Naslovna Istorija Strah – glavni neprijatelj ratnika

Strah – glavni neprijatelj ratnika

''Ko sme, taj može. Ko ne zna za strah, taj ide napred!'' Vojvoda Živojin Mišić

0
za naslovnu
za naslovnu
google news

U tekstu ”Dezerteri kroz istoriju” dotakli smo ovo veoma važno duševno stanje, utvrdivši da je ono jedno od dominantnih motiva za nedozvoljeno napuštanje bojišta ili izbegavanje vojne obaveze.

Posvetimo mu ovom prilikom više pažnje jer strah nije samo osećanje kao takvo, već nešto mnogo sadržajnije i značajnije za sve oružane snage, pa i za države u celini. On deluje i u ratnim, ali i u drugim prilikama (elementarne nepogode, prirodne katastrofe, društvene krize, itd).

O primalnoj čovekovoj emociji napisano je mnogo doktorata i studija. Svetska imena medicine (psihologije, psihijatrije, neurobiologije i drugih nauka i pomoćnih naučnih disciplina) bavila su se ovom pojavom. Trebalo je savladati mnogo predrasuda ne samo u definiciji straha, već i u saniranju  njegovih posledica. Borba protiv straha jeste jedan od kapitalnih ciljeva pripreme svake vojske. Dugo se smatralo da je strah suprotnost hrabrosti.

Dokazano je da je to netačno, jer je hrabrost spremnost, gotovost osobe da se suoči s nedaćama, dok je strah kompleksno stanje. Strah omogućava pojedincu da vežbanjem duha i tela krene ka osvajanju hrabrosti iz više pravaca. Zašto je to osećanje toliko složeno? Najpre, strah je primalno, iskonsko čovekovo osećanje, ono s kojim se najpre susretnemo i na koje reagujemo plačem. Strah se može izazvati opažanjem i doživljajem opasnosti, ali i očekivanjem stvarne ili zamišljene pretnje. Pri tom strah, kao urođena, genetički programirana reakcija kod čoveka izaziva psihički i fiziološki nadražaj. Ubrzano kucanje srca i otežano disanje, povišen mišićni tonus i krvni pritisak, lučenje adrenalina, sušenje usta, neki su od stimulatora koji koče racionalno promišljanje u kritičnim situacijama, upravo onim u kojima se strah najčešče pojavljuje.    

predaja saveznickih vojnika japancima u singapuru
Predaja savezničkih vojnika Japancima u Singapuru

Ni to nije sve. Strahova nikad dosta, pa pored onih realnih postoje i neurotični, konvencionalni, izazvani raznim pojavama: strah od izlaska na ispit, od autoriteta, povređivanja, sujeverja, i drugih slučajeva koji se uopšte ne moraju dogoditi. Međutim, najstrašnije svojstvo straha je mogućnost njegovom manipulacijom; reč je o  jednom od najefikasnijih i najnehumanijih načina upravljanja ljudima i drugim živim bićima. Na strahu se zasniva moć, diktatura i teror, a kod dresure životinja (pa i ljudi), on je primarna alatka.

Svaki normalan čovek pojavom straha oseća depersonalizaciju i urušavanje sopstvene ličnosti. Međutim, on ima i izrazitu, spasonosnu pozitivnu osobinu: strah je mnoge tragedije (i gluposti, nepromišljenosti) sprečio, bilo kao realna pretpostavka moguće kaznene reakcije na neki čin, bilo kao važna adaptivna uloga u motivaciji izbegavanja pretećih situacija. Najkraće rečeno, onaj koji se nikada nije uplašio ili nema taj osećaj, svakako je medicinski fenomen i predstavlja ugroženu jedinku, jer ga od opasnosti ne može sprečiti to važno osećanje. Osećanje straha je i dragoceno ako mu se pravilno pristupi, uoče uzroci, prouče i kada se ovlada mehanizmima njegovog savladavanja i prevazilaženja. 

Strah i vojnik

Ovo pitanje uopšte nije naivno i ne pripada formacijski nekom komandiru odeljenja ili nižem starešini. Nije dovoljno održati motivacioni govor i pomisliti da smo ga se rešili. Zadivljujući su primeri vojne retorike (izdvajamo svakako govor majora Dragutina Gavrilovića), no oni su izgovarani pred strojevima iskusnih, prekaljenih vojnika, motivisanih i spremnih. O čemu je reč? Na delu je teorija koja je utemeljena na strahu koji, kao destruktivni faktor, predstavlja psihološki resurs u ratu! Sve vojskovođe ovoga sveta računale su s tim da će lakše pobediti protivnika, ili oslabiti njegovu borbenu sposobnost time što će ga na razne načine zaplašiti ili stalno plašiti pojavama koje se na različite načine završavaju: najpre smrću uplašene osobe, a zatim i na širem planu, propasti ideje za koju se bori, krahom države koja ga je poslala u rat itd.

vojnik koji je odbio da krene u napad
vojnik koji je odbio da krene u napad

Dolazimo, hteli ne hteli, do Klauzevica (Carl Philipp Gottfried – Gottlieb), jednog od nacitiranijih vojnih teoretičara. Manje je poznato da je Klauzevic bio ne samo to po čemu ga najviše znamo. Istinski respekt stekao je u vojnim krugovima svojim izučavanjima svesti, motivisanosti i morala vojnika. Pored toga što je bio vojni teoretičar, on je bio i empirijski psiholog, rekli bismo – vojna varijanta Frojda. On je u svojim ispitivanjima praktično dokazao da strah i te kako utiče na borbenu sposobnost vojnika i da to nije imaginarna, već empirijska, merljiva kategorija. Njegovi sledbenici to su dokazali brojkama koje deluju neverovatno, ali su višestruko potvrđene:

  • U Prvom sv. ratu za ubijanje jednog čoveka trošeno je od dve i po do pet hiljada metaka.
  • U Drugom sv. ratu za isti zadatak ispucano je preko 10.000 metaka.
  • U posleratnim lokalnim ratovima taj utrošak je bio dramatično veći, čak do 50.000 metaka.
  • Vijetnam je (pošto ne znamo podatke za SVO u Ukrajini) postavio rekord: da bi se eliminisao jedan neprijateljski vojnik, trošeno je između 200.000 i 400.000 metaka!

Šta je izazvalo takvu stihiju utroška municije? Neuvežbanost, loše oružje, nesposobnost? Ne, naravno. I najlošija gađanja na obuci postižu rezultate gde je procenat uspešnosti i do 90%. Retko koji regrut će promašiti celu metu na sto metara, pa se može reći da bi u tom slučaju na likvidiranje jednog neprijateljskog vojnika bilo potrošeno jedan do jedan i po metak…kada bi protivnik mirno stajao, i kada po rovu ne bi dejstvovalo sve moguće oružje koje neprijatelj ima. Pojava oružja za masovno  uništenje, počevši od Prvog svetskog rata, kada je nastao izraz ”topovsko meso” za nepregledne ljudske mase, do danas sve više povećava strah pojedinca. Pojedinac, pa i cele jedinice sve su nemoćnije (i prestrašenije) pred oružjima masovnog uništenja, kako taktičkog, tako i strateškog tipa. Pri tom se vojnici najmanje plaše strateškog arsenala. Nije pomoglo ni to što su neka oružja proglašena nehumanim i što su, bar deklativno, zabranjena za upotrebu. 

Međutim, ovde je reč samo o municiji, odnosno mecima! Kada se ratovanje podigne na nivo ekonomske nauke (što on dobrim delom sve više biva), dobijaju se još slikovitiji rezultati. Pre 15.000 godina ubijanje jednog čoveka nije praktično koštalo ništa. Kamen i motka su se mogli upotrebiti mnogo puta. Već pre dve hiljade godina Julije Cezar je trošio (prema konvertovanim vrednostima) 75 centi da bi ubio jednog protivnika. Napoleona, kao vojskovodju prve armije koja je uvela obavezno služenje vojnog roka, mrtav neprijatelj koštao je oko 3.000 $ po jedinki. U Prvom svetskom ratu SAD su svoje poreznike ”obradovale” računom od 21.000 $ za jednog mrtvog Nemca. Pošto su vojske i vojnici napredovali, skakala im je i cena. Smrt jednog vojnika Sila osovine u Drugom svetskom ratu koštala je saveznike oko 2.000.000 $. Ako je verovati podacima, za svakog ubijenog Srbina u toku onih 78 dana, alijansa je od svojih poreznika izmamila ni manje ni više nego 10,4 miliona dolara…Koliko sada košta uklanjanje neprijatelja u toku SVO, možemo samo da zamislimo, znajući koliko je do sada sredstava Zapad sručio u tu jamu bez dna.  Obrni – okreni, dolazimo do toga da su pacifisti u pravu: vojska je najjevtinija kada ne ratuje. 

zarobljenici iz azovstalja
zarobljenici iz azovstalja

Posmatrajući ove podatke za koje nemamo razloga da sumnjamo u njihovu tačnost, koliko god približni bili, jasno je zbog čega je strah u ratu psihološki resurs. U zbivanjima tokom SVO do izražaja je maksimalno došla manipulacija strahom jer su sredstava medijskog rata, ali i ona, prava, bojeva, to omogućila. 

U stroju, odnosno trupi, stvari izgledaju nešto drugačije nego u naučnim radovima ili u medijskom ratu. Shvatanje hrabrosti i kukavičluka ni slučajno nisu suprotstavljeni. Ljudi koji nisu pokazali hrabrost nisu obavezno kukavice jer su spremni da rade samo ono što moraju. Neki filosofi su verovali da su to suštinski različite pozicije u etici: postupci hrabre osobe prevazilaze ono što bi trebalo da se uradi u normalnim okolnostima, dok se kukavičluk manifestuje u napuštanju dužnosti. No, lako je bilo filosofima da iz mira svojih soba i tišine misli mudruju o nečemu što ih ne dotiče (ako izuzmemo Sokrata). Posle 11. septembra čak su i najokoreliliji ”jastrebovi” u SAD promenili svoj ”narativ” kada su ove reči u pitanju: oni vatrogasci i policajci koji se nisu zaputili u zgrade WTC ne smatraju se kukavicama, već ljudima koji su svesno procenili svoje mogućnosti uspešnog delovanja sa stanovišta cilja. Tanka je linija koja razdvaja delovanje hrabrog čoveka koji svoj posao smatra dužnošću i onih koji misle da ne mogu da taj dug ispune. 

Strah se u borbenom stroju često i netačno poistovećuje s kukavičlukom. Dok strah ima svoje psihološke i fiziološke osnove, često veoma racionalne, smatra se da je kukavičluk izazvan nedostatkom uverenosti u postupak koji treba da se izvrši. Ovde se strahu dodaje još jedna komponenta – moralna, odnosno idejna. Hrabrost je taj ”zlatni balans” koji treba da održi ravnotežu između straha i odbijanja da se za nešto bori. Komandiru je lakše da savlada neubedljivost ratnih ciljeva i da situaciju drži pod kontrolom motivacionim ponašanjem i ličnim primerom. Uvežbavajući svoj sastav, on će smanjivati nivo njihovog straha (”više znoja u miru, manje krvi u ratu”). S druge strane, nejasni, nepromišljeni i površni postupci starešine mogu izazvati još gore posledice – paniku. Panični strah nije više pitanje pojedinca jer se, ako se ne zaustavi, širi kao požar i uništava jedinicu. Kukavičluk je, definitivno, daleko opasniji od straha jer je nepredvidljiv i ne može se samo racionalnim postupcima ukloniti. Čak su propovednici nenasilja smatrali kukavičluk gorim od nasilja. Mahatma Gandi, čovek po kome je miran otpor i dobio ime,  1920. godine je rekao ”Kada smo pred izborom između nasilja i kukavičluka, preporučujem nasilje”. Martin Luter King takođe smatra da je kukavičluk pogubniji od samog nasilja jer se nasilje može kontrolisati, a kukavičluk je posebna vrsta kolektivnopsihološke fisije.  

zastrasivanje u abu graibu
zastrasivanje u abu graibu

Kakav je pravni status  kukavice i uplašenog vojnika? Mogu li se oni, tek tako, staviti pred zid i streljati za primer? 

Građansko i vojno pravosuđe tretiraju kukavičluk na dijametralno suprotne načine. U građanskom pravu kukavičluk se smatra jednim od razloga nečinjenja (odsustvo reakcije u momentima kada je ugrožena neka pravna vrednost – život, imovina, itd). Mnogi pravnici su na stanovištu da se ne može kazniti osoba koja nema potrebnu duhovnu snagu, ili hrabrost u trenutku kada treba da reaguje, jer ju je paralisao ili sprečio osećaj lične ugroženosti. Izuzetak čine profesionalna lica koja su obučena i ugovorom obavezana da reaguju i u situacijama kada su lično ugroženi. Prihvaćena ugovorna obaveza ih uslovljava da trpe eventualnu štetu koja im preti. Međutim, zabeleženi su slučajevi odlično obučenih vatrogasaca ili policajaca koji su, prvi put u iskušenju ugroženosti, odbijali ili nisu mogli da izvrše svoj zadatak. Suprotno tome, svi vojni krivični zakoni drže se opšteg pravila: povreda službenih dužnosti iz straha od lične opasnosti kažnjava se kao umišljaj. Opisani su i normirani (pa time i sankcionisani) veoma precizno brojni slučajevi i situacije u kojima se vojno lice može naći pod udarom zakona usled iskazanog straha ili kukavičluka (napuštanje položaja, bekstvo s bojnog polja, dobrovoljna predaja, uzrokovanje veće materijalne štete, itd). Pravilo Vojnog suda SAD definiše kukavičko ponašanje kao ”odbijanje da se izvrši ili propust da se izvrše dužnosti u blizini neprijatelja zbog straha”. Kratko i jasno.

Kukavičluk, kao glavni generator panike, vrlo se strogo kažnjava u ratnoj situaciji. U Prvom svetskom ratu, po pravilu je primenjivana smrtna kazna, veoma retko vremenska. Britanski vojnici, nad kojima je izvršena smrtna kazna usled kukavičluka, nisu imali pravo na ispisivanje imena na spomeniku, a porodicama su uskraćene beneficije. Pored toga, trpele su i društvenu stigmu. Mnogo godina kasnije, Zakonom o Oružanim snagama Ujedinjenog Kraljevstva iz 2006. godine i njima je podignut memorijal pod simboličnim nazivom ”Postreljani u zoru” ( Shot at Dawn Memorial). U Drugom svetskom ratu, za razliku od britanskih, kanadskih, francuskih, nemačkih i sovjetskih snaga, američka vojska je sudila vojnicima zbog kukavičluka, ali nikada nije izvršila pogubljenje. Nemački komandanti su bili manje skloni primeni smrtne kazne. Primenjivali su je tek kada je iscrpljen raznovrstan lanac slanja u kažnjeničke jedinice. 

Koliko je strah bio poguban i od uticaja na borbena dejstva dokazao je poznati vojni istoričar S.L.A. Maršal (Samuel Lyman Atwood Marshall),  brigadni general i pisac – reporter. On je svojim istraživanjima ustvrdio da 75% borbenih trupa u SAD tokom Drugog sv. rata nije pucalo u neprijatelja da bi ga ubilo, čak ni pod pretnjom (!). Drugi autor, Dejv Grosman (Dave Grossman) pokušao je ovo da razjasni u svojoj knjizi ”Psihološka cena učenja ubijanja u ratu i društvu” (”Psyhological Cost of Learning to Kill in War and Society”). Mnogi veterani su ustali protiv ovih tvrdnji osporavajući ih na razne načine, zaboravljajući pri tom da je S.L.A. Maršal (popularno nazvan SLAM – udar), služio i u Prvom svetskom ratu, da je bio veliki poznavalac blickriga i da je kao brigadni general učestvovao i u Drugom svetskom ratu, kao i u ratu u Koreji. Očigledno da je i u ovom slučaju pobeda imala naličje kojeg nisu svi želeli da se prisećaju.

ukrajinski zarobljenici u marijupolju
ukrajinski zarobljenici u marijupolju

Rasprave o strahu i kukavičluku ne prestaju ni danas, kada su mogućnosti izbegavanja obaveze velike (lažni identitet, otvorenost granica,korupcija, itd). Načelno, kukavičlukom se smatra kršenje principa ”indirektnog reciprociteta”. O čemu je reč? Ovaj princip propisuje da treba činiti prave stvari očekujući da to rade i drugi članovi zajednice, onda kada je dovoljno jasno kakva vrsta opasnosti vreba. Činjenica je da naučnici i teoretičari o kukavičluku govore napre sa stanovišta muškog roda. To se može objasniti činjenicom da su muškarci evolutivno ugroženiji time što im je predodređena uloga ratnika, ali i zbog fizioloških osobina vezanih za reproduktivni aparat. Šta je u priči o kukavičluku ohrabrujuće za kukavice? Poslednjih 200 godina uticaj kukavičluka na javnu svest rapidno opada. Pažljivi istraživači, sociolozi i lingvisti, ustanovili su da je u toku ta dva veka učestalost reči ”kukavičluk” (Cowardice) smanjena pet puta. Ranije popularne reči u slengu koje su opisivale kukavice ( poltroon, dastard – prezren, nečastan) praktično su nestale. S početka ovog milenijuma, došlo je do porasta korišćenja reči kukavičluk što je povezano s napadima 11. septembra i tendencijom da se teroristi nazivaju kukavicama. To je, naravno, smesta izazvalo brojne reakcije raznih organizacija u SAD koje su tvrdile da teroristi jesu ludaci i zločinci, ali da ni na koji način nisu kukavice ako smeju da usmere avion u zgradu. Te rasprave su uskoro nestale s ukidanjem te vrste ”panela” na američkim televizijama.  

Šta, međutim, nije nestalo? Ratnička tradicija nikada nije izgubila svoj sjaj u našem narodu, bez obzira na brojne društvene krize poslednjih decenija koje su dovele u pitanje tradicionalne vrednosti naših ratnika. Nikome se ne gine, svako bi da živi. Isto tako, neki ciljevi, posebno ako je oslobodilačka borba u pitanju, ne mogu se dostići bez žrtava. Zato je i danas aktuelna maksima velikog vojvode Živojina Mišića: ”Jedan koji hoće uvek je jači od dvojice koji moraju!”

NEMA KOMENTARA

KOMENTARIŠI

Molimo unesite svoj kometar!
Ovde unesite svoje ime

Exit mobile version