NaslovnaNovostiOružje na vazduh

Oružje na vazduh

Nečujno, opasno i aktuelno

Svojevremeno je Obrad Dinić, iz čijih smo sjajnih tekstova mnogo naučili, pisao o vazdušnom oružju i dao je tom prilikom više nego upečatljiv naslov: ”Oružje, a ne pucaljka”. Tekst je izašao u Kalibru br. 31 onih teških devedesetih, pa eto prilike da se posle dve i po decenije podsetimo ove teme jer je u međuvremenu i ona doživela mnoge novitete i promene. 

FN 303 POZIRANA FOTOGRAFIJA

Većina ljubitelja oružja najpre se upoznalo s vazdušnom puškom i to uglavnom na vašarima ili sportskim strelištima. Puške koje su u našim prodavnicama bile na raspolaganju (vrlo često čehoslovačke ili sovjetske proizvodnje, uz domaću ”Zastavu M 56”) bile su gotovo neupotrebljive za uklanjanje sitnih štetočina ili ptica, jer je punjenje moralo da se vrši neposredno pre gađanja što bi uplašilo životinju i demaskiralo strelca. 

Zbog slabog kvaliteta ”đona” brzo se gubio i onako slab pritisak vazduha, pa dijabola nije mogla dugo da stoji u cevi. Najveću namenu imale su i imaju  u sportskom i rekreativnom streljaštvu, a poslednjih godina, napretkom tehnologije materijala, i u lovu, kao i uklanjanju štetočina. Međutim, ni ovo oružje, kao ni svako drugo, nije bezopasno u potpunosti. Sudska praksa je zabeležila slučajeve sa povredama ili smrtnim ishodom, kada bi dijabola kroz očno dno prodrla u mozak nanoseći fatalnu povredu. U svakom slučaju, najpre i najviše stradaju oči.

Danas se većina kategorija vazdušnog oružja kod nas može nabaviti bez dozvole, u sportskim i specijalizovanim radnjama. Potrebna je lična karta. Pored puške, ređe se pojavljuje vazdušni pištolj; on takođe služi kao vežbovno oružje, pošto je njegova težina  najčešće u rangu vojnih pištolja, te je odličan za jevtino navikavanje ruke. Mnogi od nas su umesto vazdušnog pištolja koristili peglu radi sticanja kondicije ruke. Pri tom ne treba zaboraviti da je vazdušno oružje veliki izazov za strelca – puška zbog svoje lakoće, a pištolj zbog kratke cevi. 

TOP NA VAZDUH
TOP NA VAZDUH

Definicija kaže da je to oružje koje ispaljuje metke uz pomoć vazduha sabijenog oprugom. Za razliku od vatrenog oružja, vazdušno oružje ne koristi municiju na barut, već kuglice (”dramlije”, ”dijabole”), tupo zrno s kupastim stabilizatorom i strelice. Za razliku od nekadašnjih pušaka koje su mogle koristiti samo jedno od ovih zrna, današnje vazdušno oružje može koristiti sve tri vrste municije. Takmičarsko i lovačko vazdušno oružje koriste sabijen gas (ugljendioksid) radi veće efikasnosti i nesmetanog ponovnog gađanja. Time se izbegava ”prelamanje” oružja, smicanje s nišanske linije ili demaskiranje položaja.  

Ova oružja se u svetu razlčito nazivaju. Englesko govorno podružje koristi izraz Air Gun. Rusi ga zovu pneumatsko oružje (пневмати́ческое орýжие), Francuzi armes à air, a NemciDruckluftwaffen ili Luftgewehr. 

Vazdušno oružje se pojavilo krajem šesnaestog veka i brzo se razvijalo. Podsetimo da su upotrebljiva oružja na barut bila poznata još hiljadite godine, da bi se do kraja renesanse pojavljivali razni oblici primitivnog vatrenog oružja. Međutim, to su bila kabasta, glomazna i nepraktična oružja, pa se tek pojavom sjedinjenog metka i novim vrstama baruta može govoriti o streljačkom oružju u današnjem smislu reči. Vazdušno oružje te probleme nije imalo. Tadašnje vazdušne puške imale su niz prednosti u odnosu na oružje koje je koristilo municiju na crni barut: nije mu smetala vlaga (dejstvovalo je i po kiši); bilo je nečujno, nije bilo demaskirajućeg dima, bljeska, vatre; nije ometalo strelca niti ga trovalo, a što je posebno važno – uz značajno manji trzaj postizalo je ubitačnu preciznost.

Kratka istorija

Neverovatno zvuči činjenica da je još 250 godine pre nove ere izvesni Ktesbias Drugi u Egiptu (!) nacrtao planove i ostavio zabeleške o oružju koje bi delovalo koristeći pritisak vazduha. Možda je inspiraciju našao kod plemena koja su kroz duvaljku izbacivala otrovne strelice. Godine 1560. Hans Lobsinger proizveo je vazdušnu pušku koja je radila besprekorno, da bi zatim napravio i veći broj ovih primeraka. Jedan od primeraka, ujedno najstariji sačuvan, nalazi se u Kraljevskom danskom arsenalu u Kopenhagenu i datira iz 1580. godine. Godine 1590. napravljen je i primerak koji je sačuvan u Kraljevskom muzeju u Stokholmu. Korišćen je za lov divljači, a meci su izbacivani pomoću vazduha pod pritiskom koji se nalazio u posebnoj boci.

Početkom sledećeg veka Francuska, Italija i Holandija počinju masovnu proizvodnju radi upotrebe za ličnu zaštitu i napadna dejstva. Korak dalje otišao je Oto fon Guercik (1602-1686) koji je za dejstvo koristio kugle poznate pod nazivom Madgeburg sfere stvarajući natpritisak potreban za izbacivanje projektila. Revolucionarno u njemu je bilo to što su se prazne kugle (rezervoari komprimovanog vazduha) mogle odvajati od cevi i zamenjivati punim. Ovakav pritisak obezbeđivao je domet do 500 metara.

Centar oružarske industrije koja se bavila vazdušnim puškama i pištoljima ( pištolja je napravljeno veoma malo) nalazio se u trouglu Minhen-Prag-Beč. Sve modele krasio je odličan dizajn i izrada, a varijacije u izgledu i dekorativnosti (graviranje, inkrustracije, intarzije) bile su razne.

Isto tako, neke od pušaka mogle su se puniti nabijanjem vazduha pomoću ”kurble” (ručice) te se tako izbegavalo nošenje rezervnih kugli u lovu ili na ratištu. Kugla se mogla puniti ne odvajajući je od oružja, tako što bi se vazduh sabijao navijanjem ručice. Komercijalni i upotrebni uspeh bili su veliki, pa su mnogi proizvođači našli svoj interes da se dokažu na ovom polju. Sledeći, presudan korak ka omasovljenju, autonomiji i pojevtinjenju vazdušnog oružja je bila danas poznata kombinacija opruge i prelamajućeg potisnika (klipa) čime se u sanduku stvarao neophodni pritisak za dejstvo. Smesta su špijunsko i kriminogeno tržište našli računicu, pa su su se već krajem XIX veka mogli kupiti dendijevski štapovi za džentlmene koji su predstavljali skriveno oružje i mogli su da ubiju čoveka na daljinama do 40 metara. Vazdušno oružje je tako u štapu zauzelo mesto prikrivenog sečiva.

Ratna upotreba

Jevtine, pristupačne, pouzdane. Upravo iz tih razloga mnoge države imale su vazdušne puške u naoružanju.  Međutim, shodno tadašnim konzervativnim shvatanjima viteštva i običaja rata, upotreba tog oružja kao snajperskog i prigušenog smatrala se banditizmom pa je uhvaćenim strelcima sledovala najbliža grana. Najpoznatiji model tog vremena bila je austrijska puška “Windbüchse” (iz nemačkog jezika reč büchse, preko češkog i ruskog kod nas je u iskvarenom obliku stigla kao imenica buška, a zatim i puška). Ona je razvijana  tokom 1768. i 1869. godine, da bi u naoružanje ušla 1770. godine. Konstruisao ju je i proizvodio talentovani sajdžija, mehaničar i oružar Bartolomeo Đirandoni (Bartholomäus Girandoni, 1744-1799). Bila je duga 1,2 m. Kalibar joj je bio 51(13 mm), težina 4,5 kilograma. Imala je cilindričnu bocu s gasom pod pritiskom koja se mogla s lakoćom zameniti novom. Njena ubojitost bila je impresivna! Za manje od 30 sekundi mogla je da se ponovo naoruža, što je u odnosu na puške sprednjače bio izvanredan napredak. Drvenu ploču debljine 25 mm na udaljenosti od 76,2 metra (sto koraka) s lakoćom je probijala, što se može porediti s efikasnošću današnje municije klase parabellum. Ova puška je inspirisala japanskog konstruktora Kunitoma Ikansaija da osmisli i napravi efikasne i elegantne puške.

Windbüchse
Windbüchse

Sve do pred kraj XIX veka ove puške izrađivane su manufakturno, radionički, u malim serijama. Tek je preduzimljivi duh Amerikanaca učinio da se dođe do jevtinog i masovnog oružja, pa su sve fabrike koje su bile specijalizovane za obradu metala s lakoćom prihvatile serijsku proizvodnju. Godine 1876. kompanijaPope Brothers je na tržište plasirala vazdušni pištolj Pope’s  Target Air Pistol u kalibru 45. Koristio je strelice. Istovremeno su se pojavile i vazdušne puške sa sličnom cenom od oko pet dolara. Podsetimo, radi orijentacije u vremenu, da je okršaj kod OK korala bio 1881. godine. Tadašnje vazdušno oružje nije moglo da se meri s malokalibarskim puškama ni po ceni, ni po kvalitetu. Tek je 1888. godine fabrika W.F. Markham Co. proizvela popularnu i masovnu vazdušnu pušku Challenger.

MARS 86 ZA VOJNI TRENING
MARS 86 ZA VOJNI TRENING

Vazdušno oružje imalo je izvesno vreme mesto na bojištu samo zbog toga što je tehnologija vatrenog oružja još uvek lutala, a proizvodnja baruta nije bila usavršena. U Špansko-američkom ratu zabeležen je slučaj kada je američka topovnjača ”Vezuv” bombardovala položaje neprijatelja na Kubi. Radili su to vazdušnim topovima jer su klasični topovi s granatama ”na crni barut” bili spori i neprecizni. Ideja lansiranja, odnosno zapuštanja, raznih projektila komprimovanim vazduhom i danas  se primenjuje u podmornicama pri lansiranju torpeta, a za lansiranje balističkih raketa koriste se čak i parni ili gasni katapulti. Peintbol vazdušno oružje u različitim verzijama i snazi koristi takođe komprimovani gas radi izbacivanja projektila. Međutim, za vojnu upotrebu danas se vazdušno oružje koristi najviše za obuku i uvežbavanje gađanja, te postoje brojni modeli koji svojom težinom odgovaraju težini stanardnih pušaka koje će regruti koristiti.

Vazdušno oružje danas

Zahvaljujući razvoju tehnologije materijala (kompozita, plastike, legura, opruga raznih vrsta itd), i ovo oružje značajno je napredovalo u odnosu na svoje početke. Svrha i princip rada ostali su u suštini isti. Savremeno vazdušno oružje koristi se za sportsko i rekreativno streljaštvo, kao i za uništavanje sitnih štetočina i ptica. Pri tom treba imati u vidu da ovo oružje danas nema veliku snagu. Energija na ustima cevi kod sportskih i rekreativnih pušaka i pištolja ne prelazi 7,5J, a kod lovačkog oružja iste klase ide do 25J i naviše. Ne postoji tehnička prepreka da energija bude veća, no zakon je taj koji je ograničio. Kod nas važi pravilo da vazdušno oružje mora imati kinetičku energiju manju od 10.5J, brzinu projektila manju od 200 m/s i kalibar 4,5 mm ili manji. Moderna serijska lovačka puška ima kalibar do 12,7 mm i energiju reda stotine džula i s njom se može ići i u lov na krupnu divljač. Takvo oružje se ne nalazi u slobodnoj prodaji i zakonska ograničenja su za njega ista kao kod nabavke klasičnog lovačkog oružja.

ZASTAVA M-56 POLOVNA
ZASTAVA M-56 POLOVNA

Kao što možemo videti, vazdušno oružje se premestilo s bojnog polja na strelišta i lovačke zabrane.  Nešto što bismo mogli najbliže nazvati modernom vojnom vazdušnom puškom je FN 303, lanser umanjene ubitačnosti. Popularno je nazvan ”nabildovani pejntbol” jer koristi razne vrste neletalnih projektila velikog kalibra 17,3 mm (gumene kugle, hemijska sredstva) da bi ih izbacila na daljinu do 70 metara. Ipak, i ovo oružje (kao i svako drugo) može da ubije i zabeležen je slučaj kada je prilikom jedne policijske intervencije osoba stradala od udarca gumene kugle. 

Klasifikacija oružja
1. Po principu dejstva

Danas su poznate sledeće vrste vazdušnog oružja:

  • Na duvanje, odnosno na kapacitet pluća strelca.
  • Sa opružnim klipom (klasična ”vazdušara” kod koje se pritisak stvara sabijanjem vazduha putem klipa pomoću prelamanja cevi i poluge).
  • S gasnim klipom koji pogoni oprugu.
  • Koristi elektropogon – glavna opruga se sabija pod dejstvom energije u bateriji.
  • S gasnom kompresijom; CO2 iz posebnog rezervoara koristi se za izbacivanje metka.
  • S kombinacijom  kompresije i doziranog puštanja gasa iz posebnog kompresora (ručnog ili električnog). Koristi vazduh ili helijum, a pogodno je za statično korišćenje u streljanama i prilikom uvežbavanja.
  • S pneumatskim patronima za višekratnu upotrebu. 
  • S kombinacijom vazduha i zapaljivog elementa koji aktivira komprimovani gas pojačavajući balističke vrednosti projektila.
  • S piro-pneumatskom kombinacijom – kompresija sa zapaljivim gasom. To je prelazna faza s vazdušnog oružja na vatreno. Koriste se različite mešavine propana i butana s vazduhom i omogućava se automatska paljba. U mnogim zemljama je izjednačeno s vatrenim oružjem. 
2. Po energiji na ustima cevi i kalibru
  • Do 3J, bilo kog kalibra nije oružje, već predmet konstrukcijiski sličan oružju, a namenjen za obuku u streljaštvu i rekretativnom gađanju.
  • Do 3J, u kalibru 6 ili 8 mm – imitacija vojnog oružja, dejstvuje na gas, oprugu ili baterije. Municija su plastične kugle i koristi se za rekreativno gađanje i vojno-sportsku igru ”Ersoft” (airsoft).
  • Oko 3,5J u kalibru 10 mm, kopija pravog oružja za igranje peintbola. Spada u sportsku opremu.
  • Do 7,5 J, u kalibru 4,5 mm – sportsko i lovačko oružje za početnu obuku u streljaštvu.
  • Oko 14J, u kalibru 17,3 mm – koristi se kao sportska oprema za ”Paintbol”.
  • Preko 7,5 do 25J u kalibru 4,5; 5,0; 5,5; 6,35 mm, koristi se ta sportsko i pneumatsko oružje. U nekim državama za tu snagu zahteva registraciju kao vatreno oružje.
  • Od 25 J i više, sportsko i lovačko oružje, kao i vojno oružje za trenažno gađanje, bilo kog kalibra i podleže posebnim uslovima nabavke i registracije. 
Municija

Većina municije za vazdušne puške (engl. pellets, ruski пýльки – metkići, nemački-diabolo) pravi se od olova. Pošto su vazdušne puške olučene, metak treba da bude od mekog materijala kako bi ”dohvatio” zavojne kanaliće. Međutim, ta municija se može koristiti i iz neizolučene, glatke cevi, u kom slučaju se najbolji rezultati postižu s municijom koja ima ”rep”, odnosno stabilizovana je strelicom. Za gađanje iz snažnih vazdušnih pušaka koristi se i teža municija. U tipičnom kalibru 4,5 mm većina municije ima masu od 6 do 10.5 grejna (gr.lat. granum. 1 grain = 0.06479891 grama ). Najčešće se koriste kalibri od 4,5 i 5,5 mm, ređe kalibri od 5,0 i 6,35 mm, a može se naći i municija u kalibru do 12,7 mm. Vazdušno oružje može koristiti municiju i drugih materijala – često plastike, i to obojene, a mogu biti napunjene i bezopasnom bojom koja se koristi u prehrambenoj industriji. Varijacije u obliku su značajne pa imamo špicaste, ravne, zaobljene, ojačane metalnom kuglicom, i mnoge druge.

Načelna brzina metka kod pušaka je oko 340 m/s na sobnoj temperaturi, što je približno brzini zvuka. Mogu se postići i veće brzine ako se metak namaže uljem. Kod pištolja ta brzina ne prelazi vrednosti od 100-150 m/s. Neki modeli vazdušnih pušaka kod kojih se koristi klip pod pritiskom opruge mogu dostići brzinu i do 380 m/s. Modeli koji koriste gas pod pritiskom postižu brzine metka i do 450 m/s.

Pošto je tržište za ovakvo oružje veliko, nije čudo da ima i mnogo proizvođača, pa navedimo najpoznatije. Pored amaterskog, rekreativnog oružja, neke od ovih firmi proizvode i vrhunske profesionalne takmičarske puške, vojne verzije za trening, itd. U Rusiji su to Ižmeh, Aniks, Kalibar, Edgan, Demjan. U Češkoj je napoznatiji proizvođač CZ, a u Tajvanu KWC. Austrijsko-nemačka škola je vrhunska po dometima i kvalitetu, pa izdvajamo austrijski Steyr i nemačke Umarex, Weihrauch, Diana RWS, Walther, Suhl, Haenel,  J. G. Anschütz, Feinwerkbau (vrhunske takmičarske puške i pištolji); engleski  Webley, BSA Guns, FX Airguns, američki Crosman, Daisy, Benjamin, Borner, zatim brojne španske, kineske, turske firme. Spisak je duži, a u ponudi ima stvarno za svakog ponešto. Tako je ovo oružje prešlo dug i istrajan put od egipatskih crteža do najnovijih, futurističkih tehnologija i oblika.

2 KOMENTARA

Odgovori na Rale Odustani od komentara

Molimo unesite svoj kometar!
Ovde unesite svoje ime

Povezani članci

Najnovije objave