Uzevši u obzir planinsko, ispresijecano vojište, kao i specifičnu taktiku ratovanja, gdje se prednost davala ofanzivnom nastupanju i bliskoj borbi, sasvim je razumljivo da su Crnogorci, sve do druge polovine 19. vijeka, obavezno bili naoružani pištoljima (kuburama) i jataganima. Ova praksa je vremenom prerasla u običajno pravo, a pištolji i jatagani su postali sastavni dio tradicionalne nošnje i folklora. No, u 19. vijeku, pištolji zanatske izrade, najrazličitijeg porijekla, uglavnom sa mehanizmima tipa Miquelet, predstavljali su svojevrsni anahronizam, zastarjelo, neefikasno i nesigurno oružje. S druge strane, jatagan kao omiljeno oružje Crnogoraca za rješavanje sukoba u bliskoj borbi, trebalo je takođe zamijeniti nečim modernijim i efikasnijim. U želji da osavremeni vojsku ali i održi tradiciju, knjaz Nikola se odlučio da svakog borca opremi modernim, ali u materijalnom smislu pristupačnim revolverima. Istina je da su pojedinci ovo oružje već nabavljali na komercijalnom tržištu, što je dovelo do pojave često nesigurnih i svakako nejednoobraznih revolvera. Mogućnost da se upozna o novim sistemima, cijenama, uslovima nabavke, ali i eventualnoj finansijskoj podršci prilikom kupovine tipiziranih revolvera, ukazala se najavom Svjetske izložbe u Beču, 1873. godine (Wiener Weltausstellung, od 19. aprila/1. maja do 21. oktobra/2. novembra 1873). Knjaz je, naime, bio obaviješten da će u vrijeme izložbe u Beču boraviti i ruski imperator Aleksandar II (Александр II Николаевич, 1818–1881). Planirano je da ruski vladar i ministar inostranih djela, Gorčakov (Александр Михайлович Горчаков, 1798–1883), pod maskom posjete izložbe, sa austrougarskim carem Francom Jozefom potpiše konvenciju koja će prerasti u tzv. Savez tri cara (konvencija je potpisana 25. maja/6. juna 1873. u Šenbrunu). Boravak Aleksandra II u Beču pružao je mogućnost Knjazu da sa vladaocima dvije velike sile razgovara o eventualnoj finansijskoj pomoći za izgradnju puteva, ali i za nabavku naoružanja.
Knjaz Nikola i knjeginja Milena sa ćerkama Zorkom i Milicom su na Svjetsku izložbu krenuli 14/26. aprila 1873. iz Kotora, parobrodom carske mornarice Taurus I (SMS Taurus I). Iskrcali su se u Dubrovniku, odakle su vozom, preko Napulja, Rima, Firence i Milana, produžili za Beč. U pratnji su se nalazili potpredsjednik Senata, vojvoda Petar Stevanov Vukotić (1826–1907), prvi ađutant pukovnik Stanko Radonjić (1842–1889) i dva tjelohranitelja. Na bečku Zapadnu stanicu (Westbahnhof) su stigli su 12/24. maja, a dočekali su ih sekretar Jovan Sundečić (1825–1900), serdar Bajo Bošković, (1835–1876) i ministar vojni vojvoda Ilija Plamenac, koji su u austrougarsku prestonicu doputovali ranije. U ime Austrougarske, na peronu se nalazio knjažev lični domaćin i pratilac, Nikoli dobro poznati major Gustav Temel (Gustav Freiherr von Thömel, 1829–1902).
Delegacija je, po već ustaljenom običaju, odsjela u hotelu Kod zlatnog jagnjeta, u kome ih je dočekao i pozdravio generalni direktor izložbe, baron Vilhelm Švarc-Senborn (Wilhelm Freiherr von Schwarz-Senborn, 1815–1903). Temel je Knjazu nakon prvog susreta uručio 30.000 forinti kao prvu ratu subvencije iz austrijskog dispozicionog fonda za izgradnju puta od Kotora do Rijeke. Tokom prvog dana boravka, 13/25. maja, Nikola je posjetio ministra inostranih poslova grofa Andrašija (Julius Graf Andrássy von Csík-Szent-Király und Kraszna-Horka, 1823–1890). Kod cara Franca Jozefa je primljen 14/26. maja. Sjutradanje posjetio i ministra-predsjednika knjaza Adolfa Auersperga (Adolf Carl Daniel von Auersperg, 1821–1895) a izložbu je obišao 15/27. i 19/31. maja. Crnogorska vladarska porodica je napustila Beč 29. maja/10. juna 1873. godine. Do Trsta je stigla 2/14. juna, odakle je privatnom jahtom cara Franca Jozefa Grajf (SMS Greif) prebačena u Kotor (3/15. juna) a sjutradan je prispjela na Cetinje.
Prilikom posjete Svjetskoj izložbi, Nikola se najduže zadržao na štandu firme Leopold Gasser (Section II. Allgemeine Bewaffnung etc, Gruppe XVI. Heereswesen, B. Handfeuerwaffen, Oesterreich). Pažnju je posebno obratio na austrijski vojni revolver sistema Gasser (Armeerevolver Patent Gasser), koji je 1870. godine uveden kao službeno oružje konjičkih, artiljerijskih i intendantskih podoficira, konjanika koji nisu naoružani karabinom i bataljonskih trubača lovačkih trupa. Crnogorski knjaz je, naime, još 1871. godine čuo za ovaj revolver i, pismom od 29. jula/10. avgusta zatražio od Teodora Dende da mu pošalje jedan primjerak na uvid. Denda je 11/23. avgusta obavijestio Nikolu da je uz posredstvo Tomasa Sederla od Gasera nabavio oružje i da mu dva refolfera šalje preko Mihaila i Filipa Radulovića. No, Knjaz je na izložbi detaljno informisan da se revolver bazirao na sistemu Lefoše (Lefaucheux-Systeme) ali je konstruisan za centralno paljenje i dejstvo (jednostrukom i) dvostrukom akcijom. Doboš je imao 6 komora. Ožlijebljena cijev od livenog čelika, dužine 7 cola (7 Zoll – 19,3 cm), bila je kalibra 5 linija (5 Linien – 11 mm), koji je odgovarao metku za karabin sistema Verndl (Werndl). Oružje, ukupne dužine 12,4 cola (32,7 cm), imalo je prilično veliku masu od 2 funte i 13 lota (2 Pfund 13 Loth – l,321 kg), što se nije moglo izbjeći zbog kalibra, odnosno, uniformnosti municije (sa karabinskom). No, ovo je svakako bilo odlično, jednostavno i izdržljivo oružje. Prilikom testiranja ispaljeno je 500 hitaca sa pojačanom municijom (1,94 umesto 1,3 grama crnog baruta) bez ikakvih posljedica. Šest metaka se ispaljivalo za 10 sekundi, pri čemu trzanje oružja nije pričinjavalo smetnje. Prilikom gađanja sa rastojanja od 150 koraka (150 Schritt – 100 m), pogoci su bili grupisani u krugu od 24,5 cola (24,5 Zoll – 64,5 cm).
U suštini, Knjaz je imao uvid u konstrukciju bečkog oružara iz Otakringa, Leopolda Gasera(Leopold Gasser, 1836–1871), patentiranu 4/16. septembra 1869. (patent br. 19/700); revolver je austrijska vojna komisija pozitivno ocijenila 29. avgusta/10. septembra iste, a u naoružanje armije zvanično je uveden Ukazom br. 3520 od 22. avgusta/3. septembra 1870. godine.
Leopold Gasser (1836-1871)
Karakteristike ovog oružja, uključujući i mogući popust prilikom nabavke, kao i obećanje da će dobiti finansijska sredstva, opredijelile su Nikolu I za Gaserov revolver M1870. Knjaz je tokom boravka u Beču, uz Temelovu podršku, sa direktorom firme Leopold Gasser’s k. u. k. privilegierte Hof- und Armee-Fabrik, Ottakring, Festgasse 17/Kohlmarkt 8, Johanom Gaserom (Johann Gasser, 1847–1896), zaključio preliminarni dogovor o isporuci 7.000 revolvera, a detalje oko konačnog ugovora prepustio je vojvodi Iliji Plamencu. Plamenac je 4/16 juna 1873. utanačio taktičko-tehničke karakteristike oružja, način i rokove isporuke, kao i konačnu cijenu. Naručeni revolveri bili su identični sa austrijskim vojnim modelom, sa izuzetkom cijevi. Vojvoda je, naime, zahtijevao da crnogorski kontingent bude opremljen cijevima nestandardne dužine od 237 mm (9 bečkih cola). Jedino opravdanje za ovakvu odluku vidimo u želji da se novo oružje što više približi dužini pištolja (kubura), uobičajenih kod Crnogoraca. Rukohvat rama (rukodrž ručice) je imao čekirane drvene korice (kore). Na zadnjem gornjem dijelu cijevi (osnovici) kalibra 11,2mm, punciran je monogram knjaza Nikole ”NI” pod krunom. Sa lijeve strane osnovice utisnut je naziv konstruktora odnosno proizvođača a sa desne – serijski broj. Oznaka konstruktora odnosno proizvođača na modelima 1870 je glasila ”L. GASSER / PATENT” a na kasnijim isporukama – ”L. GASSER / PATENT / WIEN / OTTAKRING”. Na modelima 1870/74. namijenjenim komercijalnom tržištu utiskivani su inicijali novog vlasnika fabrike u Otakringu, ”L.G.” (Leoplod Gasser) kao i zaštitni znak fabrike sa oznakom novog materijala: jabuka prostrijeljena strijelom i natpis ”GUSS-STAHL” (liveni čelik).
Fabrika Leopold Gasser’s k. u. k. privilegierte Hof- und Armee-Fabrik, Ottakring, Beč
Dužina šestometnog revolvera iz prve serije, kalibra 11,2mm, bila je 378 mm a masa – 1500 grama. Na revolveru se nalazila sigurnosna kočnica (naslona šušta oroza) koja je obezbjeđivala oroz u zapetom (kod jednostrukog dejstva obarače) i sigurnosnom položaju (da igla, kljun orozov, ne dodiruje kapislu). Gasser je 1870. godine austrijskoj vojsci revolvere prodavao za 15,50 guldena, tržišna, maloprodajna vrijednost iznosila je 28 guldena, a prema ugovoru od 4/16. juna 1873, Crna Gora isto oružje dobijala za 19 guldena.
U dopisu od 24. februara/8. marta 1875, ruski generalni konzul u Dubrovniku, Aleksandar Jonin, obavijestio je izvanrednog poslanika pri Porti, Nikolaja Ignatjeva (Николай Павлович Игнатьев, 1832–1908), da svi naručeni revolveri još nisu stigli u Cetinje. Oružje je, naime, u Crnu Goru dopremano sukcesivno, u manjim partijama. Prva tranša od 1.200 jedinica, u manjim partijama, isporučivana je od sredine do kraja 1875. godine. Primjera radi, Todor Denda je 10/22. juna obavijestio Iliju Plamenca da će Gasser do 8/20. septembra poslati 450, a za tri neđelje docnije još 50. Tokom 1876. u Cetinje je stiglo još 2.900 komada, a posljednji kontingent je prispio u vrijeme nastavka neprijateljstava sa Turskom, 1877. godine. Zanimljivo je da je tokom rata 1876-1878 bečki trgovac Anton Ig. Krebs, vlasnik stovarišta u Volcajle br. 1 (Wollzeile No. 1), u Glasu Crnogorca preporučivao svake vrste revolvera, fišeka, Verndlovih karabinki, pušaka, s više metaka po najjeftiniju cijenu, pri čemu je na reklami dominirao crtež Gaserovog sistema. No, sumnjiva reputacija trgovca dovela je do toga da su njegove reklame nakon samo dva broja povučene iz novina.
Nakon rata 1876-1878, Cetinje nije odmah obnovilo narudžbinu popularnih levora (livora, revovera, levovera)kod Gasera, isprobavajući kako belgijske kopije, tako i usavršeni revolver istog sistema, koji je počeo da izrađuje stalni crnogorski snabdjevač, Tomas Sederl. Sederl je, naime, preko oružara koji je radio na prijemu oružja u Beču, Teodora-Todora Dende, 1879. godine u Crnu Goru poslao 384 svojih revolvera sa priborom. No, prodato ih je samo oko dvadeset a ostatak je vraćen u Beč.
U međuvremenu, konstrukcija Gaserovog revolvera je poboljšana. Kod osnovnog modela (M1870), naime, ram sa rukohvatom (osnovica ručice) izrađivan je izlivanjem, od kovanog mekog gvožđa (Eisenweichguss, čelik sa manje od 0,5% ugljenika). Zbog loših karakteristika materijala, kao i veze rama (ručice sa osnovicom) sa cijevi običnim zavrtnjem (čivijom) i osovine doboša (cilindra) sa zadnjom pločom (otpornom pločom), zazor između doboša (cilindra) i zadnje ploče (otporne ploče) vremenom se povećavao preko dozvoljene tolerancije od 1 mm, tako da igla oroza (kljun orozov) nije mogla izvršiti opaljenje kapisle. Firma Gasser je 1874. godine osvojila proizvodnju svih dJelova od livenog čelika (Tiegelgussstahl), pri čemu je cijev za ram (osnovicu) sada fiksirana konusnim zavrtnjem (čivijom) u konusnom otvoru (iščivijanoj rupi), što je obezbjeđivalo tačno centriranje ose cijevi sa osama ležišta metka (fišeka) u dobošu (cilindru). Proizvodnja novog oružja, pod oznakom M1870/74, započeta je od serijskog broja 60.061. No, austrijska vojska je proizvodnju revolvera M1870/74 povjerila i firmi Thomas Sederl, Wafffenfabrikant in Ottakring. Sederl ne samo da je osvojio proizvodnju standardnog revolvera M1870/74, nego je razvio kako sopstveni model sa zatvorenim ramom, tako i model sa olakšanim zapinjanjem na principu Konrada Kromera (Konrad Ritter von Kromar, 1840–1919). Sederlova ponuda iz 1879. odnosila se na standardne modele 1871/74, ali i na modele sa zatvorenim ramom. Na ovo upućuju sačuvani primjerci sa standardnim crnogorskim žigom „NI“ pod krunom.
Vojvodu Iliju Plamenca je sekretar Vojne kancelarije, Jovan Martinović (1851–1922), 30. jula/11. avgusta 1879. izvijestio kako Johan Gasser upozorava da revolveri njihovog sistema ali tuđe produkcije nisu kvalitetnim te da je njegova fabrika spremna da Crnu Goru snabdijeva potrebnim količinama originalnih, usavršenih modela, po jediničnoj cijeni sniženoj (sa 19) na 14 florina (guldena) sa jednogodišnjom garancijom i plaćanjem odloženim za godinu dana. Vjerovatno iz finansijskih razloga, Crna Gora se tek tri godine kasnije opredijelila za originalne Gaserove revolvere novog modela. Ilija Plamenav je 27. jula/8. avgusta 1882. obavijestio K. u. k. privilegierte Hof-und Armee-Fabrik Gasser da prihvata njihovu ponudu prema uslovima iz 1879. godine. Dalji kontingenti revolvera bili su sa cijevima normalne dužine (7 Zoll – 19,3 cm) i standardnim monogramom „NI“ pod krunom.
Postavlja se pitanje da li se, bar u prvo vrijeme, zaista radilo o novom modelu iz 1874. godine. Ilija Plamenac se, naime, 10/22. novembra 1894. obratio fabrici u Otakringu povodom ojačavanja udarne opruge (udarne šušte) i centriranja doboša (cilindra) odnosno ležišta fišeka i cijevi, što bi značilo da tek devedesetih godina 19. vijeka počinje isporuka novih modela. Na činjenicu da je poslije 1894. godine Crna Gora dobijala samo oružje M1870/74 ukazuju i serijski brojevi revolvera prodavanih vojnicima u periodu od marta 1896. do kraja maja 1897. godine, a koji su se kretali od 156.600. do 157.200. Prema Hajdukovićevim bilješkama, ovo je dio kontingenta od 2.800 revolvera, koliko je prodato od 9/21. marta 1896. do 11/23. novembra 1899. godine.
Pravo nabavke revolvera, isključivo od firme K. u. k. privilegierte Hof- und Armee-Fabrik Gasser, imalo je samo Ministarstvo vojno. Oružje su iz Beča do Trsta željeznicom prevozili ovlašćeni posrednici, kompanija Širović i Damjanović (Sirovich e Damianovich, Lazzaretto Vecchio 17, Trieste; Andrija Širović, 1836–1903); tovar je ukrcavan na brodove tršćanskog Austrijskog Lojda (Österreichischer Lloyd, Lloyd Austriaco) i transportovan do Kotora, odakle je, na konjima, prebacivan na Cetinje. Prema novim dokumentima, izgleda da je oružje čuvano uglavnom u Vojnoj oružnoj radionici i laboratoriji na Cetinju, iako je bilo predviđeno i skladištenje u Rijeci Crnojevića. Revolveri su kupovani u Beču po jediničnoj cijeni (u zavisnosti od perioda) od 14 do, kasnije, 13 florina i 50 novčića, a prodavani su borcima za 18, odnosno, od 1896, za 15 florina i 36 novčića. Pravo prodaje vojnicima takođe je bilo u isključivoj nadležnosti Ministarstva vojnog, a prodaja je vršena u cetinjskoj Vojnoj laboratoriji.
Bez obzira na to što je svaki borac revolver plaćao, oružje je tretirano kao nepotpuno vlasništvo kojim vlasnik nije mogao slobodno da raspolaže. Država je uvela niz restriktivnih mjera u pogledu otuđivanja, nasledstva i ostalih vidova promjene vlasničkog statusa, što je detaljno obrađeno u više radova. Zanimljivo je da su kaznene odredbe u pogledu čuvanja revolver uvedene i prije nabavke gasera, osmom tačkom disciplinskog dijela Uredbe o organizaciji vojske od 1/13. januara 1871. godine.
Postupak prodaje bio je regulisan naredbama dostavljanim komandirima i kapetanima i Pravilnikom za kupovinu i čuvanje revolvera od 14/26. marta 1894. godine. Za kupovinu revolvera bio je potreban bilet, odnosno, uvjerenje ili dopis nadležnog oficira da vojnik ima pravo na nabavku (ukoliko bi vojnik izgubio bilet, oficir je jemčio njegovo pravo na kupovinu). Ukoliko se plaćanje vršilo poštanskim putem, uz uvjerenje se prilagao i kupon-uputnica o izvršenoj uplati. Tako je of.(icir) Janko Matov 10/22. oktobra 1896. iz Danilovgrada, na adresu Laboratorije, odnosno, na ruke Iliji Hajdukoviću, poštom uputio forinti 15 i 36 novčića za jedan levor namijenjen Neši Ž. Čebiću iz bataljona Kom. Krsta Boškovića… (III bataljon III brigade). Na pismu je olovkom dopisan broj prodatog levora – 157117 (u Laboratoriji je na svim zahtjevima obavezno upisivan broj izdatog oružja). Uz pismo je bio priložen poštanski kupon br. 638 od 16/28. oktobra 1896 na 15,36 forinti. I komandir Milo Đurašković (kasnije brigadni đeneral) je 30. septembra/12. oktobra 1896. obavijestio Hajdukovića da mu poštom šalje 15,36 forinti za levorver za vojnika Marka Nika iz 3 čete oficera Mac Ljuce. Istu praksu potvrđuju i pismena Uvjerenja komandira izdata vojnicima, koja se čuvaju u fascikli Bileti za prodate revolvere u mjesec Maj 1897.
Osim žitelja Crne Gore, samo u izuzetnim slučajevima, a po odobrenju ministra vojnog, gasser su mogli kupovati i stranci, posebno prekograničari iz beranske oblasti (Berane kaza, İpek Sancağı, od 1913. okrug Crne Gore). Prodaja je vršena kupcima koji su dolazili direktno na Cetinje ili od vlasti pograničnih oblasti. Da su revolveri prodavani u Turskoj, potvrđuje i molba za dozvolu kupovine jednog levora, koju je ministru vojnom vojvodi Iliji Plamencu uputio Gliga Janov iz Turske iz Gusina (Gusinje, tada kazâ Gosine, Kosova vilâyeti). Na molbi je na Cetinju, 15/28. oktobra 1896, V(ojvoda) P(lamenac) dopisao: Ilija (Hajduković), prodaj tome jedan levorver. No, problem je predstavljala ilegalna prodaja oružja sunarodnicima preko granice, koju su obavljali vojnici, uprkos strogim zabranama. Ovakvi slučajevi posebno su bilježeni u kazi Berane, Pljevaljskom sandžaku (Taşlıca Sancağı), Skadarskom (İşkodra Vilayeti) i Kosovskom vilajetu. Štaviše, prema izvještaju crnogorskog poslanika u Carigradu, crnogorski gasser je postao izuzetno popularno oružje u evropskom dijelu Osmanske imperije (Rumeli Eyaleti), a počeo je da se pojavljuje čak i u Carigradu. Primjera radi, samo u Kosovskom vilajetu je 9/21. februara 1911. zabilježeno 31.517 revolvera.
Nepoznanicu čine crnogorski revolveri M1870 koji su, uz standardni monogram „NI“, imali i žig na staroturskom (arapskom) pismu. Pitanje je da li su arapski žigovi utiskivani na oružju namijenjenom komercijalnom tržištu Osmanske imperije ili borcima crnogorskih muslimanskih bataljona. Neposredno nakon Velike istočne krize, 1880, naime, izvršena je reforma crnogorske vojske, prema kojoj je muslimansko stanovništvo, umjesto regularne vojne obaveze, bilo dužno da plaća porez – nizamiju. Radi vođenja evidencije i uredne naplate poreza, Muslimani su raspoređeni u Podgorički, Barski, Ulcinjski, Mrkojevićki i Krajinski bataljon. No, nije jasno da li su ovi poreski obveznici imali pravo kupovine revolvera. Tek prema Uredbi o formaciji cjelokupne vojske Knjaževine Crne Gore od 20. avgusta/2. septembra 1908, muslimansko stanovništvo je podleglo vojnoj obavezi, ali četiri muslimanska bataliona (nisu imala) zasebnih okruga, nego se obraz(ovalo) iz nekolika batalionska okruga. Zakonom o ustrojstvu vojske za Knjaževinu Crnu Goru od 29. aprila/12. maja 1910, potvrđeno je da je, u skladu sa članom 122 Ustava, svaki crnogorski državljanin dužan služiti u vojsci. Muslimani su raspoređeni u Cetinjski i Podgorički divizijski, Primorski i Zetski brigadni i 7 bataljonskih okruga.
Shodno islamskom ukusu, korice (kore) ili kompletan rukohvat rama (rukodrž ručice) revolvera često su u zanatskim radionicama Kosovskog i Skadarskog vilajeta – prvenstveno u Prizrenu (Prizren, İpek Sancağı, od 1877 – Prizren Vilayeti), Peći (İpek, İpek Sancağı) i Skadru (İşkodra, İşkodra Vilayeti), izrađivane od srebra ukrašenog nijelom i koralima ili od bjelokosti. U Prizrenu, puškari Mula, Ibro i Jusuf su iz Skadra nabavljali gotove cijevi a sami su izrađivali cilindre i ostale djelove, te vršili montažu revolvera. Zabilježeno je da su se između 1906. i 1908. godine crnogorski revolveri, u zavisnosti od ukrašenosti, u Peći prodavali za 3-5 bijelih medžidija (12,6–21 kruna), a ponekad i za 2 lire (43,4 krune). Štaviše, u Debru (Debre, Debrei Bâlâ Sancağı) je lokalni tufegdžija Rasim Kosovrasti izrađivao i fišeke za crnogorske revolvere. Moda luksuznih revolvera je ubrzo proširena i na Crnu Goru, gdje je inače postojao kult raskošnih skadarskih i kotorskih pištolja (kubura) ledenica. Zbog velike popularnosti ovakvih revolvera, belgijske radionice, ali i austrijski zavodi Leopold Gasser i Tomas Sederl počeli su produkciju komercijalnog oružja sa cizeliranim gravurama i ručicama od slonovače i sedefa. Tršćanska firma Angelini i Benardon (Angelini & Benardon, A&B) prodavala je crnogrske revolvere prave Gasserove, dugačke bez šine (ne sastavljene) na 6 hitaca, propisani model za kraljevinu Crnu Goru, poniklovane, narezbane za 31 krunu, poniklovane, bogato narezbane, držak od ebanovine za 37 kruna, kao i poniklovane, bogato narezbane, držak od slonove kosti za 48 kruna (praktično trostruko skuplje od standardnog modela). Leopold Ulrih (Leopold Ulrich), naslednik Leopolda Gasera, trgovac oružjem, municijom, lovačkim, sportskim i priborom za mačevanje (Gasser’s Leopold Nachfolger Leopold Ulrich, Waffen-und Munitionsverschl. und Hdl. m. Jagd- Fecht – und Sportartikeln), koji je od Mihaela Gasera krajem 1903. otkupio firmu u ulici Kolmarkt br. 8, standardne revolvere M1870/74, „sivog finiša“, prodavao je za 28-33 krune, niklovano ili oružje brunirano englesko-plavo – za 38, a niklovane, gravirane revolverе, s koricama od bjelokosti, za 48 do 54 krune. Austrijski proizvođači i trgovci su velike količine gasera sa korama od bjelokosti i žigosanim monogramom „NI“ sa krunom, ilegalno dostavljali u Kosovski i Skadarski vilajet, a skadarski preprodavci su ih nudili Crnogorcima. Guverner Primorske oblasti, vojvoda Simo Popović (1846–1921), tokom 1891. godine je u više navrata obavještavao Cetinje o zaplenama ovakvog oružja. Revolveri su švercovani parobrodima Austrijskog Lojda (Österreichischer Lloyd, Lloyd Austriaco), iz Trsta, via Piran (Prano transito), do skrivenih mjesta na ulcinjskoj obali. Tako je samo 22. avgusta/3. septembra 1891. zaplijenjeno Revolvera…s bijelim koricama 29 (a) s duplom cijevi (9 cola) 208… (ovo) su (bili) crnogorski levorveri s šifrom NI…. Revolveri su sasvim novi paketirani iz fabrike Gaserove sa njegovim štambiljom na svakom zamotku od revolvera. Uz oružje, zaplijenjeno je i 22.000 fišeka od levorvera (45 kašeta), s žigovima na dancetu čahura LA i BM (Berndorfer Metallwaren Fabrik).
Naredbom ministra vojnog br. 65, izdatom još 1/13. ferbuara 1885, zbog nepotrebnih troškova (i petostruko veća cijena) i uniformnosti vojnog oružja, strogo je bilo zabranjeno nabavljati revolvere od skadarskih trgovaca, kao i uopšte oružja sa bijelim koricama. Ovakve korice (kore) su se morale zamijeniti standardnim, drvenim čekiranim, u Vojno-oružnoj radionici u Rijeci, po cijeni od 1 florina i 20 novčića.
Crnogorcima je, u principu, bila ograničena nabavka nepropisnih revolvera, odnosno, komercijalnog oružja belgijske proizvodnje ili gasera drugih modela (petometnih, sa zatvorenim ramom, kalibra 9mm, kraćih cijevi, sistema Gasser M1877, M1877/79, sistema Sederl M1879, M1880 i M1882). Pravo kupovine ovakvog oružja eventualno je imao onaj ko već posjeduje regularni model M1870 ili M1870/74. No, i u tom slučaju revolveri su se nabavljali po posebnoj dozvoli Artiljerijskog odjeljenja Ministarstva vojnog (Naredba iz novembra 1899) i mogli su se nositi samo van vojne službe, na radovima, ili držati kod kuće. Privrženost Ministarstva vojnog prvobitnom prozvođaču i modelu posebno je došla do izražaja nakon smrti Johana Gasera, u vrijeme kada se firma Leopold Gasser nalazila u vlasničkom previranju. Kompanija iz Trsta, inače dobavljač ratnog materijala za Knjaževinu Crnu Goru, Angelini i Benardon (Angelini & Benardon, Fornitori del Materiale da guerra per il Principato del Montenegro, A&B), dopisom od 28. aprila/11. maja 1901. je Iliji Hajdukoviću do znanja dala da, budući je dobila zastupanje od fabrike Gaserovije Revolvera, (a) budući (da su) zastupnici od Knjaževine za fišeke, radi bi bili imati čast dati … i Crnogorske Revolvere prave Gaserove, te mu predlažu da učini moguće da im i za ove Revolvere zastupanje od (crnogorske) Vlade dođe, a za cijene (su) sigurni da će se dogovoriti. Za (t)ada dostadno je da znaju je li stvar moguća, a ako misli (Vlada), (oni) su gotovi i na Cetinje lično doći za urediti posao”.
Hajduković je 1/14. maja, pismom br. 219, tršćansku kompaniju obavijestio da što se tiče revolvera Gaserovih da su oni postali zastupnik (Gaserove) kuće, u tome (crnogorsko) Visoko ministarstvo nema posla. No, (crnogorsko) Visoko ministarstvo ima lično ugovor s Gaserom već dugo godina te dobavlja revolvere lično od Gasera, tako da se Angelini i Benardon Ministarstvu ne obraća niti u ime toga dolazi na Cetinje, jer nema rašta, počem Ministarstvo niti želi ugovor mijenjati sa kim drugijem.
Usljed neograničenog povjerenja u kvalitet revolvera proizvedenih u fabrici Leopolda Gasera, zabranjena je izrada istog oružja u Crnoj Gori. Kako ćemo vidjeti, domaće radionice su bile snabdjevene rezervnim djelovima i sposobne da obavljaju popravke revolvera. No, u tehnološkom smislu, izrada kompletnog oružja u Crnoj Gori svakako nije bila moguća. Naredba je uslijedila vjerovatno kao posljedica pokušaja da se od oštećenih revolvera i rezervnih djelova kompletira novo oružje. Na ovakav zaključak upućuje nas jedini do sada poznati primjerak revolvera M1870 (u privatnoj kolekciji) sa natpisom koji kao proizvođača navodi radionicu Obod u Rijeci Crnojevića. Oružje ima cijev dužine 215 mm (dužina između M1870 i M1870/74 – 8 Zoll), sa 6 žljebova. Na njemu ne postoji ni jedna standardna oznaka austrijskog proizvođača, kontrole ili serijski broj, nema sigurnosnu kočnicu (naslonu šuštu oroza) tako da može dejstvovati samo dvostrukom akcijom, na orozu su vidne intervencije a kore su glatke, bez čekiranja. Na lijevoj strani osnovice cijevi punciran je natpis „КЊАЖЕВ: / ЦРНОГОР. / ВОЈЕНА / РАДИОНИЦА. / РИЈЕКА ОБОД.“ i broj „6“, a sa unutrašnje – „20/4/1888“ (datum izrade/prepravke?).
Nakon završetka rata 1876–1878, više puta je skretana pažnja na nemaran odnos prema revolverima, ali i na starinski način nošenja za silav, koji je oružje izlagao znoju i kiši. Nažalost, u nedostatku futrola (kesa), gaseri su nošeni za pojasom i u vrijeme Prvog svjetskog rata, sve do 1916. godine. Istina, Propisima o uniformi oficira od 3/16. oktobra 1910, u ratnodopsku uniformu zaštitne boje spadao je i revolver u kesu zaštitne boje, ali vojnicima one nikada nisu podijeljene. Što se tiče bezbjednosnih aspekata, jedinu garanciju da ne dođe do nesrećnih slučajeva slučajnim opaljenjem (padom na tlo, jačim udarcem), predstavljala je naredba kojom se strogo zabranjuje stavljati u cilindar više od 5 fišeka“. Tako se kljun orozov uvijek nalazio pred praznim ležištem fišeka.
Što se tiče održavanja, u arhivi je ostao zabilježen niz kvarova za koje je teško utvrditi da li su nastali usljed nemara, korišćenja privatno laborisane municije ili zamora materijala.
Svaki vojnik je imao mogućnost da oružje o svom trošku uputi na popravku u Vojno-oružne radionice. Tako se Filip Dragović iz Morače 3/18. maja 1901. obratio direktno ministru vojnom, Iliji Plamencu, povodom oštećenog levolver(a) od puca(nja), (kod koga se) slomila ploča kroz koju prolazi udarač (hrt otporne ploče). Za popravku mu je traženo 9 fjorina i 50 novčića, ali je on, kao siromah, molio da mu se popravka obavi besplatno. Po naredbi ministra vojnog, predmet je proslijeđen Iliji Hajdukoviću.
Upravi vojno-oružnih Radionica Cetinje je 3/16. aprila 1914, pod R.2703/O.508, dostavljena naredba ministra vojnog od 2/15. aprila (br. R.2700/O.507), da se svim borcima oružje popravlja besplatno do 1/13. juna tekuće godine. Na osnovu ove naredbe, 16/29. aprila 1914. vojnim oružnim radionicama Podgorica, Nikšić i Kolašin naloženo je da do navedenog perioda revolvere crnogorske i ruske popravljaju besplatno. Naredba se odnosila i na oružje predato radionicama i prije 2/15. aprila 1914. godine. Primjera radi, na revolveru Lazara Popovića, primljenom još 17/30. juna 1913, popravljeni su petica (osnovice) cijevi, šipka i čivija (zavrtanj) zatvorca (čivija kapka prozora) u vrijednosti od 7,9 perpera. No, Artiljerijsko-inžinjerijski odsjek je 16/29. aprila 1914. naložio da se, na osnovu uredbe o besplatnim intervencijama na oružju, popravka ne naplati.
Tačan broj revolvera sistema Gasser koji je crnogorska država nabavila u periodu od 1873. do 1904. godine nije moguće precizirati. Branko Babić navodi podatke koje su dali Ilija Hajduković i Ilija Plamenac, a prema kojima se ovaj broj nalazio između 18.000 i 20.000. Naveden je i spisak crnogorske vojske iz 1905, koji ukazuje da je u naoružanju, ne računajući oficirski kor, bilo 13.035 revolvera. Kako je ovo bio period kada je, zbog gašenja fabrike Leopold Gaser i prispjeća ruske pošiljke revolvera, obustavljena nabavka gasera, najrealnija je procjena Ilije Hajdukovića.
Važno je napomenuti da se, usljed velike popularnosti crnogorskih revolvera, na komercijalnom tržištu širom Evrope pojavilo oružje pod nazivom i ugraviranim natpisom Montenegro, Montenegrin ili Vero Montenegro. To su bile austrijske i, većinom, belgijske kopije originalne Gaserove konstrukcije, često za zatvorenim ramom, izbacačem čaura u osi cilindra, kapaciteta 5 ili 6 metaka, sa cijevima različitih dužina. Ovi revolveri su po kvalitetu zaostajali za originalom, ali su, zbog nižih cijena, bili pristupačniji kupcima. U svakom slučaju, oružje Montenegrin nikada nije bilo u naoružanju crnogorske vojske. Nešto drugačije su tretirani originalni gaseri razvijeni iz austrijskog službenog oficirskog revolvera 9 mm Gasser-Kripatschek M1872, ali u kalibru 11,2 milimetara, sa cijevima dužine 120–135 mm (5 Zoll), glatkim ili kaneliranim cilindom. Ovo oružje su, zbog manje mase, kupovali i crnogorski oficiri. Nakon okupacije Crne Gore, austrougarska vojska je zaplijenjene revolvere ovog tipa, pod nazivom 11 mm Montenegrinischer Revolver, kao i one iz domaćih radnji i skladišta prodavnica, uvela u naoružanje Landvera (Landwehr Revolver).
