Evropa i SAD su bespomoćne protiv ruskog hipersoničnog naoružanja, uključujući novi projektil Orešnik.
Smatra se da je protivraketni sistem THAAD jedini američki vojni sistem koji bi mogao da se suprotstavi ruskom hiper-hipersoničnom oružju, uključujući i novi balistički projektil srednjeg dometa Orešnik.
Ni Amerikanci naravno nisu sigurni da bi THAAD uspešno presreo takvu rusku raketu, ali u poređenju sa drugim sistemima protivvazdušne odbrane, upravo bi to američko oružje imalo nešto veće šanse uspeha.
Ipak, šanse su beskonačno male
Američki časopis National Interest piše da je ruski hiper-hipersonični arsenal danas jedna od najvećih pretnji za SAD i NATO. Ruski predsednik Vladimir Putin izjavio je da nijedan postojeći sistem protivvazdušne odbrane na svetu ne može da presretne ova oružja zbog njihove impresivno velike brzine i načina leta.
Iako su Putinove tvrdnje verovatno tačne, postoji jedan američki sistem koji bi, pod idealnim okolnostima, možda mogao da obori ruski hiper-hipersonični projektil. Taj sistem se zove THAAD.
„Sistem THAAD ima veoma male šanse za uspeh protiv ruskog hiper-hipersoničnog oružja. Nemamo velika očekivanja, ali to je naša najbolja prilika da zaustavimo dolazeću rusku hipersoničnu raketu“, piše američki portal.
Čak i ako bi se ispostavilo da su THAAD sistemi efikasni protiv ovih ruskih super-oružja, ni SAD ni Evropa nemaju dovoljan broj takvih sistema da bi se u zapravo zaštitili od pretnji Moskve.
Ukupno na svetu postoji samo 9 baterija THAAD. Trenutno SAD raspolažu sa samo 7 baterija, sastavljenih od po 6 lansera svaka. Očekuje se da će još 8 baterija biti operativno do 2025. godine.
Svaka baterija THAAD sastoji se od pet jedinica: raketa presretača, lansera postavljenih na kamione, jedan radar, komandna i kontrolna platforma i 95 vojnika, prema američkoj Kongresnoj istraživačkoj službi. Raketa nema bojnu glavu, već uništava ciljeve snagom sudara.
Ukrajina nikada neće dobiti THAAD
Zbog ovog ograničenog broja (koji delimično proizilazi iz izuzetno visoke cene sistema), Ukrajina nikada neće dobiti THAAD.
Pošto THAAD ne garantuje zaštitu od ruskog hiper-hipersoničnog oružja, njegovo raspoređivanje blizu ruskih granica predstavlja ogroman rizik za SAD, a bez rezultata.
Ruska vojska bi ove sisteme odmah označila kao primarne mete i u scenariju sukoba vrlo verovatno bi ih brzo i efikasno uništila.
Ključno pitanje za Vašington sada glasi: može li se sistem THAAD unaprediti da efikasno odgovori na hipersonične pretnje ili SAD moraju da razviju potpuno novu platformu?
Dok se ne nađe odgovor na ovo logično pitanje, rusko hipersonično naoružanje, uključujući raketu Orešnik, ostaje gotovo potpuno neuništivo.
Kako radi THAAD?
Radar za rano upozoravanje detektuje rano lansiranje balističkih projektila i prati ih tokom leta rakete. Ovaj radar radi na nižim frekvencijama što mu daje širi opseg detekcije, ali manje precizno otkrivanje.
Kako projektil dostigne svoj terminalni stepen, terminalni radar aktivira svoj mikrotalasni radar više frekvencije (11-12 Ghz) X-opsega, što mu omogućava da prati i vodi antibalističku raketu prema njoj.
Centar za upravljanje vatrom određuje koje dolazeće rakete treba da budu gađane.
THAAD sistemi su skupi i dragoceni. Svaka baterija košta preko milijardu dolara. Uništavanje samo radara bi ugasilo ceo sistem.
THAAD “hit-to-kill”
Tipična baterija THAAD sistema sadrži 6 do 9 lansera, svaki sa po 8 presretača, ukupno 48 do 72 rakete. Takođe uključuje jedinicu za kontrolu vatre i komunikaciju sa dva centra za taktičke operacije (TOC) i zemaljski radar AN/TPY-2.
Sistem “hit-to-kill” (udari i sudari se sa ciljem umesto da eksplodira da bi ga uništio) Terminal High Altitude Area Defense je mobilni zemaljsko-vazdušni sistem presretanja dizajniran za obaranje dolazećih balističkih raketa.
THAAD spada u kategoriju presretača malog, srednjeg i međusrednjeg dometa koji može pogoditi ciljeve kako unutar atmosfere, tako i izvan nje. Ima sposobnost da detektuje raketne pretnje na udaljenosti do 3.000 kilometara.
THAAD sistem
“THAAD” se odnosi na Terminalnu visoku zona odbrane na području velikih nadmorskih visina i predstavlja napredni sistem odbrane od raketa dizajniran za presretanje i uništavanje balističkih raketa kratkog, srednjeg dometa tokom njihove terminalne faze leta.
Sistem je dizajniran da se brani od pretnji balističkim raketama kako unutar atmosfere, tako i izvan nje.
Ključne karakteristike i komponente sistema THAAD uključuju:
- Radar: THAAD koristi napredan X-band radar, poznat kao AN/TPY-2 radar, za praćenje i identifikaciju dolazećih pretnji. Ovaj radar pruža podatke visoke rezolucije o ciljevima i može razlikovati stvarne pretnje od neprijateljskih objekata poput ruševina ili mamaca.
- Rakete Presretači: Rakete koje koristi THAAD dizajnirane su za sudar i uništavanje dolazećih balističkih raketa. Ove rakete nazivaju se THAAD Interceptor.
- Lanseri: Lanseri THAAD koriste se za transport i lansiranje interceptor raketa. Svaki lanser može nositi više interceptora.
- Sistem kontrole vatre i komunikacije: Elementi kontrole vatre i komunikacije THAAD odgovorni su za koordinaciju celokupnog sistema i usmeravanje interceptor raketa ka njihovim metama.
THAAD je ključni deo sistema odbrane od balističkih raketa Sjedinjenih Američkih Država i razmešten je na različitim lokacijama širom sveta radi zaštite od potencijalnih pretnji balističkih raketa. On je dizajniran da dopuni druge sisteme odbrane od raketa, poput Patriot sistema protivraketne odbrane.
Razmeštanje THAAD-a bilo je predmet geopolitičkih rasprava i tenzija, posebno na mestima gde je instaliran. Na primer, razmeštanje THAAD-a u Južnoj Koreji bilo je izvor sukoba između Južne Koreje i Severne Koreje, kao i između Južne Koreje i Kine.
SAD su isporučile THAAD ali i ljudstvo koje je rukovalo sistemom Izraelu ranije ove godine uoči najavljenog raketnog napada od strane Irana. Podsetimo, iako Tel Aviv tvrdi da je šteta bila zanemarljiva, iranske rakete Fattah ipak su pogodile vazduhoplovnu bazu u Izraelu.
Zvuči paradoksalno, ali razvoj anti-balističkih sistema (koji su, po definiciji, sredstvo namenjeno isključivo odbrani) najviše remeti stratešku ravnotežu. Zašto?
Ovakvi sistemi su, zahvaljujući napretku tehnologije, počeli da se pojavljuju šezdesetih godina XX veka. Odmah je shvaćeno da takvi sistemi mogu do tada važeću doktrinu MAD (Mutually Assured Destruction-obostrano zagarantovano uništenje) da učine prevaziđenom, iz razloga što strana koja prva razvije i rasporedi ovakve odbrambene sisteme pada u iskušenje da izvrši preventivni udar (“first strike”), kojim bi drastično smanjila broj nuklearnih bojevih glava koje stoje na raspolaganju protivniku za uzvratni udar. Logika je ova: ako imate sistem za anti-balističku zaštitu, on vam pruža mogućnost da se izborite sa relativno malim brojem bojevih glava koje bi vaš protivnik lansirao posle onesposobljavajućeg prvog udara (ne zaboravite, prednost je uvek na strani onog koji napada). Dakle, zaključak je jasan: strana koja izvrši preventivni udar može vrlo lako da pobedi u nuklearnom sukobu!
Jedan od prvih ko je upozorio na to da razvoj anti-balističkih sistema zapravo podstiče trku u naoružanju bio je Robert MekNamara, američki Ministar odbrane u vreme Vijetnamskog rata. Odgovor suparničkih strana je pratio tehnološki napredak: drastično povećanje broja raspoloživih nuklearnih bojevih glava, kao i sredstava za njihovu isporuku, a situaciju je dodatno zakomplikovao razvoj balističkih raketa sa MIRV kapacitetom (Multiple Independently Targetable Re-entry Vehicle-balističke rakete sa višestrukim bojevim glavama), od kojih bi mnoge bile mamci, sa isključivim ciljem povećanja broja ciljeva koji se prate, čime bi se zasitila protivnička odbrana, čineći je neefikasnom. Dakle, predviđanja o trci u naoružanju su počela da se ostvaruju. Situacija je postala neodrživa i kao rezultat pregovora između (bivšeg) SSSR i SAD 1972. godine potpisan je Sporazum o ograničavanju anti-balističkih sistema (ABM Treaty-Anti-Ballistic Missile Treaty), vrhunac Niksonove politike detanta. Ovim sporazumom svakoj strani je ostavljena mogućnost da instalira anti-balistički sistem na samo 2 lokacije, sa po 100 raketa, za koje same strane procenjuju njihov strateški značaj-pa su tako Sovjeti, na primer, jedan takav sistem instalirali u blizini Moskve.
ABM Sporazum je zajedno sa sporazumima za redukciju strateškog naoružanja (START- STrategic Arms Reduction Treaty) predstavljao osnovni način očuvanja strateške ravnoteže i sprečavanja potencijalnog globalnog nuklearnog sukoba do kraja Hladnog rata. Njegovo najveće iskušenje predstavljala je Reganova najava programa strateške odbrambene inicijative (SDI-Strategic Defense Initiative), popularno nazvane “Ratovi zvezda”. Program je definitivno okončan tek nakon raspada SSSR-a, i to ne zato što je okončanje hladnoratovske konfrontacije učinilo razvoj SDI nepotrebnim, nego zato što se pokazalo, nakon više od decenije istraživanja, da je željena efikasnost takvog sistema još uvek izvan domašaja tadašnje (pa čak i sadašnje) tehnologije.
SAD su jednostrano istupile iz ABM Sporazuma 2002. godine, 30 godina nakon njegovog potpisivanja, pod izgovorom da mogu da budu objekat potencijalnog napada oružjem za masovno uništenje od strane država koje oni nazivaju “odmetničkim” ili “terorističkim”, kao što su Iran ili Sev. Koreja. Rusija se tome oštro usprotivila, navodeći upravo posledičnu trku u naoružanju kao glavni argument. U međuvremenu su SAD razvile nekoliko takvih sistema, kao što su THAAD i pomorski sistem AEGIS, čija je kopnena varijanta nedavno instalirana u Poljskoj. Sve ponude od strane Rusije da se zajedničkim snagama (u vidu strateškog partnerstva sa NATO) radi na razvoju takvih sistema su bile glatko odbijene, a ovi sistemi su, između ostalog, instalirani u bivšim zemljama Varšavskog pakta (Rumunija i Poljska), čime se očigledno remeti strateška ravnoteža na evropskom kontinentu na uštrb Rusije. Ruski odgovor na ovakav potez NATO-a i SAD bilo je istupanje iz Sporazuma START II, a zatim i razvoj potpuno novih sistema naoružanja (hipersonične rakete) i nove generacije strateških nuklearnih podmornica. To nas dovodi do sadašnjeg trenutka, kada je svet (ponovo) postao opasno mesto. Drugi Hladni rat, sa vrlo, vrlo “vrućim” proksi-ratovima, poput ovog u Ukrajini.
Thaaf presreće ciljeve na visinama između 60-150km,brzine od 8-12 mach,koji ne izvode manevre,nad korejskim sistemima letjeli su dronovi lansirani sa sjeverjedan je zapeo za grane nedaleko od granice pa su nađene fotografije znači lako se uništava !