NaslovnaAvijacijaČudo na Nevi 1963: Kako su piloti bez oba motora spustili putnički...

Čudo na Nevi 1963: Kako su piloti bez oba motora spustili putnički avion usred Lenjingrada

Verovatno najpoznatije havarijsko spuštanje na reku dogodilo se 15. januara 2009. godine kada je avion „Erbas 320-114“ kompanije „US Airways“  na letu 1549 amerirao u reku Hadson, usred Njujorka. Taj događaj postao je svetski poznat usled veoma razvijene medijske mreže u SAD, ali i zbog izvanrednog filma „Sali“ („Sully: Miracle on the Hudson“) koji je 2016. režirao Klint Istvud.   Međutim, to nije prvi događaj te vrste u komercijalnom vazduhoplovstvu.

Opet su Sovjeti bili u nečemu brži – nesrećnim sticajem okolnosti koji se srećno završio. Najpre je jedan „Il-12“ amerirao na površinu Volge zbog otkaza oba motora 30. aprila 1953. godine. Stradao je samo jedan putnik koji je mislio da može sam da se domogne obale velike i hladne reke. A onda su takve havarije počele da se događaju i reaktivnim avionima. Prvi reaktivni avion kome se to dogodilo bio je „Tu-124“.

Podsetimo ovom prilikom na lingvističku finesu. Ateriranje (izraz koji mi po navici koristimo) znači sletanje na zemlju (atterrissage); sletanje na vodenu površinu zove se ameriranje (amerrir) pa ćemo i mi koristiti izraz iz vazduhoplovne struke, mada ovo ameriranje nije bilo onako kontrolisano kako se to radi u hidroavijaciji. Svejedno, havarijski sudar s vodom događao se u istoriji vazduhoplovstva. Poznat je 21 slučaj kontrolisanog prinudnog ameriranja putničkih aviona, od kojih deset nije rezultiralo smrtnim slučajevima.

Iznuđeno ameriranje aviona „Tu-124” na reku Nevu (poznato i kao Čudo na Nevi, Поса́дка Ту-124 на Неву́,  чу́до на Неве́)) bila je vazduhoplovna nesreća koja se dogodila 21. avgusta 1963. godine. „Aeroflotov” avion na letu 366 (redovna linija Talin – Moskva) sleteo je na reku Nevu u Lenjingradu nakon kvara stajnog trapa i otkaza oba motora! Niko od 52 osobe u avionu (45 putnika i sedam članova posade) nije povređen.

Let 366 prošao je bez žrtava. Avion „Tu-124” (registarski broj SSSR-45021, fabrički broj 2350701, serijski broj 07-01) proizvelo je „Harkovsko državno vazduhoplovno preduzeće“ (HDAMK) u martu 1962. godine. Već 18. aprila te godine isporučen je „Aeroflotovom“ pogonu u Vnukovu (Внуковский объединённый авиаотряд) jednom od najvećih moskovskih aerodroma. Avion su pokretala dva turboventilatorska motora „D-20P” proizvedena u Permu (Пермский моторостроительный комплекс). Po mnogim rešenjima bio je tog momenta najmoderniji putnički avion. 

Hronologija događaja

Let SU-366 je poleteo sa aerodroma Julemiste u Talinu u 08:55 i krenuo ka Moskvi sa 45 putnika. Međutim, ubrzo nakon poletanja, posada je otkrila da je nosni stajni trap zaglavljen u poluuvučenom položaju. Sletanje na aerodrom Julemiste nije bilo moguće zbog iznenadne magle, a kontrolori leta su odlučili da ne preusmere avion ka Moskvi, već da ga upute na aerodrom Pulkovo u Lenjingradu. U međuvremenu posada se dosetila i probušila rupu na podu aviona. Tako je pokušala jednom šipkom da odbravi trap, ali bezuspešno.

Avion se približio aerodromu na maloj visini kako bi s tornja mogli dobro da osmotre stanje letelice. Odmah posle toga sve službe za vanredne situacije stavljene su u stanje pripravnosti, a vatrogasna vozila i kola hitne pomoći stigla su na neasfaltiranu pistu gde je avion trebalo da sleti na stomak. Ta pista (od tvrdo nabijene zemlje) upravo je služila za takva sletanja. Do 11:00 časova let 366 bio je blizu Lenjingrada i počeo je da kruži oko grada na visini od približno 500 metara (prema rečima kopilota, 600 metara), sagorevajući mlazno gorivo kako bi se smanjila verovatnoća i ozbiljnost mogućeg požara tokom sletanja.

Mala visina je izabrana da bi se izbegla moguća eksplozivna dekompresija i da bi se mlazno gorivo brže potrošilo. Istovremeno, posada je nastavila s pokušajima da potpuno oslobodi zaglavljeni nosni stajni trap. U 12:10 u osmom krugu (prema drugim izvorima, posle 16 krugova), 21 kilometar od aerodroma, kada je, prema pokazivaču goriva, ostalo oko 750 litara avionskog goriva (prema drugim izvorima, 2,5 tone; dovoljno za let do aerodroma), motor br. jedan (levi) je otkazao; prema drugoj verziji, bilo je avionskog goriva, ali ga pumpa nije doturala motoru. Posada je dobila dozvolu koja se najređe izdaje –  da leti do aerodroma Pulkovo iznad same centralne gradske oblasti, prečicom. 

No, kako nesreća nikada ne dolazi sama, ubrzo nakon toga motor br. dva takođe je otkazao. Avion je počeo da jedri sa visine od 500 metara (prema rečima drugog pilota, 600 metara) iznad centra grada. Bilo je jasno da neće uspeti da preleti gradski aeral te da će pad izazvati ogromne žrtve na zemlji. Posada je odlučila da se domogne Neve. Nakon otkaza drugog motora let je trajao samo 14 sekundi. Toliko vremena su piloti imali da donesu odluku i reaguju.

Reaktivni avioni tog vremena uzdali su se u motore, a zmaj same letelice nije omogućavao dugo jedrenje. Kapetan je predao kontrolu drugom pilotu, koji je služio u pomorskoj avijaciji i imao iskustva u takvim situacijama. Pre kontakta s vodom drugi pilot je vešto doveo avion u idealan položaj gde nije moglo doći do tumbanja, zaranjanja ili prevremenog dodira repnog dela s površinom reke.

Odlučujući trenuci

U 12:15  avion je preleteo zgradu broj šest na Maloohtinskom prospektu, zatim je preleteo samo četiri metra iznad mosta Aleksandra Nevskog (koji je u to vreme bio u izgradnji). Amerirao je, praktično tresnuo na vodu u području Finskog železničkog mosta; prema jednoj proceni otprilike 200 metara od njega, a prema procenama posade, samo 20–25 metara od stubova mosta. Pilot je izveo nemoguće: doveo je bezbedno avion između dva mosta, nasuprot Aleksandro-Nevske lavre (na levoj obali) i Talinske ulice (na desnoj obali Neve); reka je na ovom mestu široka otprilike 400 metara. Ono što bi bilo teško izvesti i na pisti, njemu je uspelo!

Onda je i sreća poslužila hrabre. Parni tegljač koji je u tom trenutku prolazio odvukao je avion na desnu obalu Neve. Staklo u kokpitu je razbijeno da bi se učvrstio vučni kabl. Posada brodice i aviona reagovali su uigrano kao da su to radili ceo život. Putnici i posada su evakuisani iz aviona i kasnije prebačeni u Moskvu. Specijalni parobrod počeo je da ispumpava vodu iz aviona. Međutim, ona je nastavila da ulazi kroz rupe na trupu i do jutra 22. avgusta avion je potonuo. Ubrzo, 23. avgusta, pontoni su postavljeni ispod aviona i on je odvučen na mesto sadašnjeg kompleksa Lenekspo blizu Škiperskog kanala, gde se nalazila vojna baza.

Istraga

U početku je komisija koja je istraživala uzroke nesreće okrivila posadu, ali su optužbe protiv pilota kasnije odbačene. Udovica komandanta Viktora Mostovoja u intervjuu za list „Izvestija“ izjavila je da su on i njegove kolege bili nominovani za nagrade (Orden Crvene zvezde), ali ukaz o nagradi  nije potpisan. Viktor Mostovoj i navigator Viktor Carjov dobili su dvosobne stanove po nalogu rukovodstva „Aeroflota“. Prema nekim izveštajima, Mostovoj je, nakon što nije uspeo na studijama na Akademiji civilnog vazduhoplovstva, otišao u Krasnodarski vazduhoplovni odsek. Kapetan remorkera Jurij Viktorovič Poršin nagrađen je počasnom diplomom i satom.

Viktor Mostovoj je radio u 200. vazduhoplovnoj eskadrili do 1978. godine, a zatim kao rukovodilac smene na aerodromu Vnukovo do 1988. godine, kada je penzionisan nakon srčanog udara. Godine 1989. emigrirao je sa porodicom u Izrael i umro u Kirjat Gatu 1997. godine. Imao je tada 64. godine. U poslednjim godinama života radio je kao fabrički radnik. Kopilot Vasilij Čečenjev je nakon nesreće unapređen u komandanta posade, a zatim u kapetana-instruktora. Umro je 2002. godine. Tri i po decenije kasnije kasnije (1998. godine), učesnici ovog događaja bili su gosti u televizijskoj emisiji „Kako je bilo“ (emitovanoj u februaru 1999. godine).

Jedan članak u štampi tvrdio je da je Vasilij Čečenjev u jednom trenutku priznao da je preokupacija posade popravkama stajnog trapa dok su kružili oko grada dovela do gubitka zaliha goriva, iako je u istom članku pomenuto da je komisija utvrdila da su merači goriva pokazivali 1.300 kg preostalog goriva. Čečenjevljeva tvrdnja o nestajanju goriva direktno protivreči njegovoj izjavi u televizijskoj emisiji u kojoj je naveo mogući kvar u sistemu goriva kao jedan od uzroka nesreće.

Uprkos tome što su merači goriva pokazivali prisustvo goriva u rezervoarima, gorivo je prestalo da teče iz rezervoara dok se avion naginjao. Šta se dogodilo s avionom?  Doneta je odluka da se avion otpiše zbog kvarova. Nakon restauracije, rastavljeni avion je poslat u Kirsanovljevsku avijacijsku školu kod Tambova gde je prednji deo služio kao simulator leta za kadete škole. Godine 1970. ono što je ostalo od aviona završilo je u starom gvožđu.

OSTAVI KOMENTAR

Molimo unesite svoj kometar!
Ovde unesite svoje ime

Povezani članci

Najnovije objave