Vae victis. Teško pobeđenima. Prema zapisima istoričara Tita Livija, ove reči izgovorio je vojskovođa Bren, kada je u četvrtom veku pre nove ere osvojio i opljačkao Rim. Znajući tadašnje običaje, ne sumnjamo da on ove reči nije uzalud izgovorio. Nije se mnogo od tada promenilo.
Doneseno je mnoštvo konvencija na svim nivoima, a status zarobljenika u ratu regulisan je veoma preciznim normama iz razumljivih razloga: svim zaraćenim stranama može se dogoditi (i događa se, čak i najjačima), da im vojnici budu, iz mnogo razloga, zarobljeni. Očekuje se reciprocitet – kako se vi ponašate prema njima, tako će i oni prema vama. Da li je to uvek tako?
Bavimo se ratnim zarobljenicima – posle njihovih porodica, najnesrećnijim ljudima u ratu. Sve počne uz bojne pokliče, marševe i pobedničke govore, a završi se s rukama podignutim uvis, u žicama, na milost i nemilost neprijatelju. O tome kako su se, na koje sve neverovatne načine, vraćali kući (oni kojima je to uspelo) pisali smo u tekstu.
Različto ih zovu. Na engleskom govornom području to je abrevijatura POV (Prisoner of war), kod Rusa to je Военнопленный, za Nemce to je Kriegsgefangener, a kod Francuza -Prisonnier de guerre. Na srpskom – ratni zarobljenik. Kratka sintagma, prepuna mučnine, poniženja i neizvesnosti. Pravno gledano, to su sva ona lica koja tokom ratnih operacija različitim povodima (predajom, kontuzijom, ratnim lukavstvom, ranjavanjem, slučajno usled konfuzije ili lutanja na ratištu, itd) bivaju zarobljena.
U prvobitnoj zajednici to su prilično lako rešavali – ili bi ih pobili, ili primili u gens. U tom slučaju oni bi se prirodili, prihvatili veru, običaje, obaveze i postali deo te zajednice. Razvojem robovlasništva, privatne svojine i sve veće pohlepe za bogaćenjem, oni postaju unosna roba, predmet trgovine, razmene, ulaganja, platežnog sredstva. Tek u XVII veku, u osvit industrijske revolucije, računica čini svoje, pa dolazi do razmene zarobljenika, ali i puštanja na slobodu završetkom borbenih dejstava, itd.
Svest i saznanja o ratnim zarobljenicima kakva mi posedujemo počela su da se formiraju u XVIII veku. Glavna razlika bila je u tome što zarobljenici nisu bili više svojina pojedinca ili lokalnih komandanata, već vlasništvo države koja je u ratu. To je bilo ogroman korak napred. Država je na osnovu svoje politike procenjivala kako će raspolagati tim resursom jer su u to vreme ratna zbivanja već poprimala masovne razmene s velikim posledicama.


Stoga se moralo računati na reciprocitet u potezima prema zarobljenima. I u ovoj oblasti Francuska burožoaska revolucija unela je promene: smatralo se da treba zarobljavati samo lica koja su učestvovala u borbi. Sve više preovladavaju, iz poznatih razloga mogućeg revanšizma, stavovi da treba humanije postupati s neprijateljem koji je razoružan i onesposobljen da se brani ili nanese štetu.
Prve konkretne zapise imamo već u naređenju Ministarstva rata Severa od 3. VII 1863. godine kojim se propisuje ponašanje, vladanje i tretiranje ratnih zarobljenika. O istom problemu ranije piše i Franc Liber u Uputstvu za postupanje Armije SAD u ratu. „Lieber code“ („General Orders No. 100“) objavljen je 24. aprila 1863. godine.
Prvi pokušaji na globalnom planu bili su neuspeli jer je Ženevska konvencija iz 1864. godine ostala samo predlog. Mnogo značajnija bila je Briselska konvencija iz 1874. godine koja je u 13 tačaka regulisala prava i status ratnih zarobljenika. Deklaracija nije stupila na snagu, ali je postala pravni osnov za niz Haških deklaracija i konvencija, ali i unutrašnjih pravila pojedinih država o običajima rata.

Očigledno je da se globalni trend u humanizovanju odnosa donosio rezultate. Haška konvencija iz 1899. godine, kao i ona prethodna, Briselska, uvodi novine: osnivanje recipročnih kancelarija po pitanju ratnih zarobljenika, plaćanje njihovog rada, repatrijacija (povratak u domovinu) u što kraćem roku po završetku rata, itd. Sledeća Haška konvencija koja je usvojena 1907. godine pod nazivom „Konvencija o zakonima i običajima u kopnenom ratu“, sadrži 17 članova.
Prvi svetski rat je pokazao koliko je teško postići i ispoštovati međunarodne dogovore, jer su sve ove konvencije nemilosrdno kršene. Stoga su posle rata sile-pobednice iskoristile mogućnost da 1929. godine donese novu „Konvenciju o pravima ratnih zarobljenika“. Ona je proširena na sve vidove oružanih snaga. Štitila je ratne zarobljenike od represalija i nasilnih iznuđivanja priznanja i informacija. Predviđala je blaži postupak prema ženama, osnivanje bolnica u zarobljeničkim logorima, pravo ratnih zarobljenika da se žale na određene postupke. Posebno je razrađena procedura i protokol posredovanja međunarodnog Crvenog krsta i Crvenog polumeseca.

Drugi svetski rat je u potpunosti ogolio monstruoznost fašističkih ideja i postupaka. U brojnim logorima ubijeno su streljanjem, glađu i prinudnim radom milioni zarobljenika. Nad njima su vršeni vivo-eksperimenti, oduzimani su im organi, korišćeni su za razminiranje posle bombardovanja; korišćeni su u fabrikama raketa i izgradnji specijalnih mega-struktura posle čega su, kao svedoci, uklanjani, itd. Hitlerovom ličnom naredbom („Kommissarsbefehl“) propisano je da se svaki zarobljeni komesar smesta strelja. Ovakav odnos fašista imao je suprotan efekat. Vojnici su se borili na život i smrt, znajući kakva ih sudbina, ukoliko budu zarobljeni, čeka. Tada je ostalo i nepisano pravilo „zadnji metak čuvaj za sebe“.
Isto to je rađeno i s članovima pokreta otpora širom Evrope. Posebno je indikativno surovo postupanje u Srbiji. Nemački zapovednik Franc Beme doneo je 25. septembra 1941, godine odluku o streljanju 100/50 Srba za jednog ubijenog ili streljanog Nemca. Beme je sproveo Hitlerovo naređenje Jodlu (OKNj br. 888/41). Naredbu su dopunili Kajtel i List, a zatim je prosledili Bemeu na izvršenje. Fašisti su od prvog dana rata često streljali i srpske ratne zarobljenike. To je rađeno na osnovu drakonske naredbe feldmaršala Fon Vajksa, izdate 21. aprila 1941. godine, koja je propisivala da se strelja svaki srpski vojnik koji se zatekne s oružjem u ruci.
Širom Evrope Nemci su organizovali za ratne zarobljenike dve vrste logora: oflag (oficirske logore) i stalag (vojničke logore). Situacija je u njima bila vrlo teška. Oni koji su imali neko zanatsko znanje ili veštinu, dodeljivani su nemačkim domaćinstvima na rad. Kada je reč o odnosu prema zapadnim zarobljenicima, treba reći da su nešto povoljniji položaj imali engleski piloti iz jednostavnog razloga: nad Engleskom su masovno obarani nemački avioni, pa je i njihove pilote zaticala ista sudbina. Ovde, dakle, nije bilo reči o poštovanju konvencija per se, već o nešto opreznijem pristupu ovom problemu. Napomenimo da su pred kraj rata i ti uslovi bili izmenjeni jer se često događalo da već na zemlji linčuju pilote, ogorčeni zbog danonoćnih tepih-bombardovanja, tako da oni nisu ni stizali u logore.

Za svoje nečuvene zločine fašisti su odgovarali posle rata u Nirnbergu. Mnogi su uspeli da se provuku i izbegnu ruku pravde. Bilo je i deo onih koji su angažovani da svoja retka znanja i veštine, u zamenu za zarobljeništvo i prisilni rad, ponude pobednicima. To su radile obe strane.
Na osnovu iskustava Drugog sv. rata međunarodna zajednica učinila je još jedan napor. Treća Ženevska konvencija, koja je zamenila one prethodne, izglasana je 12. VIII 1949. godine. Do jula 1973. godine potpisale su je 134 države. Konvencija je ovaj put veoma temeljno, u čak 143 člana odlično razradila sva pitanja koja su mogla da budu dvojako tumačena na terenu, ili budu predmet spora. Najveća tekovina ove Konvencije bila je da njenu zaštitu uživaju ne samo zarobljeni pripadnici oružanih snaga, milicije i dobrovoljačkih jedinica, već i pripadnici pokreta otpora. Tada je precizirano da pripadnici takvih odreda moraju imati regulisane sledeće pravne pozicije:
- Da imaju starešinu.
- Da imaju utvrđen znak raspoznavanja koji se može uočiti na rastojanju.
- Da neskriveno nose oružje.
- Da poštuju u borbi ratne zakone i običaje ratnog prava.
Konvencija je regulisala zaštitu i za ratne zarobljenike država koje se međusobno ne priznaju. Štitila je i građanska lica koja su bila u pratnji vojnih organa (novinari, posmatrači i sl.) a posebno je štitila pokrete otpora u zemljama u kojima stanovništvo nije stiglo da se organizuje kako bi imalo sve oznake pokreta otpora (nemogućnost šivenja svojih uniformi, štampanja ili štancovanja znakova i činova i sl.). Ovo poslednje su posebno zloupotrebljavale kolonijalne sile gušeći oslobodilačke pokrete širom sveta.

Konvencija je takođe veoma precizno regulisala način smeštaja, ishrane, higijene, rekreacije, kulturno-zabavnog života, prijema pošte i pošiljki, pravo na zadržavanje činova, poštovanje ličnosti, itd. Oblast radnog korišćenja takođe je precizno obrađena. Zabranjeno je prisiljavanje oficira na rad, kao i upotreba zarobljenika na radovima koji imaju veze s ratnim dejstvima ili direktno ugrožavaju njihov život.
U slučaju sudskog spora (žalbi, pritužbi, sumnjičenja i sl). ratnom zarobljeniku se mora obezbediti pravni tretman. Zarobljenici imaju pravo da biraju svoje poverenike koji u njihovo ime komuniciraju s komandom. Možda i najvažnija tačka ove Konvencije jeste ta da zaraćene strane moraju da obaveste jedna drugu o zarobljavanju njihove žive sile i o svim promenama u vezi s tim (premeštaj u drugi logor, bolest, bekstvo, smrt). Taj zadatak obavlja Centralna agencija pri Međunarodnom Crvenom krstu i Crvenom polumesecu.
Konačno, ratni zarobljenici imaju pravo na repatrijaciju. Prednost imaju teški bolesnici i oni se mogu repatrirati i za vreme sukoba, a ostali kad se sukob završi, ukoliko ne potpadaju pod neku od odredaba krivičnih zakona te zemlje, odnosno nisu činili ratne zločine ili druga krivična dela. Već u Korejskom ratu pojavio se problem – neki od zarobljenika nisu hteli da se vrate u svoju zemlju, pa je to ostavljeno pojedincu na dobrovoljnu odluku.

Tako izgleda u teoriji. Kako izgleda u praksi, znamo. Ni SVO u Ukrajini nije nikakav izuzetak. Rat je prilika da se pobude mnoga animalna i sadistička svojstva kod izvesnih ljudi, pa se događa da se kod razmene zarobljenika pojavljuju nesrećnici koji su posle zarobljavanja namerno sakaćeni (kastrirani, oslepljivani, itd). Mnogobrojni snimci prikazuju bestijarije i sadizam kada se zarobljenici teraju kroz minska polja ili sakate pred kamerama. Jasno je da će neki nova Haška konvencija morati da dodaje nove članove jer ljudska surovost, nažalost, nema granica. Posebno prema nemoćnima.
Шта вреди да је од 2014. године у Украјини демократија пред вратима , кад Украјинци нису код куће, већ су на фронту или су избеглице !?
Украјински неонацисти нису имали разлога да убију око 15.000 цивила у Домбасу од 2014. до 2022. године и да живе спале 50 Руса ! То их је само додатно мотивисало !
(Мр Пит & 12 ‘гуслача’)
Što je više7miliona ili 15ooo da bi mogao da nekoga kritikuješ i da o nečemu komentarišeš moraš i neku knjigu da pročitaš a ne samo žutu štampu!!! Probaj da saznaš pravu istoriju Ukrajine , ko su i kakvi su Ukrajinci i što im je Rusija na čelu sa Staljinom napravila!!!
Tako se službeno zove. To što mislim, to sam i napisao. Nije moje da određujem karakter tog sukoba, to rade stručnjaci za međunarodno ratno i javno pravo. Ako ste iz te oblasti, značilo bi nam da vidimo Vaš stručni stav.
Pozdrav, hvala što ste izdvojili vreme da pročitate tekst.
Koje SVO u Ukrajini, mislite li na agresiju i okupaciju koju evo skoro 600 dana sprovodi njen.veći sused.
Realan i glup nisu sinonimi. Ti si ovo drugo. A šta je sa 15000 ubijenih civila u Donbasu od 2014-2022.? Ili sa 50 živih zapaljenih rusa u Odesi? To je trebalo i dalje mirno gledati? Idiote.