BIJELI LOVAC, CRNO SRCE – Fanzoj IVORY HUNTER

“U Fanzoju su na prefinjen način spojeni mističnost safarija i lovci na slonovaču a zahvaljujući vrhunskom puškarskom umijeću ove stare i ugledne austrijske oružarske firme, u saradnji sa austrijskim umjetnikom-graverom Richi Maierom iz kuće Trompeter i Richi koja se specijalizovala za ukrašavanje i dizajniranje najluksuznijih predmeta, stvoreno je umjetničko djelo vrhunske estetike i neobično snažne simbolike. 

Unikatnom tropskom lovačkom karabinu, nazvanom Ivory hunter (lovac na slonovaču), mjesto je prije muzeju nego u lovu a isporučuje se u luksuznom koferu sa najfinijim priborom.  Karabin je izrađen od najkvalitetnijeg čelika, orahovine, slonovače i 24-karatnog zlata i vrhunski je ručni rad. To fascinantno i neponovljivo puškarsko umjetničko djelo nije namijenjeno lovu na slonove niti predstavlja samo omaž velikim afričkim lovcima – ono je veoma luksuzan predmet želje koji na posebno simboličan način, kroz vrhunski ručni rad, raspaljuje maštu i lovačku strast prizivajući u sjećanje davne avanture ali prvenstveno donosi opominjuću poruku narednim generacijama lovaca – simbolizuje nadu u opstanak slonova, tih prekrasnih životinja.” 

Bila jednom jedna Afrika. Neistražena, divlja i netaknute prirode, u čijim su beskrajnim savanama slobodno lutala ogromna krda životinja. Duh te zaboravljene i neiskvarene Afrike je sa širenjem uticaja kolonijalnih sila postepeno počeo da postaje žrtva beskrajne ljudske pohlepe i gluposti.  Bilo je to vrijeme velikih otkrića, koja su sa sobom uvijek nosila i avanturu, ali i vrijeme velikih lovova i lovaca. Kada čujemo ili pročitamo riječ „safari“, skoro odmah ćemo biti asocirani na istraživače i avanturiste sa karakterističnim „topee“ šeširima i bluzama boje pijeska,   uz prizvuk romantičnog, mističnog i opasnog. Taj pojam zapravo vuče korijen od arapske riječi „safar“ što bi značilo putovati. Najranija zabilježena takva putovanja uglavnom su se odvijala između Afrike i Arabijskog poluostrva gdje su veliki karavani prelazili preko beskrajnih pejzaža prevozeći trgovce i robu.   

Ono što je većini danas poznato kao „safari“ veže se za prelaz 19-og na 20-i vijek, kada su brojni avanturisti i naučnici istraživali  Afrički kontinent a što je dovelo do otkrića novih  životinjskih i biljnih vrsta ali i egzotičnih predjela.  Međutim, safari nisu popularizovala samo putovanja, istraživanja i avanture, ipak je to najviše bio lov u koji su išli oni privilegovani, bogati ali i najodvažniji u potrazi za trofejima, od lava pa do slona. 

Upravo lov opasnih životinja na Crnom kontinentu određuje ono što je riječ „safari“ počela da znači početkom 20. vijeka. Safari u Africi je prije 100 godina naglo postao moda visokog društva pa su mnogi slavni i poznati (bogataši, aristokrate, predsjednici i holivudske zvijezde) tamo rado odlazili po svoj jedinstveni trofej.  U to vrijeme pojavio se i pojam “bijeli lovac” (white hunter) – naziv za profesionalnog lovca i vodiča, uglavnom avropskog ili sjevernoameričkog porijekla, u prvom redu lovca na opasnu afričku divljač tojest “veliku petorku”, čiji se posao ogledao u organizovanju safarija za bogatu klijentelu. Lovac bi bio unajmljen od strane gostiju ili određene kompanije od čega su kolonijalne vlade imale koristi jer lov naravno nije bio besplatan.  Takođe, mnogi od tih lovaca bili su profesionalni lovci na slonove od čijih su kljova tojest slonovače zarađivali za život, nerijetko i sa druge strane zakona. 

Slonovi su toliko lovljeni da je postojala opasnost njihovog istrebljena. Budući i sam strastveni lovac, čuveni američki pisac i nobelovac Ernes Hemingvej često je odlazio u Afriku gdje je lovio rame uz rame sa najpoznatijim “bijelim lovcima” toga vremena a na osnovu tamo stečenih iskustava i impresija nastaće „Kratki, srećni život Fransisa Makombera”, “Snjegovi Kilimandžara”, „Zeleni brijegovi Afrike”…   Na temu afričkih lovova snimljena su i mnoga holivudska ostvarenja a jedno od njih je i film Klinta Istvuda  “Bijeli lovac crno srce” iz 1990. godine, zasnovan na romanu Pitera Vitela o snimanju filmskog klasika Džona Hjustona „Afrička kraljica“ (sa Hemfrijem Bogartom i Ketrin Hepbern u glavnim ulogama). U vlastitom ostvarenju Klint Istvud igra i glavnu ulogu –  režisera koji tokom snimanja postaje opsjednut idejom da ubije slona.

Od te ideje ga odvraćaju prijatelji i saradnici govoreći mu kako bi ubijanje jedne od najveličanstvenijih životinja na planeti predstavljalo zločin protiv prirode. Ni njemu samom nije jasno da li bi to bio zločin ili grijeh ali niko ne uspijeva da ga od te ideje odgovori. Međutim, kada mu je na kraju pružena prilika da se nađe oči u oči sa grdosijom, njegov profesionalni vodič gine spašavajući ga a on ipak odlučuje da ne puca i slonu pošteđuje život.  Naravno, za lov na slonove razvijane su i proizvođene specijalne puške različitih sistema  u naročitim teškim “slonovskim” kalibrima. Takva jedna puška tema je i ovog članka, međutim ona je mnogo više od pukog oružja i u saglasju je sa postupkom lika kojeg je u pomenutom filmu tumačio Eastwood. Da bismo shvatili zašto je to tako moramo iz Afrike otputovati u Austriju.  

Austrija, nekada sjedište jedne od najvećih evropskih dinastija, zemlja bogate i burne istorije, impozantne arhitekture, nestvarno lijepih valcera i još ljepše prirode, svjetski je čuvena i po puškarstvu – vrhunskoj umjetnosti izrade lovačkog oružja kojim su lovili i još love kraljevi.  Naime, austrijski zanatski oružarski centar nalazi se u Ferlahu (na slovenačkom jeziku Borovlje) oko 18 km južno od Klagenfurta (na slovenačkom Celovec).  Tradicija izrade vrhunskog lovačkog oružja u Ferlahu datira još iz 16 vijeka. Ferlah su, zahvaljujući prirodnim bogatstvima, prvenstveno željeznoj rudi i drvetu, ali i činjenici da gorski vijenac Karavanke obiluje planinskim rječicama i potocima, već iskusni i dokazani majstori odabrali kao idealno mjesto za pokretanje malih oružarskih manufaktura što će uskoro dovesti do uspostavljanja oružarske industrije.  Rukopis iz 1628. godine, koji govori o narudžbi puške sa paljenjem na kolo za Nadvojvodu Leopolda V, predstavlja najvažniji i najstariji dokument ne samo ferlaškog već i austrijskog oružarstva uopšte.  

U malim manufakturama proizvodnja je bila organizovana tako da je svaka od njih usko specijalizovana za izradu cijevi, mehanizama, kundaka itd. Majstori, u tako podijeljenim radionicama, bili su obučeni i stručni  u svom poslu pa je svaki primjerak oružja prolazio kroz njihove vješte ruke sve do trenutka kada bude gotov i ponuđen na prodaju. Jedna od tih malih ali danas svjetski čuvenih kuća je Johann Fanzoj koja je nastala 1790. godine.   Kroz više od devet generacija kuća „Johann Fanzoj“ oblikovala je i očuvala svoju slavnu tradiciju koja se ogleda u posvećenosti najpreciznijem i do savršenstva izvedenom ručnom radu, uvijek imajući na umu kupce koji zahtijevaju vrhunski kvalitet i najvišu estetsku vrijednost svakog proizvedenog komada oružja.   

Zanati, sa svim tajnama i vještinama koje su oblikovane iskustvom, generacijski su prenošeni sa oca na sina sve do današnjeg dana.  Tokom istorije ove firme, koja je od nastanka pa do  danas u vlasništvu iste porodice, svaki prvorođeni sin dobijao je ime Johan.   Međutim, 1998. tu tradiciju prekinula je Daniela Fanzoj, kćerka Johana Fanzoja starijeg, koja je trenutno direktor ove renomirane kuće i njome upravlja zajedno sa ocem i bratom Patrikom.  Budući da je poslovanje firme Fanzoj nakon Drugog svjetskog rata postepeno stagniralo, roditelji su Danielu usmjeravali u drugačiju i sigurniju karijeru ali ona se ipak, nakon studiranja umjetnosti i po sticanju diplome poslovnih studija u Beču, odlučila da nastavi stari porodični puškarski posao. To se pokazalo kao pun pogodak. Dolaskom na čelo firme ove neobično talentovane, svestrane i obrazovane žene, pasionirane zaljubljenice u oružje, duh i tradicija slavnog Fanzoja su nastavili da žive u još raskošnijem obliku a posao je procvao. Fanzoj godišnje proizvede relativno mali broj pušaka ali je svaka za sebe jedinstvena, neponovljiva i izrađena po specijalnoj narudžbi odnosno zahtjevima najbogatijih kupaca. O cijeni je ovdje bespredmetno govoriti.   

Danas u firmi Fanzoj vole da kažu kako se njihovim oružjem lovi na cijeloj planeti ali da se knjiga klijenata čita kao „ko je ko u svijetu najpoznatijih i najuticajnijih svjetskih ličnosti, vladara, političara….“ Svakako, jedan od najpoznatijih klijenata u istoriji bio je car i kralj Franjo Josip I za koga je firma izradila naročitu jednometnu kratku kip-lauf prelamaču „Ischler“, opremljenu jednim orozom i kundakom do usta cijevi a namijenjenu lovu na jelene (kako i priliči imperatoru). Postoji sačuvana fotografija Franje Josipa Prvog sa majstorom Fanzojem u lovu a pomenuta jednometna puška proizvodi se i danas.  

Za firmu Fanzoj u svijetu se pročulo 1906. kada je, zahvaljujući pomenutoj “Ischler” lovačkoj pušci, postala zvanični carski snabdjevač oružja na dvoru Franje Josipa I.   „Johann Fanzoj“ je nakon Prvog svjetskog rata započeo izvoziti oružje u Češku, Mađarsku, Italiju i Jugoslaviju. 1946. godine u Ferlahu je bilo 56 oružarskih kuća da bi danas ostalo samo 5 aktivnih od koji je jedna upravo „Johann Fanzoj“ što samo po sebi dosta govori.  Johann Fanzoj stariji 1969. godine odlazi prvi put da lovi u Afriku nakon čega u svojoj radionici počinje sa izradom vrhunskih pušaka namijenjenih tropskom lovu. 

Karabin “Ivory Hunter” – Praznik za čula

Umjetnički ukrašeno oružje kao izraz materijalnog i duhovnog života čovjeka izrađivano je tokom mnogih vijekova a estetika lovačkog oružja posebno je cijenjena. Takvo oružje imalo je pored visoke estetske vrijednosti i simboličko značenje pa je često bivalo poklon pri čemu su vještina i talenat  majstora koji ga je izradio, govorili mnogo o zemlji iz koje potiče.   

U Fanzoju su nedavno na prefinjen način spojeni mističnost safarija i lovci na slonovaču a zahvaljujući vrhunskom puškarskom umijeću ove stare i ugledne austrijske oružarske firme, u saradnji sa austrijskim umjetnikom-graverom Richi Maierom iz kuće Trompeter i Richi koja se specijalizovala za ukrašavanje i dizajniranje najluksuznijih predmeta, stvoreno je umjetničko djelo zanosne estetike i neobično snažne simbolike. Unikatnom tropskom lovačkom karabinu, nazvanom „Ivory hunter“ (lovac na slonovaču), mjesto je prije muzeju nego u lovu a isporučuje se u luksuznom koferu sa najfinijim priborom. To umjetničko djelo predstavlja omaž legendarnim afričkim lovcima koji su kroz svoj avanturistički duh i lovačku strast oblikovali mit o najvećem kopnenom sisaru – slonu. Svi dijelovi ovog luksuzno graviranog karabina predstavljaju zasebnu priču koja je spojena u divnu kompoziciju. Kompozicija slavi slonove kroz priče o poduhvatima slavnih lovaca koji su lutali Crnim kontinentom u potrazi za bogatsvom u vrijeme kada su nepregledna krda slonova vladala svojim teritorijama – priče o avanturama koje su malobrojni imali privilegiju da dožive.

Ovaj zadivljujući san od najkvalitetnijeg čelika, orahovine, slonovače i 24-karatnog zlata, vrhunski je ručni rad. Za početak,  Fanzoj majstori odlučili su se za legendarni Mauzer M98 – najbolji i najpouzdaniji sistem obrtno-čepnog zatvarača na svijetu. Cijev ovog impresivnog tropskog karabina iz Fanzojeve produkcije izrađena je metodom hladnog kovanja od čelika vrhunskog kvaliteta koji ispunjava standarde za čelike u avionskoj i svemirskoj industriji. Dužina cijevi u legendarnom afričkom teškom kalibru .416 Rigby iznosi 63 cm. Karabin ima provjerenu i pouzdanu trostepenu kočnicu sa desne strane spojnice zatvarača.   Pored toga što ovo oružje predstavlja vrhunsko umjetničko djelo ono u potpunosti ispunjava i sve zahtjeve koji se postavljaju pred tropski karabin koji mora da izdrži pritisak od 3500 bara pri ispaljenju zrna energije 7000 džula. Odabrana je austrijska optika varijabilnog uvećanja Swarovski 1-6×24 Z6i koja je zajedno sa mehaničkim nišanima upucana na 100 metara.  

Kundak

Kundak je izrađen od dijela korijena prvoklasne turske (čerkeske) tamne orahovine vrtložne strukture koja je odstojala najmanje deset godina kako bi se njena prirodna vlažnost svela na ispod 10%. Njen kao ogledao ispolirani finiš u sebi krije mjesece brižljivog ručnog brušenja, poliranja i uljenja kako bi do izražaja došla kompleksonst boja i šara a kundak bio otporan na spoljne uticaje. Naravno, postupak finiširanja kundaka je strogo čuvana poslovna tajna. 

Umeci od kljove mamuta – rad gravera Richarda Maiera (Riharda Majera)

Od kljove mamuta izrađeni su umetak u kundaku, zaštitnik vrata kundaka tojest umetak na dnu pištoljskog rukohvata i produžetak potkundaka a sve zajedno je prefinjeno oslikano realističnim gravurama. Montiranje ovih umetaka na orahov kundak predstavljalo je poseban izazov. Čvrsto spajanje dva različita prirodna materijala sa sobom uvijek nosi određeni rizik i koliko god da se pažljivo radi postojala je opasnost da umeci napuknu i deformišu se, s obzirom da je riječ o karabinu u teškom tropskom kalibru .416 Rigby. Bilo je potrebno slonovaču prvo stabilizovati, učiniti je otpornom na pucanje, što je izvedeno specijalnim vakuum procesom uz upotrebu sintetičkih smola. Na kraju su se majstori ipak odlučili za spajanje orahovine  sa slonovačom uz pomoć specijalnih podesivih čeličnih zavrtnjeva umjesto lijepljenja, dakle predviđeno je da između orahovine i slonovače postoji određeni zazor čime je opasnost od napuknuća potpuno otklonjena. 

Ukrašavanje slonovače je jedan najstarijih oblika umjetnosti poznatih čovječanstvu. Upravo ta činjenica dala je umjetnicima nadahnuće da dijelove od slonovače na ovom karabinu pažljivo izgraviraju. Kako bi se to izvelo potrebno je prvo slonovaču brižljivo ispolirati kako bi se dobila savršeno glatka površina. Potom se iscrtani motiv u slonovaču ručno urezuje tačkastom bulino tehnikom uz pomoć najpreciznijih alata a što se izvodi pod mikroskopom.  Kako bi se gravirani motiv istakao on se premazuje specijalnim pigmentom a nakon toga se sve opet pažljivo polira. Specijalni nano premazi, kakvi se upotrebljavaju u automobilskoj industriji, nanose se na tako ispolirano površinu i trajno je zaštićuju.  Umetak sa desne strane kundaka suptilno evocira prošlost Afrike a izrađen je od kljove mamuta i na sebi u stilu starih lovačkih dnevnika požutjelih stranica ima ručno ispisane bilješke. Taj umetak je podsjetnik na nekadašanje neustrašive lovce na slonove i njihovo upuštanje u nepoznato. Lovci na umetku simbolizuju sve velike bijele lovce ali kako su vremena velikih afričkih lovova davno prošla a stara, neukroćena i romantična Afrika više ne postoji, njihove siluete u pozadini su blijede.  Međutim, slonovi i dalje žive, oni su izgravirani vrlo jasno a posmatraču se čini da mu idu u susret. Sve to nam govori da su ove divne životinje dostojanstveno izvojevale pobjedu nad lovcima na slonovaču tojest preživjele test davnih vremena u kojima su nekontrolisano ubijane.  

Vrh potkundaka je svojevrsna metafora koja u sjećanje priziva davne lovove na bijelo zlato i velike lovce, a glavni subjekat je veličanstveni slon koji je predstavljen u potpunoj suprotnosti sa okruženjem.  Usamljeni gigantski mužjak slona, kao vladar Afrike iz sijenke, čuvar bijelog zlata koji izaziva strahopoštovanje,  zbog koga je mnogi zaneseni lovac napustio svoj dom i porodicu u želji da ga pronađe i nakon grozničavog praćenja i  iščekivanja ispunjenog strahom konačno se suoči s njim oči u oči,  ulovi ga i obogati se, glavna je tema ovog umjetničkog rada.  Gravura se bavi jednim od suštinskih pitanja: život ili smrt.  Samo se nekolicina lovaca na slonove zaista obogatila, mnogi su se vratili kući siromašniji nego što su bili a neki od njih su glavom platili svoju strast i pohlepu.  Naime, lovac je sa donje strane umetka na vrhu potkundaka predstavljen samo kao sijenka u pozadini iza ogromnog slona.  Lovac je okrenut leđima prema posmatraču, zagledan u daljinu, u davno prohujala vremena. On okreće glavu poslednji put preko ramena, što simbolizuje konačni završetak lova, prije nego što zauvijek nestane u oblaku prašine i magle dok se spušta sumrak.  Čaplje u letu povezuju lovca i slona, prošlost i sadašnjost, a ono što je nekada čovjek nekontrolisano lovio zagledano je u nas – slon je vrsta koja je preživjela i nalazi se u prvom planu.  

Sa obje strane podcijevnog umetka izgravirane su siluete i imena nekih od najpoznatijih bijelih lovaca na slonove poput Johna Taylora, Fredericka Selousa, Jamesa Sutherlanda, Karamodžo Bela, Aurelia Rosija, Harry-a Manners-a, Samaki Salmona… Svi ti lovci bili su svjedoci jednog davnog vremena, koliko okrutnog toliko i zadivljujućeg, jer su upravo oni imali priliku vidjeti i doživjeti neoskrnavljenu Afriku, a njihova imena izgravirana u mamutskoj slonovači simbolizuju definitivni kraj lova u kojem su slonovi skoro dovedeni do istrebljenja.  Spoj slonovače i orahovine na potkundaku obrazuje jedan element od zlata izveden u obliku slonovskih kljova. U zlatni kružni okvir postavljen je i umetak od kljove na dnu polupištoljskog rukohvata. Kompasi izgravirani na umetku u kundaku i produžetku potkundaka su zamagljeni i blijedi kao simbol prošlog, dok je kompas izgraviran na dnu rukohvata vrlo jasan čime simboliše sadašnje vrijeme i evoluiranu, promijenjenu ekološku svijest čovjeka pa u saglasju s tim pokazuje ispravan put ponosnom vlasniku ove jedinstvene puške.   

Prelazimo na opis ukrašenih čeličnih dijelova. Njihovo ukrašavanje potpisuje takođe umjetnik Riči Majer. Svi vidljivi spoljni dijelovi sanduka i montaža optičkog nišana, rep sanduka sa gornje strane vrata kundaka, utvrđivač zatvarača, spojnica, ručica zatvarača, dno magacina, baza zadnjeg mehaničkog nišana i prednji nišan sa nosačem te dio cijevi u zoni ležišta metka raskošno su ukrašeni vjernom, vrlo precizno izvedenom reljefnom gravurom teksture slonovske kože i to do najsitinijih detalja.  Pored reljefnog primijenjena je i već pomenuta najfinija bulino tačkasta tehnika graviranja koja se izvodi pod mikroskopom a zahvaljujući kojoj je dobijen neobično jasan i vjerodostojan rezultat. 

Kako sam umjetnik kaže, površina slonove kože nalik je na zemljin reljef i ona je priča koja teče, pa je u saglasju s tim reljefna gravura nejednake teksture kao i slonovska koža na pojedinim dijelovima životinje, međutim sve zajedno čini skladnu cjelinu pri čemu se jedna površina preliva u drugu. Veliki mužjak slona izgraviran je na čeličnom poklopcu magacina,  njegova kljova prelazi na branik obarača a desno oko zagledano je u posmatrača kao da opominje.  I pripadajući kofer je posebna priča – opšiven je slonovskom kožom, metalni dijelovi su optočeni zlatom, unutrašnjost mu je krem boje, u sebi krije više pretinaca. Pribor ima rukohvate izrađene takođe od slonovače i zlata a sa unutrašnje strane poklopca kofera nalazi se naslikan slon – rad slikara Rudija Kola.  

Legendarni .416 Rigby

Tropski metak .416 Rigby (ili kako mu glasi kontinentalna oznaka 10,6×74mm) razvijen je 1911. godine od strane strijelca i puškara Džona Rigbija trećeg, unuka osnivača svjetski čuvene londonske oružarske kuće John Rigby & Company uspostavljene još 1775. Smatra se da je Rigbi sa ovim metkom prvi put uveo prečnik od 10,6 mm  (tojest 0.416 inča prema engleskim mjerama). Metak .416 Rigby namijenjen je specijalno za lov opasnih afričkih životinja, u prvom redu slonova, a njegov nastanak (kao što je to slučaj i sa većinom drugih tropskih kalibara čija  pojava je datirana na predmetni period širenja kolonijalnih uticaja, na primjer engleski .375 Holland & Holland i njemački 9.3 × 62mm Mauser), neraskidivo je vezan za pojavu bezdimnog baruta (u ovom slučaju kordita) i genijalnih njemačkih vojničkih karabina sistema Mauzer M98 koje su usvojile ili kopirale bezmalo sve države zbog veoma visokih i do danas neprevaziđenih kvaliteta.  

Naravno, i lovačke varijante ovih karabina sa čvrstom i neobično pouzdanom akcijom sistema „Mauzer M98“, za koju je lovački metak .416 Rigby i dizajniran, ekspresno su prihvatili mnogi veliki bijeli lovci poput Harija Selbija i Džona „Pondoro“ Tejlora (interesantno, samo 178 pušaka u ovom kalibru je proizvedeno do Drugog svjetskog rata). Zabilježeno je da su 29. avgusta 1912. godine dva pukovnika, A. Wools-Sampson i R.W. Schumacher, posjetili kuću „Rigby“ u Londonu i pazarili prva dva lovačka karabina sistema Mauser u ovom kalibru koji je vrlo brzo stekao a kroz više od sto godina očuvao slavu rasnog tropskog metka. 

Naime, nekih 25 godina ranije, evropske kolonijalne sile poput Francuske i Njemačke su po uvođenju bezdimnog baruta (bezdimni barut nazvan „Poudre B“ pronašao je francuski hemičar Paul Vieille početkom 1880-ih)  i špicastih zrna pune košuljice malog kalibra a razantne putanje, razvijale i usvajale u službu nove vojničke puške obrtno-čepnih zatvarača. Takve puške koristile su dakle novu municiju velike početne brzine i energetskog potencijala zbog čega su bile sposobne da neprijatelja izbace iz stroja na udaljenostima većim nego ikada prije. Bile su to u svoje vrijeme veoma moderne puške sistema Lebel, Mannlicher, Mauser i Mosin.  

Međutim, Britanci su u to vrijeme zaostajali – bili su opremljeni zastarjelim jednometnim ostragušama koje su koristile municiju punjenu crnim barutom i laborisanu olovnim zrnima zatupljenog vrha.   Kako bi se ispravila ta za Britance sramotna situacija, kraljica Viktorija je 1887. godine imenovala Džona Rigbija trećeg za nadzornika komisije pri kraljevskoj fabrici RSAF fabrici u Enfildu i to na projektu pronalaženja zadovoljavajućeg rješenja pješadijske puške i metka kojima bi se britanska armija preoružala. Rigbi je u tome bez sumnje uspio – kada se vratio u svoju porodičnu firmu ultramoderne obrtnočepne puške sistema Lee – Metford u legendarnom kalibru .303 British već su bile osnovno službeno oružje  „imperije u kojoj sunce nikada ne zalazi“.  Smatra se da su upravo ta iskustva koja je stekao radeći na novoj britanskoj službenoj vojničkoj pušci i pripadajućem metku Rigbiju bila od velike koristi pri konstruisanju lovačkog metka .416 Rigby.  

Kuća „Rigby“ bila je britanski uvoznik i distributer pušaka Mauzer što im je pružalo mogućnost da naruče različite dimenzije akcija direktno od njemačkog proizvođača. To je takođe potpomoglo da se razvije metak koji ima čauru velike zapremine gdje radni pritisak metka ne predstavlja opasnost pri funkcionisanju oružja a da trzaj bude podnošljiv.  Tako je poslije niza eksperimenata nastao .416 Rigby. Radilo se o specijalizovanom tropskom lovačkom metku u početku laborisanim korditom i oživalnim dobro konstruisanim zrnom mase 27 grama (410 grejna)  pune košuljice ili mekog olovnog vrha. Zrno je pri brzini od 700 metara u sekundi na ustima cijevi imalo energiju od 6.375 džula. To se uz relativno razantnu putanju, dobru penetraciju i minimalnu deformaciju zrna (zrno .416 Rigby ima bolju penetraciju od .470 i .500 Nitro Express zahvaljujući naprijed zadebljanoj košuljici koja onemogućava da se ono lako deformiše) pokazalo kao veoma efikasna i ubitačna kombinacija, pa je .416 Rigby ubrzo stekao svoje pristalice među poznatim afričkim lovcima na opasnu divljač.  Ukratko, bio je to odličan univerzalni tropski metak ali, zahvaljujući dobrim karakteristikama zrna, omiljen od strane lovaca na slonove – zrno je bez problema probijalo slonovsku čeonu kost.  

Nakon što je britanska firma Kynoch prestala da proizvodi ovaj metak 60-ih godina, vlasnici karabina u ovom kalibru očajnički su tragali za municijom pa je švedski proizvođač Norma početkom 70-ih godina prošlog vijeka naopravila seriju od 50000 komada. Ubrzo su reagovali i američki proizvođači.  Federal je bio prvi a nakon njega Reminton na bazi svog metka 8 mm Rem. Mag razvija .416 .416 Remington Magnum 1988. godine. Krug je zatvorio Weatherby koji na bazi svog metka .378 Weatherby Magnum 1989. razvija .416 Weatherby Magnum (time je .416 Rigby dobio tojest od .378 Weatherby Magnum naslijedio pojas na čauri).  Normin vrlo kvalitetni i skupi metak iz današnje produkcije (Norma African PH) sa zrnom FMJ (pune košuljice) mase 29,2 g ima brzinu na ustima cijevi 655 m/s i energiju 6258 J. Na 100 metara brzina zrna iznosi 580 m/s a energija 4909 J (na 150 metara brzina je 545 m/s a energija 4332 J). 

Karabin Johan Fanzoj „Lovac na slonovaču“ je unikatan, za šta garantuje kuća „Fanzoj“, a rezultat je najposvećenijeg timskog ručnog rada nekoliko vrsnih majstora zanata – oružara, kundačara, sarača, gravera, slikara i majstora za izrađivanje pribora. Tako rijetki i skupi kolekcionarski predmeti su trajne vrijednosti upravo zahvaljujući vremenu, ogromnom znanju i posvećenosti koji su uloženi u njihovu izradu.   To fascinantno i neponovljivo puškarsko umjetničko djelo nije namijenjeno lovu na slonove niti predstavlja samo omaž velikim afričkim lovcima – ono je veoma luksuzan predmet želje koji na posebno simboličan način, kroz vrhunski ručni rad, istovremeno raspaljuje maštu i lovačku strast prizivajući u sjećanje davne lovačke avanture, ali prvenstveno donosi opominjuću poruku narednim generacijama lovaca – simbolizuje nadu u opstanak slonova, tih prekrasnih životinja. 

LEGENDE: 

– Slonovača

Slonovača je zahvaljujući svojim osobinama oduvijek bila plemenit i dragocjen materijal koji je često predstavljao simbol visokog društvenog statusa a nazivali su je i bijelo zlato. Zbog bjeline i čvrstine, predstavljala je simbol čistoće i snage duha a njena visoka otpornost učinila je da ona poprimi i simbol svetosti. Ukrašavanje slonovače je jedan najstarijih oblika umjetnosti poznatih čovječanstvu.   U staroj Grčkoj od zlata i slonovače izrađivane su goleme statue bogova. U širem smislu se pod pojmom slonovača podrazumijeva materijal od zuba i dijelova kostiju određenih životinja, u prvom redu slona i mamuta  a u devetnaestom i početkom dvadesetog vijeka ona je bila jedan od sigurnih izvora zarade – od slonovače su izrađivani različiti ukrasni i luksuzni predmeti poput klavirskih tipki, bilijarskih kugli i šahovskih figura ali i relikvije. 

– Maršal Tito i Johan Fanzoj

Bivši predsjednik SFRJ Josip Broz Tito rado je nabavljao lovačke puške od Fanzoja. Nekima od njih i sam je lovio, neke je dobio na poklon, ali zahvaljujući poslovično dobrim odnosima koje je održavao sa brojnim svjetskim državnicima i političarima, lovačke puške Fanzoj različitih sistema postajale su vrijedni diplomatski pokloni koji su stigli i na najudaljenije kutke planete.  U firmi Fanzoj čuva se Titov znak pažnje – njegov potpisani fotoportret datiran na 18. 12. 1977. sa posvetom: „Gospodinu Johanu Fanzoju“. 

• Safari danas ima novo značenje – lovačku pušku masovno je zamijenio foto-aparat
• Firma Johan Fanzoj ima svoja predstavništva u Zagrebu i Ljubljani