Ovih dana dok se licitira hoće li Iranci napasti američke nosače aviona i da li su sposobni da urade tako nešto, da li su ih napali do sada, podsetimo se činjenica. One nisu zanemarljive. Za kratko vreme, od 1966. do 1969. godine dogodila su se tri požara na američkim nosačima aviona, pokazujući kako niko nije zaštićen od zadesne nesreće, slučaja, nemara ili spleta okolnosti.
Iza fascinantnih osobina tih plovećih aerodroma-gradova nalazi se opasnost koja vreba iza svih borbenih sistema. Svako borbeno sredstvo opasno je i za svog korisnika. Mnogo brodova i podmornica završilo je na dnu, povlačeći za sobom stotine mornara jer je nešto pošlo naopako.
Šta je pošlo naopako u najpoznatijem požaru na nosačima aviona?
U mornarici koja ima najviše iskustva s nosačima aviona, na čak tri nosača izbili su požari sa brojnim žrtvama i materijalnom štetom. Kao da nije bilo dovoljno što su goreli nosač Oriskani i nosač Forestal. U blizini ostrva Oahu (arhipelag Havaji) 14. januara 1969. godine zapalio se prvi nosač aviona na atomski pogon USS Enterprise CVN-65. Iza njega je bilo već osam godina službe. Paluba je bila dužine 342,3 m. Jedno punjenje omogućavalo mu je 13 godina rada za koje vreme je mogao preći milion morskih milja. Hvaleći se sloganom ”Prvi, najbolji” (The First, the Finest) osim aviona nosio je preko dve i po hiljade tona ubojnih sredstava (!). Koštao je toliko mnogo da je gradnja pet sledećih morala biti otkazana u njegovu korist.
Požar je izazvala eksplozija nevođene rakete ”Zuni” (Zuni 5-inch Folding-Fin Aircraft Rocket (FFAR), cal. 5.0 in, odnosno 127 mm). Ona je bila podvešena na jednom avionu. To je pokrenulo lanac eksplozija usled kojih je probijena poletno-sletna paluba, pa je buijca zapaljenog goriva počela da se probija ka unutrašnjosti broda. Poginulo je 28 mornara dok je 314 povređeno. Uništeno je 15 aviona. Opšta cena štete i remonta bila je više od 126 miliona dolara. To je ublaženo time što je prilikom opravke obavljana rekonstrukcija i modernizacija. Korišćena su iskustva od sličnog požara na nosaču Forestal, godinu dana ranije.


Šestog januara 1969. godine ”Enterprise” je zaplovio iz Alamede u Kaliforniji na svoju četvrtu misiju u Vijetnamu, ukupno osmu od uvođenja u stroj. Tog 14. januara nalazio se u priobalju Havaja kada je obavljao poslednja uhodavanja s novim posadama i sprovodio najvažnije provere bojeve gotovosti (Open Ranks Inspection – ORI) pred odlazak u zonu borbi. Na brodu su se nalazile brojne inspekcijske ekipe Ratne mornarice.
Kako je izbio požar?
Oko 08.18 nosač je napravio levi zaokret kako bi pristupio katapultiranju aviona. Na krmi se nalazio jedan F-4 fantom koji je bio naoružan između ostalog i spomenutim raketama. Izduvni gasovi iz sistema za vazdušno startovanje motora (Air-start system MD-3A Huffer) koji se nalazio na posebnim kolicima – transporteru doveli su do pregrevanja jedne od raketa. Njena bojeva glava sa 6,8 kg eksploziva Composition B je eksplodirala. Pri tom je probila rezervoare na avionu i pripalila gorivo JP-5 koje je počelo da curi. Za manje od minuta eksplodirale su još tri rakete probivši palubu. Plamteća reka počela je da se sliva na donje platforme broda. Kapetan Kent Li (Kent Lee) odmah posle prve eksplozije naredio je dalji zaokret kako bi postavio brod protiv vetra, s ciljem da ga iskoristi u gašenju požara.
Posle tri minuta od prve eksplozije na fantomu koji je goreo eksplodirala je bomba posle koje je na poletnoj palubi nastao procep razmere oko 2,4 x 2,1 metar. Plamen se rasplasao izazivajući požare u hangaru, a dodatne eksplozije napravile su nove rupe. Kroz njih je zapaljeno gorivo prodrlo na dva niža nivoa stigavši i do početne platforme. Eksplozija je uništila okolnu vatrogasnu opremu i onesposobila uređaje koji su proizvodili penu za gašenje u tom sektoru. Ubrzo su u kratkom roku dve bombe Mk82 kalibra 227 kg eksplodirale jedna za drugom.

Nesreća se nastavila eksplozijom još tri takve bombe koje su se nalazile na vozilu za dotur. Ta eksplozija napravila je rupu na poletno-sletnoj palubi veličine 5,5 x 3,7 metara i probila rezervoar za gorivo kapaciteta 23 m³ koji se nalazio na avionu-tankeru Ka-3B. To je dovelo do daljeg širenja požara. Ukupno se dogodilo 18 eksplozija koje su napravile osam probojnih rupa na palubi i oko nje, na instalacijama i trupu komandnog mosta. U pomoć su odmah stigli atomska krstarica Bejnbridž (Bainbridge) i razarač Rodžers (Rogers) iz sastava grupe. Gašenje je potrajalo oko četiri sata.
Kako dalje s oštećenim kolosom?
Istog dana krstarica je dopratila nosač aviona u Perl Harbur. Popravke su potrajale 51 dan pa se drugog jula 1969. godine ”Enterprise” vratio u Alamedu, u zalivu San Franciska. Time je završen neverovatan niz od tri velika požara na nosačima aviona. Najpre je izbio požar na spomenutom nosaču Oriskani 26. oktobra 1966. godine kada je 44 mornara poginulo, a 156 povređeno.
Potom je usledio veliki požar na nosaču Forestal (USS Forrestal) 29. juna 1967. godine u Tokinškom zalivu. Ovaj požar takođe je izazvala raketa ”Zuni” samoaktiviranjem motora i eksplozijom bombi od 454 kilograma (hiljadu funti). Kako je to pomoglo ”Enterprajzu”? Rigorozno su poboljšane protivpožarene mere pa su broj žrtava i šteta bili mnogo manji nego što se to moglo očekivati uzimajući u obzir broj eksplozija i razmere nesreće.

Istraga
Ona je, kao i u svim sličnim slučajevima počela odmah, da dokazi ne bi bili uništeni meteorolškim uslovima ili intervencijama tokom popravke. Glavno istražno telo JAG (Judge advocate general) je to pokrenulo u skladu s propisima Ratne mornarice. Ustanovljeno je da je inicijalni trenutak nesreće bila eksplozija bojeve glave nevođenog raketnog zrna koja se dogodila usled pregrevanja izduvnim gasovima sistema za startovanje.
Utvrđeno je da je pilot to video i izrazio zabrinutost zbog položaja izduvne cevi spomenutog uređaja. Ona je bila okrenuta ka podvesnim tačkama aviona. Palubno osoblje je to upozorenje ignorisalo posvetivši se tekućim zadacima, a možda zbog buke nije dobro ni razumelo pilota. Da je uređaj pomeren, ne bi došlo do nesreće. Zašto to nije urađeno? Zbog rutine! Palubni tehničari jednostavno nisu bii svesni opasnosti koju su ti gasovi predstavljali za podvešena ubojna sredstva. I tu je, po svoj prilici, važilo pravilo ”ako nije do sada…”.
Istraga na Forestalu pokazala je da obuku u protivpožarnoj zaštiti nije prošla ni polovina palubne posade pri čemu nijedan pilot nije bio upoznat s takvim postupkom. Kada je na Enterprajzu izbio požar 96% pripadnika posade već je prošlo obuku, a 86% letnog sastava takođe. Zaključeno je da nije primenjen princip redundantnosti u komunikacijskim sistemima i komponentama protivpožarne zaštite.


Dodatni faktori uključivali su nedostatak komunikacije između komandanta poletanja (Air Boss) koji je odgovarao za protivpožarenu zaštitu na palubi i hangaru, i pomoćnika za kontrolu štete na ostalim delovima nosača. Sistem takođe nije mogao da podnese pun kapacitet, odnosno nije bio projektovan za istovremeno korišćenje svih raspoloživih izvora gašenja. Kraće rečeno – niko se nije nadao takvom požaru.
Istraga je zaključila da je operacija na gašenju požara, s obzirom na to kakvi su izazovi morali biti savladani, izvedena vrlo uspešno. Posebno se tom prilikom istakao bolnički departman koji je spasao veliki broj života brzom intervencijom. Grupa koja se starala o evakuaciji povređenih takođe je maksimalno uradila svoj posao. To je postignuto zahvaljujući stalnom internom takmičenju između timova. Pohvaljena je i posada razarača ”Rodžers” koja je značajno uticala da se požar lokalizuje i ugasi. Komisija je preporučila da se promeni konstrukcija pneumatskog sistema za pokretanje motora tako da se izduvni gasovi usmeravaju uvis, a ne na stranu.

Jedna od preporuka bila je i obuka i stalno uvežbavanje palubne posade radi bezopasnog rukovanja ubojnim sredstvima. Bilo je još preporuka. Komisija je smatrala da treba povećati dužinu creva za dovod vazduha od generatora do aviona. Traženo je da se udvostruče i utrostruče komunikacioni i kontrolni sistemi i da se redizajniraju kacige vatrogasaca na palubi. Izmene su se odnosile i na obuku brodskih stomatologa za rad u anesteziji čime bi se pojačala hirurška ekipa u presudnim trenucima nagomilanih pacijenata. Oni su u trenucima požara bili neiskorišćeni.
Ove nesreće pokazale su da nema savršenog i svemogućeg oružja, te da je samo visoka obučenost, osposobljenost i profesionalizam preduslov da se dragoceno sredstvo ne okrene protiv svojih rukovalaca.
