NaslovnaIstorijaMATRIKULA (DOG TAG) - PRVI ZNACI RATA

MATRIKULA (DOG TAG) – PRVI ZNACI RATA

Ratne značke za identifikaciju poginulih i ranjenih ratnika

Matrikula. Gotovo primamljiva, bezazlena reč. Takav joj je i prevod s latinskog – registracija. Ta reč koristila se i u crkvenom vokabularu, ali i u štamparstvu, masoneriji, književnosti, a koristi se i u administraciji za registre u matičnoj službi.  Značenje je uvek bilo slično – registrovati, obeležiti, naglasiti. No, ovde se bavimo njenom upotrebnom funkcijom i značenjem vezanim za vojsku. Tamnu, neizbežnu stranu ratne zbilje predstavlja pogibija, ranjavanje ili nestanak ratnika. Sve počne veoma ambiciozno, euforično, uz ratne pokliče, trube, poziv da se ne žali sopstveni život kako bi naši potomci živeli slobodno , spomene se rodna gruda, itd, itd. Sve to lepo izgleda i zvuči…dok se ne stigne pred neprijatelja koji je prošao istu takvu fazu ”ohrabrivanja”. Tamo na ratištu, daleko od usplamtelih govornika, paradnih pista, čistih i svečanih uniformi, vrlo često vojnik završi u blatu ili u jarku, bez delova dela ili raznesen u komade, raspadnut ili naduven do neprepoznatljivosti. Čak je i Hitler (iskusni frontovski pacov), u uskim krugovima svojih komandanta , kada prođu parade i utihnu vatreni govori, često citirao jednu vojničku tužbalicu: ”Danas u stroju, na gordom vrancu, sutra naduven u nekom šancu…”. Podela matrikula vojnicima je definitivna potvrda da je đavo odneo šalu . Kada nju dobije, jasno je da su oružja otkočena i spremna da naprave nepopravljivu štetu, pretvarajući ljude u deo čopora čiji je glavni cilj da preživi tako što će pobiti one druge. 

MATRIKULA (DOG TAG)
Ratne znacke Centralnih sila

Značaj matrikule je izuzetan. To nije otkrivanje rupe na saksiji. Nezavisno od ljudskog sujeverja, prirodnog saveznika straha, mora se misliti i o nečemu što je u ratu veoma izvesno – pogibiji, nestanku, gubitku pamćenja, itd. Neko treba da pronađe stradalog,  identifikuje,  javi porodici, ukloni ga s borbene prostorije i omogući (dostojnu) sahranu. Obično se kaže da je to onome koji pogine svejedno, ali nije tako. To se pokazalo već posle Prvog svetskog rata kada su Britanci gotovo dve decenije iz Francuske prebacivali ostatke svojih poginulih u Britaniju. U toku borbi najlakše je sahraniti poginulog (jednog ili više njih u zajedničku grobnicu), obeležiti to mesto i nadati se da će služba za asanaciju uraditi svoje. To u slučaju da se nastupa. Kada se vojska povlači, oni koji su zauvek ostali na poljima bitke, prepušteni su neprijatelju i vrlo labavoj obavezi prema nekoj od brojnih ženevskih i sličnih deklaracija. Godine 2010. u Podoljsku  prisustvovao sam međunarodnoj konferenciji koja se bavila upravo tom tematikom – traženjem ”nestalih bez vesti”. Pošavši od tvrdnje Suvorova da rat nije završen dok poslednji vojnik nije pokopan, muka je naterala nekadašnje neprijatelje da se i time zajednički pozabave. Problem je kolosalan! Rusi još uvek tragaju za oko pet miliona ”nestalih bez vesti”; izvesno je da su poginuli, a gde su sahranjeni, kada, kako, time se bave hiljade ”poiskovika” (neka vrsta izviđača), dobrovoljaca koji, praćeni profesionalcima (istoričarima, forenzičarima, oružarima, genetičarima pa i arheolozima) pretražuju polja bitke. Pri tom treba imati u vidu i običaje rata. Jedan rov kod Volokolamska devet puta je prelazio iz ruku u ruke. Kada bi ga Rusi napuštali, ostavljali su svoje mrtve, a kad bi to činili Nemci, oni bi ih sve zajedno pokopali. I to treba posle pola veka, i više, razdvojiti i identifikovati. Do mene je sedeo Nemac koji je izneo isti problem kakav imaju i Rusi – za gotovo pet miliona Nemaca ne zna se gde su sahranjeni. Pedantni Nemci nisu mogli da se pobrinu za poginule koji su nepovratno ostali prilikom povlačenja sa ratišta širom dva kontinenta.  Čak je i neki Indus izneo probleme te vrste kod lendliza (relativno bezbedne i pregledne operacije). Svi se oni, pored ratnih dnevnika, uzdaju i u matrikule. Pri tom se mora reći da se , kao najpouzdanija, pokazala trapava i kabasta kapsula koju su koristili u RKKA! Dvodelna, izrađena od bakelita i hermetički zatvorena s navojem, veličine i debljine palca, ona je do danas neuništiva. U njoj se nalaze na dva poduža, uska papira, brojni podaci. Jednu takvu sam snimio u izložbenoj sali CAMO. Za razliku od drugih matrikula pločastog tipa koje su bile sklone rđanju, deformaciji, potonuću, gubljenju u normalnim ratnim zbivanjima, ova bakelitna trpela je sve, čak i vatru, a mogla je i da pluta. Kao što vidimo, taj deo opreme  , od koje mnogo zavisi, tražio je  i traži temeljan, sistematičan i naučni pristup konstrukciji i izradi, jer se pokazalo da je trebalo da izdrži više decenija pod zemljom, na dnu mora, itd…

Ratne znacke Antante MATRIKULA (DOG TAG)
Ratne znacke Antante

Danas je uobičajeni i najpopularniji naziv za matrikule ”dog tags” jer podsećaju na oznake koje vlasnici pasa vezuju svojim ljubimcima oko vrata. Izrađuju se od raznih materijala. Neke su dvodelne, neke jednodelne, a ima ih i u obliku tanke kutijice u kojoj se na nauljenom papiru nalaze ispisani podaci (primer JNA). Svaka država je imala svoju logiku u njihovoj izradi. One koje se prelamaju po sredini (uzduž ili popreko), imaju duplirane informacije, ali to znači da mora da postoji i odlično organizovana asanaciona služba, odnosno izvršioci koji će pretražiti bojište, naći na poginulom matrikulu, prepoloviti je i ”svoju” polovinu poslati dalje, a zatim i precizno usmeriti (kako se leševi ne bi pomešali) dalje. Na njima se nalaze osnovni podaci, jer obično ima malo mesta: ime, srednje slovo, prezime, krvna grupa, vreme kad je dodeljena (!), a ponekad i verski podaci radi činodejstvija. 

Matrikula kroz istoriju – u najkraćem

Jasno je da identifikacija poginulih nije problem od pre veka ili dva; on postoji od nastanka ratovanja, odnosno organizovanih vojnih formacija. Prvi put se matrikule pojavljuju već u Sparti, kada su vojnici oznake o sebi urezivali na daščicama (podsećaju na sadašnje držače za sladoled) i vezivali ih za levi zglob noge, kao najsigurnije mesto. Rimljani su svojim vojnicima odmah zaduživali oznake, onog trenutka kada bi stigli u jedinicu. To je bio olovni disk sa kožnom vrpcom i nošen je oko vrata. Bez obzira što je probni period (probatio) trajao četiri meseca (i nije morao da se produži, a ova pločica je pojedinca premeštala iz redova civila u redove vojske, odnosno obveznika države) oni su je zaduživali. Status je potvrđivan zakletvom (sacramentum). Matrikule su u srednjem veku imale najrazličitije oblike, ali nisu imale veliku važnost jer je način primene trupa bio takav da je bilo lako odrediti borbenu prostoriju i sagledati žrtve na njoj. Pri tom su delovi odeće, oznake na štitovima i slični detalji (grb vlastelina) olakšavali pretragu i identifikaciju. Pojavom vatrenog i izolučenog oružja i neumitnom povećanjem broja žrtava, i matrikule su morale da dožive ”modernizaciju”. Kinezi, već sredinom devetnaestog veka, tokom pobune Taiping (1851-1866) i jedna i druga strana (redovna kineska vojska i pobunjenici) nosili su u džepu uniforme drvenu matrikulu sa imenom, starošću, mestom rođenja, jedinicom i datumom prijavljivanja.

srpske ratne značke MATRIKULA (DOG TAG)
Srpske ratne značke

Američki građanski rat po svemu predstavlja prekretnicu u istoriji ratovanja. Prema podacima Alvina i Hajdi Tofler iznetim u knjizi ”Rat i antirat”, prvi put je izvršena unifikacija oružja , uniformi i ratovanja i nestalo je šarenila tipičnog za kasni srednji vek. Kao privremene matrikule korišćene su najpre papirne beleške, sa imenom i kućnom adrsom. Neki vojnici su to upisivali na svojim rancima, ili grebali u meku podlogu kopče opasača. Preduzimljivi proizvođači su smesta videli svoju šansu i počeli da reklamiraju matrikule. One su najpre bile u obliku znački sa čiodom, a oblik im je bio sličan oznaci službe kojoj je vojnik pripadao. Na njima se nalazilo ime , prezime i jedinica vojnika. Proces je vrlo brzo industrijalizovan pa su se matrikule štancovale nekom vrstom mašinskog pečata. Imale su rupicu za kanap, orla ili grb sa simboličnim napisom (”Rat za Uniju”, ”Sloboda, unija i jednakost”). Na poleđini su bili lični podaci, a ponekad čak i spisak bitaka. Tendenciju su pratili i Evropljani. Prvi masovni primer upotrebe matrikule  bili su ratovi Francuske, Pruske i Austrije. Međutim, vojnici su iz sujeverja odbacivali te oznake. Pakao stvarnosti ih je naterao da misle racionalno, jer samo tokom prvih osam meseci borbi, od gotovo devet hiljada poginulih moglo je da se identifikuje samo njih 429! Kada je formirana Severnonemačka konfederacija 1867. godine, matrikule su postale obavezne za sve. Uputstvo o organizaciji sanitetskog korpusa, izdato 29. aprila 1869. godine propisalo je izgled matrikula koje su nazvane rekognitionsmarke (doslovno ”znak raspoznavanja”). Smesta su dobile i popularno ime hundenmarken, što je nemački ekvivalent za ”pseće oznake”.

srpske ratne značke MATRIKULA (DOG TAG)
Srpske ratne značke

Prvi svetski rat sve sile su dočekale, manje-više spremne jer se on na razne načine najavljivao kao oružana varijanta podele prirodnih bogastava kolonijalizovanog čovečanstva. Bio je to rat predatora, kolonizatora i otimača tuđih teritorija i bogatstava u kome su ratovali oni koji nisu bili zadovoljni podelom plena, protiv onih kojima je , pak, sve bilo malo. Britanska vojska definisala je matrikule u obliku aluminijumskih diskova (umesto ličnih dokumenata). Jednostavnim mašinama (koje su posedovale sve jedinice) utiskivani su podaci u meki metal, slovo po slovo. Naredba Ministarstva vojske br. 287 iz septembra 1916. godine dodatno obavezuje jedinice na terenu da se vojnicima obezbede po dve zvanične oznake. One su načinjene od azbestnih vlakana, prilagođene vrućim klimatskim uslovima. Prva pločica, osmougaoni zeleni disk, bila je pričvršćena na dugačku vrpcu oko vrata. Druga, kružni crveni disk, namotana je na vrpcu dugačku šest inča i visila je ispod prve oznake. Prva oznaka je trebalo da ostane na telu poginulog ili umrlog, a druga je nošena službi za asanaciju. Sve snage Komonvelta imale su identične matrikule. Izuzetak su, kao i uvek, bili mornari koji su (s pravom) smatrali da ove pločice neće dugo izdržati u morskoj vodi, pa su privatno kupovali narukvice. Ni Amerikanci nisu stajali po strani. Već 20. decembra 1906. godine, Generalnom naredbom Ratnog odeljenja br. 204, propisuje se izgled tzv. Kenedijeve oznake: To je aluminijumska pločica veličine pola srebrnog dolara i odgovarajuće debljine, sa imenom, činom, četom, pukom nosioca. Svaki vojnik   bio je dužan da je nosi na terenu, na vrpci ispod odeće, za šta je na matrikuli postojala i odgovarajuća rupica. Intendantska uprava je izdala šestog jula 1916. godine propis na osnovu koga vojnici dobijali dve matrikule – jedna da ostane uz telo, a druga za asanaciono odeljenje i dalju evidenciju. Pri tom su uveli kodirani način obeležavanja jer je broj vojnika bio ogroman. Taj kodirani način u svemu podseća na sadašnje registarske tablice automobila gde se kombinuju grupe brojeva i slova.

Drugi svetski rat je uneo neke modifikacije, ali ne i suštinske novine. Na matrikule južnoafričke mornarice dodata je i verska pripadnost, a kod Britanaca to je učinjeno u RAF zbog pilota jevrejskog porekla, pri čemu se previdelo da ti piloti, što se i dešavalo, mogu pasti i u zarobljeništvo.  Kruži već dugo urbana legenda da je na američkim matrikulama bio utisnut mašinski zarez koji je olakšavao prelamanje oznake. U tom slučaju, jedan deo bi ostao kod poginulog (među zubima), a drugi je nošen u štab. Međutim, istina je da je taj ”zarez” ostao kao trag korišćenja ”utiskivača-pištolja”, kako bi se ostvarila kruta veza sa utiskivačem i komadom metala. Sada se sve to, naravno, radi laserskim graviranjem. Ranije matrikule ostale su u upotrebi dok nije potrošena ukupna zaliha, a specijalizovane firme i danas proizvode te matrikule za hobiste, snimanje filmova, kolekcionare, itd. Vrlo često se matrikule mogu videti kao estetički deo brojnih spomenika vojnicima koji su poginuli u oružanim sukobima, tako da su dobile i umetničku dimenziju. Pored matrikule, na ratištu su improvizovani i drugi načini obeležavanja i prepoznavanja grobova. Tako se mogla sresti kombinacije puške s bajonetom koja je postavljena iznad skinutih čizama, a šlem je stavljan preko kundaka koji je štrčao i bio okrenut k nebu.

srpske ratne značke MATRIKULA (DOG TAG)
srpske ratne značke

Matrikule su inspirisale i druge službe da ih koriste. Ne zovu se više tako, ali se koriste u medicini za obeležavanje bolesnika u komi, dece u porodilištima, stradalim u zemljotresu ili u stihijama, itd. Svoje mesto našle su i u popularnoj kulturi, pa se vrlo često mogu videti i kod omladine koja još nije (ili uopšte nije) služila vojsku, već je matrikulu koristila kao modni detalj (military look) i kao znak muškosti ili pripadnosti nekoj grupi. Na njih se upisuje svašta, a najmanje ono čemu u osnovi služe. Tu su citati iz popularne muzike, izjave idola, izreke iz ideološkog ili filosofskog korpusa, itd. Mogu biti u različitim bojama, a ima ih koje su i vrlo skupe jer su izrađene kod juvelira. 

MATRIKULA (DOG TAG) srpske ratne značke
srpske ratne značke

Gde čuvati matrikulu? To pitanje je staro koliko i ona sama. Spartanci su je vezivali oko zgloba noge. Britanci i Amerikanci je kače oko vrata, Rusi su je nosili na razim mestima jer nije bila predviđena za kačenje. Ratna praksa je davala interesantna rešenja. Statistika iz Vijetnama kaže da je najsigurnije mesto (ako takvog na čoveku uopšte ima) mali džep (satni) na pantalonama! Najmanje pogodaka je zabeleženo u toj zoni. U prvo vreme vojnici su matrikule (iz raznih razloga su im smetale obešene oko vrata) stavljali ispod pertli na čizmama, pa se videlo da nagazna mina može da odnese i nogu i čizmu s njom. Ostala je, takođe, i neobična navika da se na matrikulu ukucava i oznaka krvne grupe, što je sa stanovišta trupne medicine nepotrebno. Svaki put kada dajete krv, za dve ili tri sekunde proveri se i krvna grupa i to je jedan od najbržih i najlakših postupaka u saniranju ranjenog.

Starija sestra naše matrikule je, po svemu sudeći, austrougarska matrikula. Ona je kutijastog tipa, sa poklopcem i  šarkom, komplikovane i skupe izrade, pri čemu postoje i ”uši” s rupicom za provlačenje kanapa, kožne uzice ili metalnog lančeta. U njoj se nalazi nauljeno parče papira na koji se unose osnovni podaci . Veštiji (i dokoniji) to rade pisaćom mašinom, dok je mnogo praktičniji acentonski flomaster koji se koristi za ispisivanje na kompakt diskovima. Potpukovnik Jovica Milak (na vojnim forumima poznat kao Opfor) , nažalost pokojni, veoma talentovani oficir i svestrani znalac Vojske Srbije, bavio se dizajnom novih oznaka naše vojske; imao je i neke odlične predloge za novu matrikulu. Međutim, oni nisu još usvojeni pa je na raspolaganju još uvek matrikula JNA.

Kako će nas , ubuduće obeležavati?

Najbolje bi bilo, naravno, da nas ne obeležavaju nikako , ali do te utopije čovečanstvo, verovatno, nikada neće stići. Postoje već tehnički uhodani i provereni metodi. Mnoge švajcarske i američke banke, na osnovu dobrovoljnog pristanka, ’’upucavaju’’ minijaturne čipove pod kožu klijenta, naravno s njegovim izričitim pristankom. Nije potreban izvor energije, ne gube se, unikatni su i potpuno bezbedni. Ako se takav metod bude koristio kod vojnika, sigurno neće biti na dobrovoljnoj bazi, a i tada će ostati problem – koje mesto na telu je najbezbednije za ’’smeštaj’’ tog čipa. Ratna praksa je pokazala neverovatne slike pogodaka, tako da će matrikula (ili kako se već bude tada zvala) nastaviti svoje druženje s ratnicima i u budućnosti, računajući sa svim onim problemima i dilemama koji se pojavljuju od Sparte do danas.  


Ratna značka ”medalјon smrti” vojske Kneževine/Kraljevine Srbije

Prvi dokument koji potvrđuje uvođenje ne samo identifikacionih znački nego i vojničkih knjižica u srpsku vojsku, predstavlјa Raspis ES№. 2136 ministra vojnog pukovnika Save Grujića (1840-1913) od 11/23. avgusta 1877 godine. Ovim dokumentom svim komandama je preporučeno da ”po spiskovima svoga lјudstva načine cedulјe ‘rekognoscione liste’ i to na 8 tabaka ponajdeblјe hartije na kojoj će biti naznačeno: ime i prezime, mesto rođenja, iz kog je roda oružja, koje časti vojske i klase ili čina. Te cedulјe tako ispunjene, da se razdadu vojnicima pri prvim skupovima s preporukom: da ih ušiju u alјinu gdi im stoji i paketić za prvi zavoj”. U skladu sa ”Propisom za odelu i vojnoj spremi” F.№ 5509 od 18/30. novembra 1882, vojnici su dobili ”blehanu značku sa imenom vojnika i iz koje je komande”. Sličan opis dat je i u ”Propisu o odelu aktivne i spremi celokupne vojske srpske” F.№. 6748 od 8/20. oktobra 1888: u spremu nižih činova, redova i značara pešadije spadala je ”blehana značka sa numerom spiska i iz koje je komande (u ratu)”. Konačno, u ”Prilogu o rantoj spremi” F/Đ.Br. 207 od 19/31. januara 1909, propisano je da u ličnu vojničku i oficirsku spremu ”koja se nosi na sebi” spada ”značka za raspoznavanje”. Značka je sadržavala čin, ime, prezime i mesto rođenja (ispisano na pergamentnom papiru) a nosila se ”ispod spolјne odeće (na lančiću ili uzici) o vratu kao amajlija ”. Značku je činila dvodelna metalna kutijica od mesinga ili cinka, dimenzija 35h50 mm (zatvorena), u kojoj se nalazio pergamentni papir sa podacima, dimenzija 100h60 mm. U suštini, to je bila austrijska ratna značka (Erkennungsmarke) M1867, među vojnicima popularna i kao ”žeton smrti”. Srbija je, naime, 1908. godine kod bečke komanije ”Šal i sin” (H. Schahll & Sohn, Wien VIII/1, Laudongasse Nr.6) naručila austrijske kutijice (Legitimationskapsel)po jediničnoj ceni od 11 helera (11,6 dinara), dok su listići štampani u ”Državnoj štampariji Kralјevine Srbije”.

srpske ratne značke
Srpske ratne značke

 U julu 1914. godine značke M1909 podelјene su kadrovskim, pukovima I i, delimično, II poziva. U nedostatku vremena i sredstava, identifikacione značke nisu nabavlјene za III poziv, četničke i dobrovolјačke odrede i regrute iz Novih oblasti. Tako su Austrijanci zaroblјenike bez ratne značke, pravdajući se Haškim konvencijama, najčešće tretirali kao naoružane civile bez statusa ratnih zaroblјenika i, strelјali na licu mesta.

U vreme koncentracije srpske vojske na poluostrvu Halkidik, 1916, sa centralnog skladišta francuske Glavne intendature u vojnoj bazi Mikra-Solun, srpskim vojnicima je podenjeno 116.474 ratnih znački francuskog modela. Sledeće godine, sa skladišta vojne odeće u Zejtinliku-Solun (Zeitenlik), izdato je još 3805 žetona. Po Privremenom cenovniku ratne spreme EOBr.12.458 od 17/29. jula 1917, vrednost jedne značke iznosila je 0,05 santima (0,05 dinara).

srpske ratne značke
Srpske ratne značke posle 1916

Nije sasvim jasno koji tip žetona su Francuzi ustupili srpskoj vojsci. Tokom 1881. godine, naime, Francuzi su uveli ratne značke kao obavezan deo spreme svih nižih činova i vojnika. Značku je činila metalna pločica ovalne forme dimenzija 35h25 mm (La plaque d’identité militaire modéle 1881, ”plaque de chien”), a nosila se na uzici oko vrata, ispod uniforme. No, ”malјave junačine” (Poilu, popularni naziv za francuske vojnike) su 1915. godine neoficijelno počeli da nose pločice različitog oblika oko ručnog zgloba, u vidu narukvice. Ovaj manir brzo su prihvatili i srpski vojnici, izrađujući samostalno, u rovovskim uslovima, od delova aluminijumskih čuturica i porcija žetone najrazličitijih formi, često sa ugraviranim nacionalnim ili ukrasnim motivima i komemorativnim zapisima. U naporima da ponovo uvedu uniformnost, Francuzi su sproveli niz testova i, 1918. godine, Ministarstvo vojno je prihvatilo novu službenu značku. Znak je bio u vidu metalne romboidne pločice sa zaoblјenim krajevima, dimenzija 42h34 mm, a nosio se oko zgloba šake, u vidu narukvice (La plaque d’identité militaire modéle 1918 montée en bracelet). No, u Cenovniku EO.Br.29.589, od 1/14. septembra 1918, navodi se da je srpska vojska dobila ”značke – pločice za raspoznavanje sa uzicom” vredne 0,5-0,6 franaka (vrednost žetona sa uzicom – 0,7-0,9 franaka); opis nije dovolјno precizan tako da se ne zna da li se misli za uzicu za nošenje oko vrata ili oko ruke, odnosno da li se radilo o starim ”medalјonima smrti” M1881 ili novim, iz 1918. godine.  

Početkom 1919, izdato je Naređenje EOBr.34.401, prema kome je vojnicima trebalo oduzeti ratne značke i rashodovati ih iz knjiga. No, ministar vojske i mornarice nove države, Kralјevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Stefan Hadžić (1868-1931), 8/20. avgusta iste godine je izdao Ukaz EM.Br.36.401 na osnovu koga su svim borcima ratne značke ostavlјene kao uspomena na učešće u Velikom ratu.

KOMENTARIŠI

Molimo unesite svoj kometar!
Ovde unesite svoje ime

Povezani članci

Najnovije objave