„Đavo iz silosa“: Ko raspolaže najmoćnijim nuklearnim projektilom ikada napravljenim?

Govorimo, naravno, o R-36 Sarmat, superoružju Rusije koga NATO s razlogom naziva Satan.

Raketa R-36 Sarmat ili NATO kodnog imena Satan nije obična raketa, nikada i nije bila. Sovjeti su je projektovali kao oružje masovnog uništenja koje će terorisati njihove neprijatelje tokom Hladnog rata – i ako nas pitate, u tome su i više nego uspeli!

Danas se jedna verzija te rakete i dalje nalazi u sastavu ruskog nuklearnog arsenala, podsećajući neprijatelje Moskve na to šta znači ruska nuklearna moć.

Početak „Satane“

Krajem 1960-ih, Sovjetski Savez je postigao odlučujući napredak u razvoju nuklearnog naoružanja, posebno u domenu balističkih raketa koje mogu biti lansirane u svemir, daleko nadmašivši Sjedinjene Države i, naravno, Evropu.

Najmoćnija verzija rakete R-36 bila je stravično destruktivna i mogla je pogoditi bilo koju tačku u SAD, noseći najmanje 10 nuklearnih bojevih glava jačine 18–25 megatona. Snaga rakete bila je značajno veća od prethodnih verzija, što je SAD stavilo u stanje velike zabrinutosti. R-36, kao i prethodne verzije, bio je dizajniran da pogodi bilo koji strateški cilj u Americi i uništi ključnu vojnu infrastrukturu.

Ova nova vrsta sovjetske rakete mogla je uništiti američke nuklearne rakete LGM-30 Minuteman III čak i pre nego što bi bile lansirane iz svojih silosa. Kako je vreme prolazilo, a sovjetski naučnici i inženjeri nastavili da razvijaju sve naprednije dizajne, R-36 je mogao da prenosi još više nuklearne snage, čineći ga još opasnijim i efikasnijim u uništavanju ciljeva.

U stvari, R-36 je stekao snagu koja je prevazilazila bilo koje drugo oružje u američkom arsenalu. Kada je njegovo postojanje postalo poznato Zapadu, NATO je ovoj raketi dodelio nadimak „Satan“ (Satana), da bi naglasio njegovu užasnu moć uništavanja.

Raketa R-36 je bila deo šire porodice raketa koje je Sovjetski Savez razvijao kako bi ojačao svoju sposobnost za izvođenje strateških napada. Prva verzija, koju je NATO označavao kao SS-9, bila je druga balistička raketa koju je Sovjetski Savez ikada razvio. Dizajn joj je omogućavao da se lansira u orbitu i ostane u svemiru neograničeno dugo, što je revolucionisalo raketnu tehnologiju 1960-ih godina.

Njen razvoj izazvao je zabrinutost i doveo do izmena međunarodnog zakonodavstva. Kao rezultat, nastao je član IV Ugovora o svemiru iz 1967. godine, kojim se zabranjuje korišćenje nuklearnih raketa i drugog oružja za masovno uništenje u svemiru.

Tehnologija MIRV

Uprkos članovima Ugovora, Sovjeti su nastavili razvoj rakete. Druga verzija R-36, poznata kao R-36M, uvela je MIRV tehnologiju (Multiple Independently targetable Reentry Vehicles), omogućavajući raketi da pogodi više ciljeva jednim lansiranjem.

Ova nova tehnologija značajno je unapredila efikasnost sistema, jer je neprijatelju bilo gotovo nemoguće da se adekvatno brani – morao je ispaliti više raketa presretača kako bi zaustavio sve projektile. Do sredine 1970-ih, MIRV rakete postale su standard za sve ICBM (međukontinentalne balističke rakete).

Pojava MIRV tehnologije i neprekidna evolucija raketa dovela je do ere „međusobno zagarantovanog uništenja“ (MAD – Mutual Assured Destruction). Strategija je podrazumevala da bi u slučaju nuklearnog rata obe strane bile potpuno uništene razmenom vatrenih udara. MIRV rakete omogućile su da SSSR i SAD istovremeno gađaju više ciljeva, povećavajući šansu da strana koja prva udari eliminiše drugu pre nego što može da odgovori.

SAD su odgovorile razvojem svoje verzije MIRV tehnologije – Minuteman III iz 1968. godine, sa tri bojeve glave. Ipak, SS-18 „Satan“ mogao je da nosi 8–10 još snažnijih bojevih glava, sposobnih da unište američke rakete čak i u njihovim utvrđenim silosima.

Kada je „Satan“ postao potpuno operativan 1975. godine, SAD su se uplašile da neće preživeti prvi sovjetski napad i počele su razvoj još moćnijih raketa. Ove promene dodatno su pojačale trku u naoružanju između dve supersile.

Istovremeno, u Sovjetskom Savezu, inženjeri su nastavili da usavršavaju naredne verzije R-36, koje su prošle kroz šest različitih iteracija – svaka snažnija od prethodne. Šesta verzija bila je najsnažnije nuklearno oružje koje je SSSR ikada proizveo. Do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, SS-18 rakete bile su sposobne da pogode bilo koju tačku na Zemlji, demonstrirajući razornu snagu sovjetskog strateškog nuklearnog oružja.

Razvoj nuklearnih podmornica u SAD predstavljao je poslednju liniju odbrane, omogućivši Americi da osigura mogućnost odmazde čak i u slučaju sovjetskog prvog udara. Taj treći stub nuklearne trijade (uz ICBM i bombardere) i danas je aktivan, sa američkim podmornicama koje nose Trident II rakete sa 14 reentry vozila – među najnaprednijima na svetu.

Satana danas

Ograničenje MIRV raketa kao što je „Satana“ započelo je sporazumom START II iz 1993. godine, ali se Rusija povukla iz tog sporazuma 2002. godine, a nakon što su SAD napustile ABM sporazum iz 1972. godine. Od marta 2022, smatra se da Rusija i dalje poseduje najmanje 46 SS-18 raketa, svaka sa po 10 nuklearnih bojevih glava, što pruža snažan faktor odvraćanja.

Istovremeno, Rusija je razvila nove ICBM sisteme poput RS-28 Sarmat, poznatog kao „Satana-2“, koji ima 10 teških reentry vozila. Ova oružja mogu uništiti teritorije veličine Teksasa ili Francuske, dok ih hipersonična vozila čine nemogućim za otkrivanje američkim sistemima. Činjenica da je „Satana-2“ gotovo sigurno otporna na bilo kakvu raketnu odbranu čini ga još opasnijim za bilo kog protivnika.

Neprekidan razvoj strateškog nuklearnog oružja, kao što su nove verzije R-36 i uvođenje RS-28 Sarmat „Satana-2“, ukazuje na kontinuiranu trku u naoružanju među nuklearnim silama – posebno u Rusiji. Sposobnosti savremenih raketa da unište čitave regije i njihove hipersonične karakteristike čine ih naročito opasnima i teško otkrivenim od strane trenutnih američkih ili svemirskih odbrambenih sistema.

Danas, Rusija ostaje najjača nuklearna sila na svetu – titula koju će, kako se čini, još dugo zadržati. Ovaj stalan napredak podvlači važnost nuklearnih snaga u globalnoj strateškoj ravnoteži, budući da pretnja nuklearnog rata i dalje postoji.