Tokom 1946 godine u Jugoslaviji je izrađen Plan i spisak za nabavku naoružanja i vojne opreme iz SSSR. Do 1948, na osnovu kredita od 78.000.000 dinara, iz Moskve je isporučeno, između ostalog, 31.050 pištolja TT-33 i revolvera Nagant M1895. Domaći ”Plan (proizvodnje) vojne industrije za period 1947-1951” utvrđen je oktobra 1947 a usvojen marta 1948. Ovim planom predviđeno je osvajanje proizvodnje sovjetskog pištolja 7,62mm TT-33 i izgradnja posebne linije za proizvodnju pištolja i automata 7,62 mm. Planirana nabavka sredstava iz 1947. obuhvatala je ona sredstva koja se nisu mogla u kratkom roku osvojiti i prozivoditi kod nas.
Eksperimentalni model 7.62mm M1954
No, prekid odnosa sa SSSR 1948. godine doveo je do revizije plana. Izmenama od 24. septembra 1949. predviđeno je da se u Kragujevcu postavi jedinstvena linija za ručni bacač, pušku i puškomitraljez 7,9 mm, automat i pištolj 7,62 mm. U duhu izmenjenog plana, Generalštab JA (Jugoslovenske Armije, naziv do 22. decembra 1952) je naložio fabrici u Kragujevcu (Preduzeće 44) da samostalno započne izradu dokumentacije (bez licence) za pištolj TT-33. Istovremeno, u užičkom preduzeću ”Prvi partizan” (Preduzeće 11) započeto je osvajanje municije 7,62х25 mmTT.
Konstruktorski tim kragujevačkog zavoda je 1952. godine započeo rad na sopstvenom oružju po ugledu na sovjetski posleratni pištolj TT-33 (tokom 1946, ТТ-33 je, u cilju pojeftinjenja troškova proizvodnje, donekle modifikovan. Izmene su se uglavnom odnosile na mehanizam za okidanje a na navlaci su naizmenični široki i uski zarezi zamenjeni ujednačenim uskim zarezima). Projekat i razrada ”jugoslovenskog” pištolja, pod nazivom ”7,62mm M54” – doslovne kopije sovjetskog TT-33 – završeni su u februaru 1954. godine.
U to vreme, u vojci je vladao veliki nedostatak pištolja. Primera radi, 1953 godine Jugoslovenska Narodna Armija (JNA, naziv od 22. decembra 1952. do 22. maja 1992), kao i dopunske i nastavne jedinice, raspolagale su sa 31.050 pištolja TT-33 sa 2,8 bojevih kompleta (BK) municije (9%), a realne potrebe su iznosile 343.805 pištolja. Tri godine kasnije, armiji je bilo potrebno 365.056 raznih pištolja a raspolagala je sa 29.949 (popunjenost jedinica 8%); na kraju 1960 godine, prema novoj formaciji, armija je imala 21% pištolja sa municijom za 207 dana/rata.
Prozvodnja pištolja ”7,62mm M54”, međutim, nije mogla startovati pošto su sve prozvodne linije kragujevačke fabrike preusmerene na izradu pušaka M48 i automata M49 (kasnije M49/57).
Pištolj 7.62mm M1957
Tek u jesen 1956. godine Uprava pešadije je naložila “Vojnotehničkom institutu Kopnene Vojske” (VTI KoV) da ponovo pokrene projekat pištolja na bazi sovjetskog TT-33, ali poboljšanih tehničkih karakteristika. VTI je razvoj i proizvodnju oružja poverio zavodu ”Crvena zastava”, koji je kadrovski i tehnološki bio potpuno osposobljen za ovaj zadatak. U Kragujevcu je, u međuvremenu, sprovedena modernizacija proizvodne linije tako da je raspolagao mogućnostima za godišnju proizvodnju od 40.000 pištolja (u režimu ratne prozvodnje).
Konstruktorski tim ”Zastave” na čelu sa Milošem Ostojićem je rad na pištolju, pod kodnim nazivom ”Artikal 12”, započeo 1957. godine. Eksperimentalni model je razrađen do 1960, a 1961. godine je za potrebe testiranja proizvedena mala opitna, ”nulta” (”0”) serija od 100 pištolja pod oznakom ”7,62 mm M57”. Pištolj je uspešno prošao sva testiranja ali, bez obzira na navedeni nedostatak ovog tipa oružja, narudžbine od strane Državnih sekretarijata za odbranu i unutrašnje poslove uslediće tek nekoliko godina kasnije. Serijska proizvodnja pištolja M57, naime, započeta je 1963. godine. Kako su se u to vreme u trupnom naoružanju JNA još uvek nalazili sovjetski modeli, Uprava pešadije Državnog sekretarijata za poslove narodne odbrane (DSNO) SFRJ je 15. aprila 1963, pod br. 318, propisala prvo pravilo ”Pištolji 7,62 mm M.57 i M.33 TT”. Ovim je, naime, pištolj 7,62 mm M1957 i zvanično promovisan u službeno oružje oficira i podoficira (od 1970), kao i pripadnika vojne policije. U kasnijem periodu, nakon uvođenja lakšeg, ”oficirskog” modela u kalibru 7,65mm (M69/70), M57 je dodeljivan samo podoficirima i vojnicima kojima je pripadao po propisu (sve do 1995-1997), kao i pripadnicima Javne bezbednosti SUP/MUP (до 1995 г.). No, bez obzira na pozitivne administrativne propise, prvu partiju od 48.500 pištolja M57 Sekretarijat za odbranu je naručio tek u periodu od 1966. do 1970. godine.
Tehnička uprava DSNO je 1. jula 1970. izdala propis br. 2954 (stupio na snagu 1. avgusta), prema kome je početna nabavna cena pištolja 7,62mm ”M57” i ”TT” bila 540 dinara (36 dolara; po sadašnjem kursu, to je oko $ 200). No, zbog inflacije,
Uprava je 4. januara 1972. izdala ”Dopunu cenovnika” pov. br. 2954/70, prema kojoj je vrednost pištolja 7,62mm ”M57” i ”TT” skočila na 612,80 dinara. Zanimljivo je da je vrednost novog, daleko kvalitetnijeg oružja domaće izrade bila izjednačena sa cenom zastarelog sovjetskog TT-33. Ovo je verovatno bilo uslovljeno činjenicom da su sovjetski pištolji kupljeni na osnovu kredita iz 1947. za devizna srdstva plaćanja.
Kao polazna osnova za razvoj pištolja M57 usvojen je sovjetski TT-33, u čiju konstukciju je unet niz poboljšanja i izmena.
Konstrukcija pištolja M57
Oružje se zasnivalo na principu rada sa kratkim trzanjem cevi i bravljenjem padom cevi u vertikalnoj ravni. Cev se za navlaku bravila pomoću dva prstenasta ispusta na cevi i odgovarajućih žlebova u navlaci, a ”njihala” se posredstvom spojnice na donjem zadnjem delu. Navlaka je bila izrađena iz jednog dela sa zatvaračem. Na rukohvatu (u suštini, usadniku rama) postoje otvori za montažu spojnice cevi, navlake i rukohvata, koja se sa desne strane osiguravala rascepljenom oprugom – utvrđivačem spojnice. Mehanizam za zapinjanje i okidanje jednostruke akcije, sa otvorenim udaračem, činio je zaseban blok. Blok je činilo telo koje je objedinjavalo udarač, osovinu sa oprugom udarača, razdvajač paljbe i zapinjaču sa oprugom. Oružje je imalo zadržač zatvarača i navlake u zadnjem položaju nakon ispaljenja poslednjeg metka iz okvira, kao i obezbeđenje od slučajnog opaljenja povlačenjem (ili spuštanjem) udarača na drugi zub zapinjače. Domaći službeni model, kao i sovjetski uzor, nije imao nikakvih drugih, eksternih mehaničkih kočnica. Treba reći da je postavljanje udarača na drugi zub (kao sigurnosna mera), kao i kod originalnog sovjetskskog TT, imao tu manu da je, u slučaju pada oružja na čvrstu podlogu, moglo doći do lomljenja zuba i nekontrolisanog opaljenja.
Na jugoslovenskom modelu novinu je predstavljala takozvana ”automatska kočnica” koja je blokirala zapinjaču i sprečavala okidanje kada je ovir van rukohvata. Nakon vađenja okvira iz rukohvata, naime, opružna kočnica, oslobodivši se pritiska okvira, otpuštala se i njen zub je ulazio u urez na polugi obarače, blokirajući obaraču i zapinjaču. Prema savremenim zahtevima za borbeno oružje ov