Peć za livenje bila je primitivna, slična starijem tipu plamenih peći. Dubina od grotla do rešetke najčešće je iznosila 1,6 m, visina do svoda – 1 m a ognjište je od jednog do drugog otvora bilo široko oko 2,5 m, sa padom od 10%. Prednji deo peći ložio se borovim drvetom; plamen je,posredstvom vazdušne struje,zagrevao razbijene komade bronze u drugom delu peći (odvojene niskim, pregradnim zidom) i topio ih. Liv se uskim, najčešće ozidanim kanalom, odvodio do kalupa.
Razbušivanje kanala cevi i poliranje vršeno je primitivnim, vertikalnim drvenim bušilicama. Razvrtač je činila zakošena čelična ploča,učvršćena na drvenu osovinu,koja je okretana ljudskom snagom (ređe konjskom, a samo u velikim zavodima,vodenim pogonom). Pri tome, cev je i dalje bila fiksirana u rupi u zemlji.
Eksperimenti sa naknadnim, vertikalnim bušenjem integralno izlivenih, masivnih cevi, zabeleženi su tek prvih godina 18. veka, a horizontalne bušilice počele su da se primenjuju od 1739. godine. Ovakav način proivodnje oruđa zvanično je, oko 1776, propisao Griboval. Austrijanci su arhaične, vertikalne,drvene bušilice, koristili sve do 1820. godine. Livenje u takozvanim “jednokratnim”, glinenim kalupima, postepeno je napuštano tek tokom francuske revolucije. Od tog vremena zbeleženaje primena metalnih kalupa sa spoljašnjim, višedelnim omotačem,te unutrašnjim, gvozenim modelom, tzv. “flašom”. Međuprostor između plašta i modela ispunjavan je nabijenim vlažnim livačkim peskom. Nakon sušenja peska,metalni omotač se rasklapao, iz peščanog kalupa pažljivo izvlačila “flaša”,te e kalup vertikalno spuštao u otvor u zemlji. Ova metoda korišćena je u velikim livnicama i bila je pogodna za serijsku proizvodnju.
Prema dostupnim opisima,Petković i Fogaraši radilisupo jednom od navedenih principa sa glinenim kalupima, što se nije moglo smatrati primitivnim,a još manje porediti sa “proizvodnjom sveća”. Za Petkovića je u prvim danima rada najveći problem predstavljalo gvozdeno jezgro odgovarajuće dužine i prečnika, pa je improvizovao sa drvenim deblom. Arsenal je, konačno,bio opremljen i čeličnim razvrtačima;u zimu 1812-1813,Petar Moler, Dimitrije Marković,te Pavle Cukić, kao zatvorenici, radilisu na “vrćenju” topova.
Danas sa priličnom sigurnošću možemo odrediti broj topova kojima su Srbi raspolagali tokom Ustanka1804-1813. godine. Kapetan baron Volden, očito na osnovu respektibilnih izvora, tvrdi da su Ustanici,1806, pre pada Beograda, imali najviše 20 kvalitetnih oruđa. Prema preciznom Grambergovom izveštaju, početkom leta 1808, u zemlji je ukupno egzistiralo 375 oruđa,od kojih se u Beogradu nalazilo čak 278.Navelismo, međutim,da je od ovog matrijala najviše 52 oruđa bilo upotrebljivo za operacije na terenu. Uprkos intenzivnoj proizvodnji u beogradskom Arsenalu, srpska vojska je, bar prema ruskim izvorima, 1810. godine imala samo oko 50 poljskih topova. Ostala oruđa su predstavljala malo upotrebljiv, pozicioni materijal, stacioniran po utvrđenim gradovima. Pred slom Ustanka, 1813, konačno, u zemlji je postojalo 42 “voenni laki“(brdskih, poljskih i konjičkih),te 336”ležeći“(pozicionih, tvrđavskih) oruđa. Po svemu sudeći, broj poljskih topova sve vreme se kretao oko 50. To ne znači da u pojedinim fazama Ustankaon nije bio i veći. Tokom devetogodišnjeg ratovanja,sa promenljivom srećom, međutim, znatan broj topova je i propadao. Navedimo samo primer Deligrada;na samom utvrđenju i okolnim poljskim fortifikacijama,1809, nalazilo se 31 oruđe. Kada je u noći između 15. i 16. avgusta Deligrad napušten, u utvrđenju je zakopano ili napušteno 18 topova, Milenko Stojković je protivniku prepustio 3 a Vujica Vuličević – 2 topa. Praktično, sa ovog fronta izvučenojesamo 8 oruđa!
Tokom tragičnih događaja 1813, najveći deo artiljerije je ili sakriven (zakopavan) ili je pao u ruke Turcima. Karađorđe je u Zemun prešao u 5:30h,3. oktobra 1813. godine. Tokom prvog kontakta sa komandantom mesta, majorom Červinkom (Major v. Cservinka),poručio mu je da je u Beogradu ostalo nekoliko topova i da bi neke od njih želeo da preveze preko Save,te ih pokloni austrijskoj vladikako ne bi pali Turcima u ruke.Prenos ratnog materijala trebalo je da izvrši Voždov sekretar Stevan Jevtić. No, Červinka je u Beograd uputio vojnu šajku sa tumačem Agamalom i Zemuncem Danilom Radićem,koji su 4. oktobra prebacilijedno jednofuntovno i jedno dvofuntovno oruđe bez lafeta (očito, lake brdske ili Hajduk-topove).Zanimljivo je da dr Aleksa Ivić tvrdio da je u Zemun prebačeno tri oruđa bez lafeta, koja su privremeno bila smeštena u zemunskom vojnom konjičkom magacinu.
Turska prethodnica je iz pravca Grocke u beogradsku Tvrđavu ušla 5. oktobra,oko 8 časova. Turci su na bedemima odmah isprobali sve zatečene topove. Opalilo je, međutim,samo 5 oruđa; ostalasu, uglavnom,bila onesposobljena zabijanjem klinova u falje. Komandant slavonske granice, general Zigental (Heinrich Bersina von Siegenthal),12. oktobra je izvestio predsednika Ratnog saveta, grofa Belgarda (Graf v.Bellegarde), da je tek tada,od pukovnika Obućine (v.Obuchina),informisan kako su Srbi,kod čardaka “Preki Put”(Chartaque Preki Puth), u blizini Boljevca (Bolievze), na austrijsku teritotiju preneli još 7 topova. Zigental je Obućini odmah naredio da oruđa skloni van turskog vidokruga, u najbližu vojnu postaju u unutrašnjosti. Interesantno je da se Karađorđe,13. septembra 1814, žalio austrijskim vlastima kako u revers stvari,koje su mu oduzete odmah po prelasku u Zemun, nije uneto i 7 topova sa kompletnim priborom i municijom,a koji su obeleženi njegovim imenom. Austrijski državni ministar Josif Hudelist (Hudelist), inače naklonjen Porti, 22. oktobra 1813. je predložio da se,kao znak dobre volje,dva topa iz Zemuna (Karađorđev poklon) predaju novom turskom komandantu u Beogradu. Šest dana kasnije (28. oktobra), međutim, Dvorski ratni savet jezauzeo stav da oruđa,pošto ih Srbi nisu zaplenili nego su ih sami proizveli, nisu turska svojina,pa nema osnova da se vrate Porti. Austrijske vlasti su 13. novembra 1813. odlučile da se sva srpska artiljerija sačuva i ne predaje Turcima. Nekolikotopovaje,kao svojevrstan kuriozitet,odvučenou bečki Asenal (kasnije Vojni muzej),a ima indicija da su neka od oruđa,posle nekoliko godina,na licitaciji prodata kao staro gvožđe. Sudbinu ostalih topova teško je pratiti. Sem 9 oruđa za koje se sa sigurnošću može tvditi da su preneti u Austriju, već smo naveli da je jedan od Milinovićevih rastavnih topova odnet u Istambul a drugi izložen pred pašinim konakom u Gornjem gradu beograske tvrđave. Naveli smo i šestofuntovno oruđe koje je Vasilj Pavlović iskopao između 21. i 25. maja 1815;prilikom fortifikacijskih radova oko smederevske tvrđave, na ušću Goveđe Bare, Stojan Ćirković je u zemlji otkrio i jedan kubuz(merzer) kalibra 8 oka (18 funti),sa kompletnim lafetom.
Na Kolubari, kod Paleža,21. maja 1815. zaplenjen je četokaiksa 16 vesala,na kome su zatečena dva šajkaška topa.Turci su,6.jula,u Požarevcu napustili i jedan merzer. Praktično, Miloš Obrenović je u Drugom ustanku raspolagao samo sa dva oruđa iz perioda 1804-1813. godine. Tokom 1821, prota Matija Nenadović iskopao je tri oruđa iz perioda Prvog ustanka, jedno su pronašli Turci,a