Prošle su tačno tri godine i jedan dan otkako je eskalirao sukob u Ukrajini. Predsednik Sjedinjenih Država, Donald Tramp, koji je započeo pregovore sa Rusijom kako bi okončao rat, izjavio je da je ruska invazija mogla biti izbegnuta, što su demokrate poput senatora Ričarda Blumentala okarakterisale kao „krajnje odvratno“, „patetično“ i „slabo“.
Za njih, Tramp time „izdaje“ Ukrajinu, „zemlju koja se bori za svoju slobodu”. Lider demokrata u Senatu, Čak Šumer, dodaje da Tramp govori „direktno iz ruske propagandne knjige“.
Za divno čudo, upravo je stav koji zauzimaju Trampovi protivnici u SAD isti onaj koji dele britanske i EU elite. Pratili su ovu agendu pre Trampa, a nastavili su istim tempom i dan danas.
Oni pružaju bespogovornu podršku Ukrajini u ratu koji je nemoguće dobiti i koji je do sada prouzrokovao milione žrtava i raseljenih lica, uništenje hiljada škola, zdravstvenih ustanova i infrastrukture, te osiromašenje miliona ljudi.
Međutim, da postoji istina u onome što govore Tramp i njegovi saradnici, pišemo već tri godine i jedan dan.
Rat je mogao biti izbegnut da je Bajdenova administracija unapred uverila ruskog predsednika Putina da Ukrajina neće postati članica NATO-a i zaustavila vojne isporuke toj zemlji.
Iako se ruska invazija na Ukrajinu može sagledati iz mnogo uglova, snažan je argument da ruski predsednik Putin više nije mogao da toleriše uporno ponižavanje Moskve od strane SAD još od raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.
Sporazumi koji su prekršeni od strane Vašingtona
Nekoliko puta smo pisali kako su svi važni sporazumi o kontroli naoružanja i merama za izgradnju poverenja – poput CFE sporazuma (Ugovor o konvencionalnim oružanim snagama u Evropi), Sporazuma o raketama srednjeg dometa (INF) i Sporazuma o otvorenom nebu – zaključenih između Rusije i zapadnih zemalja predvođenih SAD-om posle 1991. godine, bili raskinuti ne od strane Moskve, već upravo Vašingtona.
Ipak, Moskva je zaključila da je širenje NATO-a i plan za dodelu članstva Ukrajini kap koja je prelila čašu. Glavna briga Moskve, još od vremena ujedinjenja Nemačke 1990. (kada je tadašnji SSSR morao da pristane na spajanje Istočne i Zapadne Nemačke u jedinstvenu Nemačku), bila je upravo ekspanzija NATO-a.
U to vreme, Moskva je pristala da ujedinjena Nemačka ostane u NATO-u, ali je tražila čvrsta uveravanja da se Alijansa neće širiti na zemlje Varšavskog pakta koje je predvodio Sovjetski Savez (Varšavski pakt se kasnije raspao).
Danas dostupni deklasifikovani dokumenti jasno pokazuju da su sovjetski lideri dobili bezbednosna uveravanja da širenja NATO-a neće biti od Džejmsa Bejkera (tadašnjeg američkog državnog sekretara), Džordža H.V. Buša (tadašnjeg predsednika SAD), nemačkog kancelara Helmuta Kola, francuskog predsednika Fransoe Miterana i britanskih premijera Margaret Tačer i Džona Mejdžora, između ostalih.
Ovo obećanje Moskvi nije održano. Već 1999. godine, Poljska, Češka i Mađarska — sve bivše članice Varšavskog pakta — pridružile su se NATO-u, iako je oko 50 vojnih, političkih i akademskih lidera, uključujući Pola Nica i Džeka Metloka, pisalo tadašnjem predsedniku Bilu Klintonu da bi to bila „istorijska greška enormnih razmera“.
Čak je i Džordž Kenan, američki diplomata koji je začetnik „strategije obuzdavanja“ Sovjetskog Saveza tokom Hladnog rata, 1997. godine napisao da bi „širenje NATO-a bilo najkobnija greška američke politike. Takva odluka mogla bi da usmeri rusku spoljnu politiku u pravcu koji nam se nimalo ne dopada.“
Klintonov naslednik, Džordž Buš, primio je još sedam zemalja 2004. godine — uključujući baltičku trijadu Estoniju, Letoniju i Litvaniju, koje su bile deo bivšeg Sovjetskog Saveza. Predsednik Buš je 2008. godine želeo da i Gruziju i Ukrajinu, obe bivše republike SSSR-a, uvede u NATO. Ipak, taj plan nije ostvaren jer je Rusija te iste godine intervenisala u Gruziji.
„Kraj Hladnog rata“ i potpuni nestanak NATO uzdržanosti
Profesor Anatol Liven tvrdi da je, nakon završetka Hladnog rata, „NATO-ova uzdržanost isparila“. Pad Sovjetskog Saveza doživljen je kao bezuslovna pobeda Zapada, što je proizvelo takozvani „kraj istorije“, mentalitet koji je vodio ka strateškoj i ideološkoj oholosti, kombinovanoj sa drugim agresivnim faktorima. Među njima su i novoformirane istočnoevropske države (i njihove lobističke grupe u SAD), opsednute strahom od Rusije i željne članstva u NATO-u.
Ovo se dogodilo u vreme kada je Moskva bila previše slaba da se odupre NATO aroganciji, sve dok Putin nije počeo da pruža otpor. On je znao da su zapadna podrška „obojenim revolucijama“ u Gruziji i Ukrajini, američke obaveštajne i vojne aktivnosti u Ukrajini godinama unazad te razmeštanje američkih raketa u Poljskoj i Češkoj, bili deo strategije da se Rusija liši svake bezbednosti, časti, jedinstva i integriteta.
Vredi napomenuti da je, kada su se sovjetski predsednik Gorbačov i američki predsednik Džordž Buš dogovorili 1989. da okončaju Hladni rat, rečeno da će to dovesti do transformacije odnosa Istoka i Zapada.
Buš je u decembru 1989. godine jasno rekao Gorbačovu: „Mi vas više ne smatramo neprijateljem“ — osećanje koje je tada delilo mnogo komentatora širom Zapada. Naivni Gorbačov je ponudio bezuslovno povlačenje sovjetskih vojnih snaga iz Istočne Evrope.
Kao protivuslugu za prihvatanje ujedinjenja Nemačke, dobio je „obećanje“ zapadnih pregovarača da se NATO neće pomeriti „ni pedalj“ ka Istoku. Dok se Varšavski pakt brzo raspao, NATO je nastavio da postoji i proširio se čak i na bivše republike Sovjetskog Saveza.
To se desilo uprkos postojanju razumnih stavova da bi i Varšavski pakt i NATO trebalo da budu raspušteni istovremeno, u korist „novog bezbednosnog sporazuma za Evropu“, koji bi se možda našao pod okriljem Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS). Time bi se uspostavio oblik kolektivne bezbednosti za sve evropske države, uključujući i Rusiju.
Ruski ugao: Princip „Monroove doktrine“ i dvostruki standardi SAD
Putinov gnev postaje još razumljiviji uzimajući u obzir da Sjedinjene Države i dalje sprovode „Monroovu doktrinu“ iz 1823. godine, koja definiše „sfere uticaja“ SAD-a gde se neće tolerisati ništa što predstavlja pretnju Vašingtonu. Na kraju krajeva, SAD nisu dozvolile Kubi da postavi sovjetske rakete 1962. godine, niti bi ikada dozvolile Meksiku ili Panami da se priključe vojnom savezu predvođenom Kinom ili Rusijom.
Zapravo, kako bi preduhitrio i najmanju moguću pretnju SAD-u, predsednik Džordž V. Buš je napao Irak, dok je Ričard Nikson odobrio bombardovanje Vijetnama. Argument ovde glasi da države nemaju neograničeno pravo da jačaju svoju bezbednost ukoliko to ugrožava ili se vrši na račun bezbednosti drugih zemalja.
Na osnovu toga, Putin može legitimno tvrditi da je za Rusiju nastala slična situacija kada je Ukrajina podnela zahtev za članstvo u NATO-u, što bi, u slučaju prihvatanja, pomerilo NATO snage direktno na ruske granice.
Zašto analitičari tvrde da je rat počeo 2008. godine?
Daniel L. Dejvis, autor knjige “The Eleventh Hour in 2020 America”, tvrdi da rat u Ukrajini nije počeo 24. februara 2022. kada su ruske trupe ušle na ukrajinsku teritoriju, već 3. aprila 2008. godine u Bukureštu, kada je NATO zvanično izjavio: „NATO pozdravlja evroatlantske težnje Ukrajine i Gruzije za članstvom u NATO-u. Složili smo se danas da će te zemlje postati članice NATO-a.“
Već narednog dana, Putin je izjavio da bi svaki pokušaj širenja NATO-a na Ukrajinu Rusija doživela kao „direktnu pretnju“. Zapad i SAD su ignorisali ovo upozorenje i nastavili da tvrde da će Ukrajina jednog dana biti primljena u alijansu.
U periodu od 2008. do 2022. godine, SAD su otvoreno podržavale demonstrante koji su želeli da svrgnu legalno izabranu ukrajinsku vladu, a tajno su radile na izboru prozapadnih ukrajinskih lidera kao zamenu za proruskog predsednika Viktora Janukoviča.
Tek kada je 2014. izbio građanski rat posle Janukovičevog svrgavanja, Putin je podržao etničke ruske pobunjenike koji su se opirali novim, od SAD odabranim ukrajinskim vlastima, a zatim je pripojio Krim u martu 2014.
Etničke i jezičke podele u Ukrajini
Važno je napomenuti da Ukrajina, od kako je postala nezavisna država 1992. godine nakon raspada Sovjetskog Saveza, nije uspela da reši svoje etničke i jezičke suprotnosti.
Pošto je vekovima bila važan deo Ruskog carstva, u istočnim delovima države, uključujući i Krim (koji je, inače, 1954. dodeljen Ukrajini radi lakše administrativne uprave od strane tadašnjeg sovjetskog lidera Nikite Hruščova, poreklom iz Ukrajine), postoji ogroman broj stanovnika kojima je maternji ruski jezik i naklonjeni su Moskvi.
Nakon raspada SSSR-a, vladajuće elite u Kijevu suočile su se sa izazovom da objedine različite i često nespojive zajednice u jedinstvenu naciju. Ukrajinci ruskog porekla, naročito u regionima Donjeck i Lugansk, pružali su otpor „ukrajinizaciji“ i politici zapadno podržanih vlada, koje su pokušavale da Ukrajini nametnu „evropski identitet“ potiskujući višedecenijske ili čak vekovne ruske veze.
U tom kontekstu, prilikom pripajanja Krima 2014. godine, Putin je jasno rekao da je Zapad prešao „crvenu liniju“ podržavajući, po njegovom mišljenju, nezakonito svrgavanje vlasti u Ukrajini. Zapad je, prema njemu, „varao Rusiju iznova i iznova“.
Ipak, 2015. godine, predstavnici Rusije, Ukrajine, OEBS-a i lideri dve proruske oblasti potpisali su u februaru iste godine takozvani „Minski sporazum“ od 13 tačaka. Lideri Francuske, Nemačke, Rusije i Ukrajine koji su se tada okupili u Minsku takođe su dali izjavu podrške sporazumu, koji je, pored ostalog, pozivao na dijalog o privremenoj samoupravi za regione Donjeck i Lugansk u skladu sa ukrajinskim zakonima i priznanje njihovog posebnog statusa putem parlamentarne rezolucije.
To, međutim, nije sprovedeno, a 2021. godine predsednik Volodimir Zelenski je govorio o vraćanju svakog pedlja ukrajinske teritorije, uključujući Krim, uz obećanje vojne i ekonomske pomoći SAD i Evrope, te obnovljenu nadu da će se Ukrajina pridružiti NATO-u.
Uloga SAD i poteza Duboke države pre invazije
Pod Bajdenovom administracijom, SAD su uvećale zalihe oružja u Poljskoj i odatle premestile jedan helikopterski bataljon iz Grčke. Padobranci iz 173. vazdušno-desantne brigade raspoređeni su u baltičke zemlje. Još vojske je poslato iz Italije u istočnu Rumuniju, a deo trupa završio je u Mađarskoj i Bugarskoj.
Američko vojno prisustvo u Evropi odmah se povećalo sa 74.000 na 100.000 vojnika. Četiri eskadrile borbenih aviona porasle su na 12, a broj borbenih brodova u regionu porastao je sa 5 na čak 26. Borbeni avioni i obaveštajni letovi nadgledali su 24 sata dnevno istočni bok Alijanse, sa uvidom duboko u ukrajinsku teritoriju.
U isto vreme, Rusija je gomilala trupe na granici sa Ukrajinom, čak i do 100.000 vojnika, prema zapadnim izveštajima. Ipak, važno je napomenuti da je 17. decembra 2021. Putin predložio sporazum između SAD i Rusije koji je mogao sprečiti rat. Glavna klauzula ticala se toga da SAD spreče dalje širenje NATO-a na Istok.
Kako Dejvis objašnjava, „ovaj sporazum ne bi zahtevao teritorijalne ustupke Rusiji, ne bi ograničavao Ukrajinu ili bilo koju evropsku državu da ostvaruje bilateralne vojne ili ekonomske odnose s Kijevom, niti bi ugrožavao bilo koju drugu državu. Rat je mogao biti izbegnut jednostavnom ‘koncesijom’ koja podrazumeva priznavanje onoga što je svima na Zapadu već bilo jasno: nema NATO-a za Ukrajinu.“
Ipak, izgleda da Duboka država nije bila zadovoljna, želela je još po cenu poslednjeg Ukrajinca. U narednim razgovorima sa Rusima u januaru 2022. u Ženevi, Bajdenovi zvaničnici su odbili ruski predlog da se „zatvore vrata“ NATO-a. Umesto toga, ponudili su razgovore i mere izgradnje poverenja u nizu bezbednosnih oblasti, uključujući raspoređivanje trupa i oružja na istočnom krilu NATO-a duž granice s Rusijom. Ali, ova ponuda je bila „uslovljena deeskalacijom vojne pretnje Ukrajini“.
Kao da sve to nije bilo dovoljno, uz odobrenje svoje Agencije za nacionalnu bezbednost (NSA), SAD su uspostavile direktnu komunikacionu liniju između ukrajinske vojske i američke Komande za Evropu (EUCOM). Ovaj visoko bezbednosan sistem omogućio je Amerikancima da ostanu u direktnom kontaktu sa ukrajinskim kolegama dok se događaji odvijaju.
Ljudi na vlasi u SAD pod maskom Bajdena takođe su slali oružje Ukrajini. U decembru 2021. Bajden je odobrio dodatnih 200 miliona dolara vrednih isporuka oružja iz američkih zaliha.
Zaključak: Da li je rat zaista bio izbegnut?
Posmatrano iz ovog ugla, ovo što sada gledamo u Ukrajini je očiti rezultat kontinuirane provokacije Putina od strane ljudi koje je predstaljao Bajden. U tom smislu, Tramp je potpuno u pravu kada kaže da je rat u Ukrajini mogao biti izbegnut.
Ma sve mi to znamo ali ovi pod zapadnom propagandom u EjU gledaju samo ono što im serviraju naci-ćifutski mediji rojters, blumberg i slični jehovsko-isusovački lažovi.