačke na SSSR!) izglasao dopune ”Zakona o zabrani propagande komunizma ili drugog totalitarnog sistema u zvanjima zgrada, zdanja i objekata”. Te dopune odnosile su se i na moguću demontažu (uklanjanje) spomenika i spomen-obeležja  sovjetskih boraca koji su oslobađali Poljsku od nemačke okupacije 1944-1945. godine. Predsednik  Poljske Andžej Duda je 17. jula ratifikovao taj zakon.

Istovremeno, ambasador Poljske u Moskvi, Vlodzimež Marčinjak (Włodzimierz Aleksander Marciniak) pokušavajući da ublaži ruske reakcije na ovaj zakon, na  talasima radija ”Govorit Moskva” izjavljuje: ”Ako mi primenjujemo zakon o zabrani propagande komunizma, u Rusiji pogrešno to povezuju sa sećanjem na sovjetsku armiju i  njene borce. Ustvari, ima se u vidu samo komunizam i drugi totalitarni sistemi. Sada su unete prepravke čiji je cilj precizirati proceduru donošenja rešenja, delimično i u odnosu na spomenike”.

Ipak, stvarnost je bila mnogo grublja od diplomatske izjave. Poljska je rekorder po količini srušenih spomenika! Od 561 spomenika vojnicima Crvene Armije van mesta  sahrana (stanje iz 1997. godine) sada je ostalo manje od sto, sa tendencijom daljeg rušenja. Novi talas rušenja posebno je snažan posle početka SVO. U aprilu su 2022. godine odmah u Poljskoj srušeno je više od 60 spomenika.

Šta se dešava na prostoru Ukrajine? O tragičnoj sudbini ove raskrsnice naroda već smo pisali dovoljno precizno da bi svaki razuman čitalac morao da se zapita – šta se to dogodilo pa se razbuktala ovakva mržnja? Koreni su, kao što znamo, duboki i teško ih je, praktično nemoguće, sada ukloniti. Ubrzo posle Majdana i pobune u Donbasu, u sklopu ”Zakona o osudi komunističkog i nacističkih režima” počela je sveobuhvatna akcija preimenovanja svih toponima koji imaju bilo kakvu vezu sa SSSR, a u sklopu toga i rušenje (”uklanjanje”) spomenika, spomen-ploča i drugih obeležja. Nisu mnogo kasnili za Poljacima, a pri tom su imali i razlog za otvorenu mržnju. Primera takođe ima toliko mnogo da ih ne vredi nabrajati. Navedimo neke najbizarnije: uklanjanje bisti Lomonosova, Puškina, Minčurina, Gorkog. Pri tom na površinu izbija još jedan problem – novac. Uklanjanje spomenika nije jeftin postupak jer je reč o mestima koja su napravljena veoma temeljno. Miniranje vrlo retko dolazi u obzir jer su takvi spomenici, po pravilu, postavljani na istaknutim mestima u centralnim gradskim zonama.

U senci Poljske i Ukrajine možda još žešće traje ova ”akcija” na teritoriji Pribaltičkih državica koje nikada nisu ni skrivale svoju mržnju prema velikom susedu i otvorenu simpatiju i ljubav za naciste.  Primer s početka teksta govori pak da ni tamo nije đavo crn kao što izgleda i da će sva ta rušenja jednog dana imati svoje posledice na ovaj ili onaj način.  

spomenik rusko bugarskom bratstvu u sofiji
spomenik rusko bugarskom bratstvu u sofiji

U nekadašnjim državama članicama Istočnog lagera stvari nisu toliko ostrašćene, niti se spomenici masovno ruše. Usaglašavanje stavova novoprimljenih članica EU ima svoj oblik i, naravno, svoju cenu. Istoriju je teško slagati ili negirati, koliko god se neko trudio. Tako Bugari, bez obzira na to što su u dva rata učestvovali na tri strane, ne mogu da izbrišu sećanje na Aljošu (u Bugarskoj tako zovu neznanog ruskog junaka). Pri tom se mnoštvo zajedničkih, bratskih grobnica, ne može tek tako raskopati. Civilizacijski nivo na koji se mnogi pozivaju čini tu zadršku da ekstremisti ne dođu na ideju da razdvajaju kosti Bugara, Rumuna, Mađara, Slovaka, Čeha…od sovjetskih boraca s kojima su zajedno ginuli.                                          

I ova medalja, ima svoju drugu stranu. Nezavisno od ruskih reakcija, za koje bismo rekli da su očekivane i normalne, neobična reakcija dolazi iz Velike Britanije, jedne od kolovođa viševekovne rusofobije. Čitaoci britanskih novina ”Dnevna pošta” (”Daily mail”), oni koje je u zemljama zapadne demokratije najteže ućutkati, ne ustežući se kritikuju neselektivno rušenje spomenika. Prvi povod je bilo uklanjanje spomenika Lomonosovu u Dnjepropetrovsku. Čitaoci smatraju da se bez ikakve kritičke svesti uništava sećanje na ljude koji nemaju veze s današnjim konfliktom, što mnogo govori o samim rušiteljima i unutrašnjim motivima koji su sve, samo ne racionalni. Pri tom su podsetili  Ukrajince da je Dnjepar (sada Dnjepropetrovsk), Odesu i druga područja od Turaka oslobodila Ekatarina Velika i da se sam Dnjepar u njenu čast zvao Jekaterinoslav. Jedan od čitalaca, posle uklanjanja obeležja i spomenika Puškina i Gorkog pita – ”šta je sledeće – spaljivanje knjiga na ulicama?”, a drugi podseća: ”gospodo Ukrajinci, zapamtite: sva ta rušenja idu iz vaših poreskih davanja”.

spomenik lomonosova u dnjepropetrovsku
spomenik lomonosova u dnjepropetrovsku

Da se malo vratimo i nama. Nismo ni mi bili daleko od euforije promena posle pada Berlinskog zida, samo što je on znatno duže ostao ceo u našim glavama. Menjani su nazivi gradova, ulica, institucija, festivala… Štaviše, mi nismo čekali ni pad zida, već smo ubrzo posle Titove smrti počeli da se odričemo imena gradova. Kao dobru ilustraciju naših podela navedimo dva upadljiva primera: jedan od najvećih i najmarkantnijih spomenika Titu, onaj u Užicu (Titovom Užicu) sada leži u dvorištu muzeja, a spomenik Draži Mihajloviću na Ravnoj Gori jednom prilikom bio je i miniran. Koliko to govori o istoriji, istovremeno govori i o nama i našem odnosu prema njoj.

Da podsetimo na primer od koga bismo svi trebalo da učimo; jedan arapski mudrac je rekao: ”sve na svetu se plaši vremena, samo se vreme plaši piramida”. I one su spomenici, zar ne?  

1 KOMENTAR

  1. Само ви рушите. Увек сте само и рушили. Онако, демократски, толерантно према другачијем мишљењу… А после се нешто чудите и силне крокодилске сузе роните када се ситуација преокрене па ваше “светиње” доживе исто. Само, треба да знате једно. Бољем се не надајте!

KOMENTARIŠI

Molimo unesite svoj kometar!
Ovde unesite svoje ime

Povezani članci

Najnovije objave