NaslovnaAvijacijaPreletači: Sovjetski avioni u SAD 

Preletači: Sovjetski avioni u SAD 

Nije ništa čudno što su ljudi oduvek kopirali i neprijateljske ideje, ako su one bile delotvornije. U doba Hladnog rata, ekonomska i vojna špijunaža našle su se na istom koloseku. Sve više proizvoda za građanstvo nalazilo je svoju upotrebnu vrednost u oružjima i obratno. Teško je bilo sačuvati tajne, ali je takođe teško bilo i doći do njih. Kada bi se tako nešto desilo, nastao bi zemljotres u mnogim službama.

Setimo se samo Belenka i njegovog preleta u Japan s avionom ”MiG 25”. Obe strane su to radile, no zahvaljujući otvorenosti izvora, Amerikanci su u tome poznatiji nego Sovjeti. Doći do protivničkih planova nije lako. Pored kontraobaveštajne zaštite u fazama projektovanja i proizvodnje, obe strane su primenjivale gotovo identične metode: za izvoz su pripremane osiromašene verzije aviona prve linije, a odabir posada je posebno sprovođen. Avion nije tenk pa da se ostavi kraj puta ili u pustinji.

pozirana fotografija mig 21 i f 14
POZIRANA FOTOGRAFIJA MIG-21 I F-14

Kako bi  upoznali svog neprijatelja Amerikanci su otvorili istraživački centar u kome su se bavili ispitivanjem sovjetskog naoružanja (pre svega aviona) koje su nabavljali na različite načine.

Padom Berlinskog zida i završetkom Hladnog rata sve je postalo mnogo dostupnije pa su Amerikanci mogli da kupe čak i cele eksadrile. Ovde se najvećim delom bavimo avionima koji su na teži način stizali u ovaj opitni centar. Istraživački centar nalazio se u bazi USAF ”Nellis” (Las Vegas, Nevada). Reč je o jednoj od najvećih baza na teritoriji SAD gde se nalazi više različitih jedinica i vojnih centara raznih namena. Prema podacima od pre nepune četiri godine u bazi je radilo više od 9.500 zaposlenih (vojnih i građanskih lica).

Tokom decenija ona je postala pravi grad, jer u njoj živi više od 40.000 ljudi (porodice aktivnih i penzionisanih pripadnika USAF). Baza je svakako najpoznatija po 64-toj agresorskoj eskadrili koja je dodeljena 57-oj grupi za izučavanje taktike neprijatelja. Opremljena je sa 24 aviona F-16C koji su u potpunosti obojeni maskirnim šemama koje se koriste u  RV OS Ruske Federacije. U njoj se sprovodi specijalni program koji je odranije poznat pod nazivom ”Crvena zastava” (”Red Flag – Exercise Red Flag”). Reč je o dvonedeljnim vežbama koje se održavaju triput godišnje.  

mig 21 iznad nevade posle 1983
mig-21 iznad nevade posle 1983

U bazi se od 1977. do 1988. godine intenzivno sprovodio program u kome je direktno učestvovala  4477. eskadrila za testiranje i razvoj – 4477th Test and Evaluation Squadron,  poznata pod nazivom ”Crveni orao” (”Red Eagle”). Piloti su je neobavezno zvali ”Constant Peg”. Ime je nastalo kombinacijom pozivnog koda komandanta eksadrile i imena njegove žene Peg. Međutim, peg je i klin, kočić, ali i štipaljka pa se ovaj naziv, ako lepa igra rečima može prevesti – ”u stalnom kontaktu”.

Zvanično je program zatvoren 1992. godine. U žargonu se zvao ”Petting Zoo”. U opisnom prevodu to je ”zološki vrt u kom se može opipati”. Naziv je svakako došao kao posledica toga što su piloti mogli da dodirnu i oprobaju aparate koje su viđali samo na fotografijama. Bez obzira što je prekinuo s aktivnim vežbama, Centar je nastavio da se širi nabavljajući sovjetsku i rusku tehniku svih vrsta – tenkove, PVO sisteme, lako i teško naoružanje, itd. 

piloti na obuci kraj mig 21
Piloti na obuci kraj MiG-21

Kako se saznalo za ovaj centar? O njemu se veoma malo znalo. Tek tridesetak godina posle zatvaranja programa pojavio se kratki dokumentarni film ”Crveni orlovi – konstantni klin”. U tom filmu upoznajemo se kroz niz intervjua s tim kako funkcioniše svet OS SAD koji je zadužen za FME (“Foreign Material Exploatation – korišćenje stranih materijala”). Pod tim nazivom najnovija reinkarnacija ”Crvenih orlova” radi i danas. Baza je službeni centar različitih jedinica koje na odvojenim lokacijama sprovode razne strogo poverljive operacije. Jedna od detaširanih baza je i poznati aerodrom ”Tonopah Test Range”, ali i ”Grum Lake”, poznat kao ”Area 51 – oblast 51”).

Eskadrila ”4477” službeno je nastala na aerodromu zabačenog poligona Tonopah prvog aprila 1977. godine. U njoj su se probrani piloti obučavali na avionima ”MiG-17 Fresco”, ”MiG-21 Fishbed” i ”MiG-23 Flogger”, koji su na različite načine nabavljani širom sveta. Eskadrila je takođe imala i kineske ”Čendu J-7B”, kopiju ”MiG-21”. Pošto je u eskadrilama USAF najviše korišćen trenažni avion ”T-38 Talon”, on je bio u sastavu baze kao rivalski avion. On je istovremeno služio i kao maska za pravu svrhu baze koja je morala da se ubrzo proširi jer su pristizali novi avioni.

mig 21 f13 u sastavu 4477. eskadrile
MIG-21 F13 U SASTAVU 4477. ESKADRILE

Pre nego što je formirana 4477. eksradila, ”Odsek za inostranu tehnologiju” (”FTD-Foreign Tehnology Divission”) bavio se samo migovima, sarađujući sa ”Odbrambenom obaveštajnom agencijom” (”DIA – Defense Intelligence Agency”). Cilj je bilo upoznati se do tančina s performansama ne samo migova, već i suhoja koji su bili još veća nepoznanica Amerikancima jer najbolji modeli nikad nisu izvoženi. To upoznavanje jeste bilo važan razlog, ali nije bio i glavni.

Kada su iz Vijetnama počeli da pristižu uznemirujući izveštaji o neočekivanim svojstvima sovjetskih aviona, to je bilo znak za uzbunu. Kao da su Amerikanci zaboravili iskustva iz Koreje. Program je morao da se iz sfere naučno-istraživačkog rada (rastavljanja aviona, testiranja, itd), proširi na taktički nivo i postne pravi, operativni borbeni program.

Za početak, američki piloti su koristili ”MiG-17” sirijskog ratnog vazduhoplovstva koji je zaplenjen u Izraelu. Međutim, pravi dobitak bio je ”MiG-21” do kog su Amerikanci došli tokom operacije ”Have Doughnut” (”Uzmite krofne”). Tu operaciju je s Izraelcima ogranizovala DIA. Reč je o vrbovanju kapetana iračkog ratnog vazduhoplovstva Munira Redfe koji je preleteo Izraelcima 16. avgusta 1966. godine. Projekat je dobio ime po nišanu u obliku ”krofne” koji se nalazio na avionu ”F-4 Fantom II”. Pošto Mornarica nije mogla da u redovnoj proceduri objavi rezultate ispitivanja ovog aviona, došlo se na ideju da se osnuje ”United States Navy Strike Fighter Tactics Instructor program”, kasnije svuda u svetu poznat pod imenom ”Top gun”.

mig 23 sa oznakama rv sssr
MiG-23 sa oznakama RV SSSR

Škola je smeštena u ”Marine Corps Air Station Miramar”.  Na sličan način, kroz program ”Have Drill” je iz Sirije nabavljen spomenuti ”MiG-17”. Ovom prilikom nije moralo da se pristupi vrbovanju i drugim složenim radnjama. Posao im je olakšao pilot koji je, misleći da sleće u Liban, sleteo na pistu aerodroma Betzet u severnom Izraelu. Taj primerak je bio, ustvari, ”Lim -5”, poljska varijanta ”MiG-17”, serijskog broja 1C-07-18, izrađen tokom 1956. ili 1957. godine. Nije to bio veliki ulov jer su Sovjeti imali poznat običaj da licencne i izvozne varijante znatno osiromaše, ali – bolje išta nego ništa. Avion je bio važan ne zbog avionike, već zbog letnih karakteristika.

Pokazalo se da ovakav, praktičan način rada, daje rezultate, pa su u Oblasti 51 formirali još jednu eskadrilu. Dobila je broj 6513 i naziv ”Red  Hats” (”Crveni šeširi”). Oni su nastavili ono što su ”Crveni orlovi” radili. Kako bi se očuvala tajnost, izmenjeni su kodni nazivi aviona, pa je ”MiG-21” dobio oznaku ”F-110”, ”MiG-23” je označen kao ”F-115”, a ”MiG-17” bio je ”F-114”. Neki od ovih aviona nisu dopremljeni u bazu u letnom stanju, pa su tehničari morali da nagađaju konstruktorske detalje i da improvizuju, što je bio odličan način da nauče o ovim avionima sve, kao da su u sovjetskoj fabrici. Tokom postojanja, eskadrila 4477 je imala preko 15.000 letova, obučivši za to vreme preko 6.000 pilota. 

mig 23 na americkom tlu
MiG-23 na americkom tlu

Amerikanci su na razne načine stizali do aviona, ne samo prebegom ili greškom pilota. Godine 1973. velikodušno su Indiji praktično poklonili 19 aviona ”T-33 Lokid šuting star” (”Lockheed Shooting Star”), naprednih trenažnih aviona, za četiri aviona ”MiG-21 F13”.

Prvi susret s ovim avionima bio je neobičan jer je za američke pojmove bio veoma mali. Letna i vežbovna iskustva donela su nova iznenađenja. Slikovit je primer ”dvoboja” između F-14 i aviona ”MiG-23” koji su mnogi omalovažavali. Američki piloti su konstatovali da se s njim ne vredi trkati jer je bio brži i startniji. U borbi na maloj visini ”Tomket” nije uspevao ni da vidi ovu letilicu, dok na većim visinama, kada je zaokret u pitanju, ”MiG-23” bio inferioran. Ako bi bio primoran da beži uvis, ”MiG 23” nije bilo moguće stići.

Evo i spisak modela sa uporednim oznakama koje su davane da se ne bi iz rutinskog protokola aktivnosti znalo o kakvim avionima je reč. Avioni su ispitivani iznad nenaseljenih područja, pa bi eventualni pristup dnevnicima rada mogao da oda o kakvim avionima je reč. 

  • YF-110B (”MiG -21F-13”).
  • YF-110C (”Čendu J-7B”, kineska varijanta ”MiG-21F-13).
  • YF-110D (”MiG-21MF”).
  • YF-113B (”MiG-23 BN”).
  • YF-113E (”MiG-23 MS Floger E”).
  • YF-114C(”MiG-17F”).
  • YF-114D (”MG-17 PF).

U dvobojima sa ovim avionima najčešće je korišćen ”Northrop T-38/F Tiger II”. Ti treninzi imali su službenu oznaku ”DACT  – Dissimilar air combat training, različita obuka za vazdušnu borbu”.

Za neke od aviona smo naveli kako su i odakle stizali. Razumljivo je što se tek sada saznaje da većinu njih, jer tada je to bila vrhunska tajna. Amerikanci su koristili povoljne političke prilike i promene režima u nekim državama, ali i korupciju, podmićivanje. Nekoliko alžirskih ”MiG 21F-13” i ”MiG-17” poslati su iz Izraela gde su sleteli greškom pilota (?). Maroko je prodao nekoliko primeraka ”MiG-17”. Padom berlinskog zida Nemačka je prodala Amerikancima 12 ”MiG-23ML”, dva ”MiG-23BN”, dva ”Su-22M4” i jedan ”MiG-29”. Vođeni su tajni pregovori oko nabavki migova serije 17, 19 i 21 koji su bili u operativnom stanju, ali uskladišteni u Indoneziji krajem šezdestih godina. USAF je ponudio 250.000$ za svaki aparat, kao i kada su ranije dobavljali slične aparate iz Koreje, Pakistana, Kambodže i Izraela. Zašto su bili dodatni migovi potrebni? Za testranje i kompletiranje eksadrile, kako bi se mogle izvoditi masovnije vežbe. Početkom sedamdesetih godina Indonezija je prodala deset ”MiG-21F 13”, jedan ”MiG-21U” (”Mongol – učitelj”, dvosedi trenažni) i dva ”PZL-MIELEC Lim 5P” (poljske varijante ”MiG-17”).

u nacionalnom muzeju rv dejton
u nacionalnom muzeju rv dejton

Sredinom sedamdesetih Amerikanci su kao trampu poslali Indonežanima 16 ”Northrop F-5E/F Tiger II”, kako bi dobili uskladištene ”MiG-21” koji su potom završili u 4477. eskadrili.  

Pored najpoznatijeg prebega, Viktora Belenka, kojom prilikom su Japanci (Amerikanci) dovoljno dugo zadržali avion da bi mogli bar nešto da saznaju, medijski najinteresantnija priča je vezana za moldavske migove. Moldavija je od SSSR nasledila puk sa 35 lovaca ”MiG-29” i četiri obučena pilota. Usled vrlo loše materijalne situacije rešili su da prodaju Jemenu četiri lovca. Posle samo četiri dana jedan je oboren, a dva nisu ni sklopljena. Moldavci tada igraju na drugu kartu i obaveštavaju Pentagon da žele da preostale avione prodaju Iranu. Iranci su inače imali te aparata kada su irački piloti s njima prebegli pred početak Pustinjske oluje 1991. godine. Tih 14 moldavskih migova trebalo je značajno da ojačaju iransko vazduhoplovstvo.

mig 21 iz programa have doughnut 1968
MIG 21 IZ PROGRAMA HAVE DOUGHNUT 1968

Bil Klinton je doneo odluku o nabavci ovih aviona, kako ne bi postali opasno oružje u iranskim rukama (mogli su da nose taktičko nuklearno oružje). Godine 1997. kupili su 21 lovac u različitim varijantama, od koji je bila najbrojnija ”MiG-29S” (14 komada). Moldaviji je isplaćeno 40 miliona dolara u gotovom, uz pošiljku humanitarne pomoći i nesmrtonosnom oružju. Konačno, ove letilice vratile su se na evropsko tle u delovima kako bi pomogle zanavljanju ukrajinskih migova.

Sve ove letilice su provedene kroz odgovarajuće tajne akcije, onako kako to Amerikanci vole da rade. Njih je bilo ukupno 11:

  • Have Doughnut: Godine 1968. stigao je irački ”MiG-21” i 12 alžirskih migova.
  • Have Drill:  Iz Sirije 1969. godine greškom pilota stiže jedan ”Lim-5” (”MiG-17F”). 
  • Have Ferry: Iduće godine još jedan, originalni ”MiG-17F”, stiže iz Sirije.
  • Have Privilege: Iz Kambodže kineski ”MiG-17′ (”Shenyang F-5”),  prebačen je 1970. godine.
  • Have Boat:  PLAAF (People’s Liberation Army Air Force) dostavlja Amerikancima ”MiG 19” u svojoj verziji (”Šenjang JZ-6”) 1977. godine.
  • Have Up: Egipćani su 1977. godine prodali jedan ”Su-20”.
  • Have Pad: Iduće, 1978. iz Egipta u SAD prebačen je ”MiG-23MS”.
  • Have Boxer: Iste godine Egipćani prodaju jedan ”MiG-23BN”.
  • Have Coat: Godinu dana kasnije, jedan ”MiG-21MF” takođe je prodat Americi.
  • Have Track: Somalija je prodala nepoznat broj aparata ”MiG-21”.
  • Have Loan: Nemačka je prodala aparat ”MiG-29”  1990. godine.
mig 23 sa oznakama opitnog centra
MIG 23 SA OZNAKAMA OPITNOG CENTRA

Kao što vidimo, tendencija ovakvog načina upoznavanja s protivničkom tehnikom se nastavlja. Pored protokolarnih poseta i razmene iskustava za vreme kratkotrajne ”ljubavi” Amerikanaca i Rusa, iz Ukrajine se u SAD šalje sve ono što je palo u ruke, pa ćemo i ubuduće biti u prilici da gledamo trku u naoružanju, ali i u ”pozajmljivanju” ideja.  Da li su ove ”pozajmice” imale do sada efekta? Svakako. To se može videti i na pojedinim modelima aviona s obe strane, ali pravu potvrdu o tome nećemo uskoro dobiti. Obučavati se u školi ”Top gan” (koji imaju sve velike sile) jeste važno, ali se ne zasniva samo na borbi s neprijateljem, već u maksimalnom korišćenju mogućnosti svoje letilice, što je pak posebna priča. 

15 KOMENTARA

  1. To i jeste stalno ponavljana mantra koja iritira(Zapadnjaci poobaraše sve živo,a svoj gubitak u borbi u vazduhu ne bi priznali ni pod razno – osim kao dejstvo PVO-a ili tehnički kvar)!Odlično ste naveli primjere kada su Sovjetski piloti bili za komandama,da su i rezultati bili potpuno drugačiji(sjetimo se u Korejskom ratu.npr.Sutjagina ili Pepeljeva)!Sa druge strane NATO piloti nisu nikada ni bili u prilici(osim Koreje)da se nadju u masovnim borbama za prevlast u vazdušnom prostoru.Što se tiče Arapa,pa bilo je Egipatskih pilota koji su oborili više Izraelskih aviona(možda i asova),a Iračani su obarali Iranske avione zapadnog porijekla(F-4,F-5,F-14),a u Pustinjskoj oluji imamo onaj poznati slučaj obaranja Američkog F-18 od strane Iračkog MiG-25(sasvim je moguće da je zapadna koalicija izgubila još aviona u borbama u vazduhu)!Takodje, navesti ću gubitak Pakistanskog F-16 u Avganistanu 1988(od strane Sovjetskih MiG-23MLD),za koga su Pakistanci prvo tvrdili da je pao zbog tehničkog kvara,pa da je pogodjen kasetnom bombom(ušao u roj)Sovjetskog lovca koji je letio iznad njega i na kraju da je greškom pogodjen raketom AIM-9 drugog F-16!U svakom slučaju zapadna propaganda je ubitačna i rijetko se istina i činjenice mogu probiti kroz nju.Oprostite na ovom dugačkom postu!

  2. @Sasa – A kad su se to zapadni piloti susretali sa “moćnim” Su-35S i “još moćnijim” Su-57 ?! Evo reći ću ti odgovor: nikad. A ono što su se zapadni piloti susretali sa ruskom aviotehnikom su uglavnom bili susreti sa MiG-21, MiG-23 i MiG-29 i možda ponekad sa MiG-25 i Su-24. I u svim tim susretima ruske mašine su izvlačile deblji kraj…tj. provele su se kao bose po trnju. Tako da ostaje da vidimo…da li su ruski Su-35S i Su-57 stvarno neki “gejm čejndžeri” ili su to opet tradicionalni primerci ruske vojne aviotehnike…na papiru ultra-moćni a u realnosti mrtvo puvalo.