Rat na Bliskom istoku ulazi u fazu u kojoj se više ne postavlja pitanje samo ko pogađa, već i ko brže uči. Dok se u javnosti smenjuju izjave o „uništenim sistemima“ i „potpunoj kontroli neba“, na terenu se pojavljuju signali koji ukazuju na složeniju sliku. Jedan od takvih signala dolazi iz izveštaja i snimaka koji kruže poslednjih dana, a koji tvrde da su iranske oružane snage došle u posed američkog sistema za vazdušno-elektronsko ratovanje LAIRCM.
Ako se to potvrdi, ne radi se o običnom komadu opreme, već o tehnologiji koja direktno utiče na preživljavanje letelica u zoni gde protivvazdušna odbrana i rakete kratkog dometa imaju sve veću ulogu.
Šta je zapravo LAIRCM
LAIRCM, odnosno Large Aircraft Infrared Countermeasures, razvijen je kao odgovor na jednu od najopasnijih pretnji u savremenom ratovanju, infracrveno navođene rakete. Sistem, poznat i pod oznakom AN/AAQ-24, proizvodi kompanija Northrop Grumman i već godinama predstavlja standard zaštite za američke i savezničke transportne i specijalne letelice.
Za razliku od klasičnih pasivnih mera, poput mamaca ili IC baklji, LAIRCM koristi aktivni pristup. Kada detektuje lansiranje rakete, sistem automatski procenjuje pretnju, prati projektil i zatim usmerava laserski snop ka njegovoj infracrvenoj glavi za samonavođenje. Cilj nije da se raketa uništi eksplozijom, već da se „zaslepi“, odnosno da izgubi cilj i skrene sa putanje.
U praksi, to znači da letelica opremljena ovim sistemom ima znatno veću šansu da preživi napad, posebno u okruženjima gde su prenosivi protivvazdušni sistemi široko rasprostranjeni.

Kako sistem funkcioniše
LAIRCM se sastoji od više međusobno povezanih komponenti. Prvi sloj čine UV senzori koji detektuju lansiranje rakete. Zatim sistem za praćenje preuzima cilj i određuje putanju pretnje. Centralna jedinica za upravljanje analizira situaciju i aktivira optoelektronski modul, koji laserskim zrakom ometa raketu.
Na letelicama se obično nalaze rotirajuće kupole sa optoelektronskom opremom, čiji broj zavisi od veličine i tipa platforme. Upravo te kupole omogućavaju sistemu da reaguje iz više pravaca i pokrije širok sektor zaštite.
Do danas je LAIRCM instaliran na više od 1.500 letelica različitih tipova, uključujući transportne avione C-130 Hercules, C-17 Globemaster III i helikoptere CH-47 Chinook. To ga čini jednim od najrasprostranjenijih aktivnih sistema zaštite u zapadnim vazduhoplovstvima.
Kako je mogao završiti u Iranu
Ključno pitanje koje se sada postavlja jeste, kako je ovakav sistem mogao da dospe u ruke iranskih snaga. Za sada nema zvanične potvrde, a informacije dolaze uglavnom iz otvorenih izvora i snimaka čija autentičnost nije u potpunosti verifikovana.
Jedna od verzija povezuje ovu priču sa gubicima američke avijacije tokom nedavnih operacija. Iranska strana tvrdi da je oborila dva transportna aviona C-130 koji su učestvovali u operacijama spasavanja posade oborenog F-15E. Sa druge strane, američka Centralna komanda navodi da su ti avioni izgubljeni usled tehničkih problema i da su ih američke snage same uništile nakon što su ostali zaglavljeni.
Bez obzira na to koja verzija je bliža stvarnosti, činjenica je da su letelice izgubljene. Upravo u takvim situacijama dolazi do mogućnosti da osetljiva oprema ostane na terenu i završi u rukama druge strane.

Zašto je to važno
Ukoliko je Iran zaista došao u posed LAIRCM sistema ili njegovih delova, to ima dva potencijalna efekta. Prvi je praktičan, mogućnost da se određeni elementi sistema prouče i eventualno primene u sopstvenim projektima.
Drugi je dugoročniji i tiče se razvoja protivmera. Razumevanje načina rada ovakvog sistema omogućava razvoj taktika i tehnologija koje ga mogu neutralisati. U svetu gde se tehnološka prednost brzo topi, takva saznanja mogu imati značajan uticaj.
U tom kontekstu često se pominje i mogućnost da bi ovakva oprema mogla završiti u rukama drugih država kroz različite kanale, što dodatno komplikuje sliku.
Ova priča dolazi u trenutku kada se u vazdušnom segmentu sukoba beleže kontradiktorne informacije. Sa jedne strane, govori se o neutralisanju protivvazdušne odbrane. Sa druge, pojavljuju se izveštaji o gubicima letelica i uspešnim presretanjima.
Istovremeno, pominju se i tvrdnje o dodatnom snabdevanju Irana sistemima protivvazdušne odbrane preko trećih zemalja, što dodatno ukazuje na to da se tehnološki balans ne menja jednostrano.

Između tehnologije i realnosti
Na kraju, pitanje LAIRCM-a nije samo pitanje jednog sistema. Ono pokazuje koliko brzo se savremeni sukobi pretvaraju u proces razmene iskustava, gde svaka strana pokušava da izvuče maksimum iz svakog incidenta.
Da li je Iran zaista došao u posed ovog sistema ili je reč o pogrešnom tumačenju dostupnih snimaka, za sada ostaje otvoreno pitanje. Ipak, sama činjenica da se takva mogućnost ozbiljno razmatra govori dovoljno o prirodi današnjeg ratovanja.
